Blagoslovi hrama

Moja voljena braćo i sestre, kako li sam zahvalan što sam s vama u ovo predivno uskrsno jutro kada su sve naše misli okrenute Spasitelju svijeta. Izražavam svoju ljubav i pozdrave svakome od vas i molim se da Nebeski Otac nadahne moje riječi.

Ovaj sabor obilježava sedam godina od kada sam podržan kao predsjednik Crkve. Bile su to godine pune posla, ispunjene ne samo s mnogim izazovima, nego i bezbrojnim blagoslovima. Među najradosnijim i najsvetijim od tih blagoslova bila je i prilika za posvećenje novih i renoviranih hramova.

Nedavno, u studenom prošle godine, imao sam povlasticu posvetiti prekrasan novi hram Phoenix Arizona. Uz mene su bili predsjednik Dieter F. Uchtdorf, starješina Dallin H. Oaks, starješina Richard J. Maynes, starješina Lynn G. Robbins i starješina Kent F. Richards. Večer prije posvećenja, održana je predivna kulturna proslava na kojoj je sudjelovalo preko 4.000 mladih iz okruga hrama. Sljedećeg dana, hram je posvećen u tri sveta i nadahnjujuća zasjedanja.

Izgradnja hramova je vrlo jasan pokazatelj rasta Crkve. Trenutno su otvorena 144 hrama diljem svijeta, 5 hramova se renovira, a 13 je još u izgradnji. Osim toga, 13 prethodno najavljenih hramova u raznim su fazama pripreme prije početka izgradnje. Ove godine očekujemo ponovno posvećenje 2 hrama i posvećenje novih 5 hramova koji su predviđeni za završetak.

U posljednje dvije godine dok smo svoja nastojanja usredotočili na dovršenje prethodno najavljenih hramova, privremeno smo odložili planove za dodatne hramove. Ovoga jutra, međutim, drago mi je najaviti tri nova hrama koja će biti izgrađena na sljedećim lokacijama: Abidjan, Obala Bjelokosti, Port-au-Prince, Haiti i Bangkok, Tajland. Kakvi se čudesni blagoslovi nižu za naše vjerne članove u tim područjima i, uistinu, na kojoj se god lokaciji na svijetu hram nalazio.

Postupak određivanja potreba i pronalaženja lokacija za dodatne hramove je stalan, jer želimo da što je moguće više članova imaju mogućnost otići u hram bez žrtvovanja vremena i sredstava. Kao što smo to činili u prošlosti, obavještavat ćemo vas o odlukama donesenima s time u vezi.

Dok razmišljam o hramovima, moje se misli okreću mnogim blagoslovima koje ondje primamo. Kada ulazimo kroz vrata hrama, za sobom ostavljamo sva ometanja i zbunjenosti svijeta. U tom ćemo svetom utočištu naći ljepotu i red. Ondje se nalazi odmor našim dušama i predah od naših životnih briga.

Kako odlazimo u hram, ondje možemo zadobiti dimenziju duhovnosti i osjećaj mira koji nadvisuje svaki drugi osjećaj koji ljudsko srce može osjetiti. Uhvatit ćemo istinsko značenje riječi Spasiteljevih kada kaže: »Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam… Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!«¹

Takav mir može dosegnuti svako srce – srce koje je uznemireno, srce koje je opterećeno tugom, srce koje je zbunjeno, srce koje moli za pomoć.

Nedavno sam, iz prve ruke, naučio o mladiću koji je odlazio u hram srca koje je vapilo za pomoć. Mnogo mjeseci ranije, primio je poziv služiti misiju u Južnoj Americi. Međutim, njegova je viza odgođena na tako dugo razdoblje da je bio ponovno prebačen na misiju u Sjedinjene Države. Iako razočaran što nije mogao služiti u području na koje je prvotno bio pozvan, svejedno je radio naporno na svojem novom zaduženju, odlučan služiti što je bolje mogao. Međutim, postao je obeshrabren negativnim iskustvima koje je doživio s misionarima koje je više zanimala zabava nego širenje evanđelja.

Nakon nekoliko kratkih mjeseci mladić je pretrpio vrlo ozbiljni zdravstveni izazov koji ga je djelomično paralizirao te je bio poslan kući na bolovanje.

Nakon nekoliko mjeseci mladić je potpuno ozdravio, a njegova je paraliza nestala. Rečeno mu je da će mu još jednom biti omogućeno da služi kao misionar, blagoslov za koji se svakodnevno molio. Jedine razočaravajuće vijesti su bile da bi se morao vratiti na misiju s koje je otišao, gdje je osjetio da ponašanja i stavovi nekih misionara nisu kakvi bi trebali biti.

Došao je u hram potražiti utjehu i potvrdu da će doživjeti dobro iskustvo kao misionar. Njegovi su roditelji također molili da ovaj posjet hramu pruži tako potrebnu pomoć njihovom sinu.

Kako je mladić ušao u celestijalnu dvoranu nakon zasjedanja, sjeo je na stolac i počeo moliti za vodstvo svog Nebeskog Oca.

Drugi koji je ušao u celestijalnu dvoranu nedugo nakon njega bio je mladić imenom Landon. Dok je hodao prostorijom, njegov je pogled odmah privukao mladić koji je sjedio u stolcu, očiju zatvorenih i očito u molitvi. Landon je primio nepogrešivi poticaj da bi se trebao obratiti mladiću. Oklijevajući, naposljetku je odlučio pričekati, da ga ne ometa. Nakon što je prošlo nekoliko minuta, mladić je još uvijek molio. Landon je znao da više ne može odgađati poticaj. Prišao je mladiću i nježno ga potapšao po ramenu. Mladić je otvorio svoje oči, začuđen što ga je netko omeo. Landon je potiho rekao: »Osjetio sam poticaj da trebam razgovarati s tobom, iako nisam siguran zašto.«

Kako su počeli razgovarati, mladić je otvorio svoje srce Landonu, objašnjavajući mu svoje okolnosti te naposljetku svoju želju da primi utjehu i ohrabrenje u vezi sa svojom misijom. Landon, koji se vratio s uspješne misije prije samo godinu dana, ispričao je o svojim vlastitim iskustvima s misije, izazovima i brigama s kojima se suočavao, načinu na koji se okrenuo Gospodinu za pomoć te blagoslovima koje je primio. Njegove su riječi bile pune utjehe i sigurnosti, a njegov entuzijazam za misiju zarazan. S vremenom, kada su mladićevi strahovi izblijedjeli, osjetio je mir. Osjetio je duboku zahvalnost jer je shvatio da su njegove molitve uslišane.

Dvojica mladića molila su zajedno, a onda se Landon pripremio krenuti, sretan što je poslušao nadahnuće koje mu je došlo. Kada je ustao, mladić je upitao Landona: »Gdje si služio svoju misiju?« Do tog trenutka, niti jedan od njih nije spomenuo ime misije u kojoj je služio. Kada je Landon rekao ime svoje misije, suze su ispunile oči ovog mladića. Landon je služio u toj istoj misiji u koju se mladić vraća!

U nedavnom pismu Landon mi je naveo nekoliko riječi tog mladića upućenih njemu: »Želio sam da me Nebeski Otac blagoslovi, no nikada nisam niti zamišljao da će mi poslati nekoga tko će mi pomoći, a tko je služio u istoj misiji kao i ja. Sada znam da će sve biti u redu.«² Ponizna molitva iskrenog srca je poslušana i uslišana.

Moja braćo i sestre, u svojim ćemo životima nailaziti na kušnje, napasti i izazove. Kada odlazimo u hram, prisjećajući se saveza sklopljenih ondje, bolje ćemo moći nadvladati te kušnje i nositi se s napastima. U hramu možemo pronaći mir.

Blagoslovi hrama su dragocjeni. Ono za što sam zahvalan svakog dana svoga života jest ono što smo moja voljena supruga Frances i ja primili kada smo kleknuli pred svetim oltarom i sklopili saveze obvezujući se zajedno za svu vječnost. Nema dragocjenijeg blagoslova za mene od mira i utjehe koje primam spoznajom da ćemo ponovno biti zajedno.

Neka nas Nebeski Otac blagoslovi da možemo štovati duha hrama, da obdržavamo njegove zapovijedi te da pažljivo pratimo korake našeg Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista. Svjedočim da je on naš Otkupitelj. On je Božji Sin. On je onaj koji je izašao iz groba u to prvo uskrsno jutro, donoseći sa sobom dar vječnoga života svoj Božjoj djeci. Ovog prekrasnog dana dok slavimo taj značajni događaj, izrecimo molitve zahvalnosti za njegov veliki i čudesni dar nama. Neka tako bude, molim ponizno u njegovo sveto ime. Amen.