Odaberite vjerovati

U siječnju prošle godine, sedmogodišnja Sailor Gutzler i njezina obitelj su letjeli iz Floride u Illinois privatnim zrakoplovom. Sailorin otac je bio pilot. Nedugo nakon zalaska sunca, zrakoplov je imao mehaničkih problema i srušio se u mračna brda Kentuckyja, prevrćući se po vrlo neravnom terenu. Svi osim Sailor su poginuli u nesreći. U padu je slomila zapešće. Zadobila je porezotine i ogrebotine te je izgubila cipele. Temperatura je bila 3 stupnja Celzijusa – bila je hladna, kišna noć u Kentuckyu – a Sailor je nosila samo kratke hlače, majicu s kratkim rukavima i jednu čarapu.

Zvala je svoju majku i oca, ali nitko nije odgovorio. Skupivši svako zrnce hrabrosti, bosonoga je krenula preko brda u potrazi za pomoći, gacajući kroz potoke, prelazeći kanale i boreći se s grmovima kupina. S vrha jednog malog brda Sailor je uočila svjetlo u daljini, udaljeno oko dva kilometra. Spotičući se kroz tamu i grmlje prema toj svjetlosti, na kraju je došla do kuće dobrog čovjeka kojeg nikada prije nije srela i koji joj je priskočio u pomoć. Sailor se nalazila na sigurnom. Uskoro je odvedena u bolnicu gdje su joj pomogli oporaviti se.¹

Sailor je preživjela jer je vidjela svjetlo u daljini i borila se doći do njega, usprkos malim mogućnostima da uspije usred divljine, dubini tragedije koju je doživjela i ozljeda koje je zadobila. Teško je zamisliti kako je Sailor uspjela učiniti ono što je učinila te noći. Ali ono što znamo jest da je u svjetlu udaljene kuće prepoznala priliku za spas. Bilo je nade. Hrabrila se činjenicom da se bez obzira koliko su stvari bile loše, njezin spas nalazi u tom svjetlu.

Rijetki od nas bi ikad izdržali iskustvo zastrašujuće kao što je Sailorino. Ali svi ćemo, u nekom trenutku, morati prijeći put naše duhovne divljine i krenuti na vlastito teško emocionalno putovanje. U takvim trenucima, koliko god tamno ili naizgled beznadno izgledalo, ako ga tražimo, uvijek će biti duhovno svjetlo koje nas zove, dajući nam nadu spasa i pomoći. To svjetlo sjaji od Spasitelja čovječanstva, koji je svjetlo svijeta.

Primijetiti duhovno svjetlo je drugačije od vidjeti fizičko svjetlo. Prepoznavanje Spasiteljevog duhovnog svjetla počinje s našom spremnošću vjerovati. Bog traži da isprva barem želimo vjerovati. »Probudite li se i prodrmate li sposobnosti svoje, i to za pokus gledom na riječi moje, i u pokret stavite dijelak vjere«, podučava prorok Alma, »da, pa i ne mognete li više, bar zaželite vjerovati, nek ta želja djeluje u vama sve dok ne povjerujete toliko da mjesta dadete barem dijelu riječi [Spasiteljevih].« ²

Almin poziv da poželite vjerovati i da »mjesta dadete« u svojem srcu za Spasiteljeve riječi, podsjećaju nas da vjera zahtijeva našu osobnu odluku i djelo. Moramo se »probudit[i]… i prodrmat[i] sposobnosti [naše]«. Moramo pitati prije nego što nam se da; moramo tražiti prije nego što pronađemo; moramo kucati prije nego što nam se otvori. Tada nam se daje ovo obećanje: »Doista, tko god ište, prima; i tko traži nalazi; i onomu koji kuca, otvorit će se.«³

Ne postoji nadahnutija molba koja nam je upućena od one koju je uputio Spasitelj tijekom svoje zemaljske službe kada se obratio nevjerujućim slušateljima:

»Ako dakle, ne činim djela svog Oca, i dalje mi ne vjerujte.

Ali ako ih zbilja činim, makar i meni ne vjerovali, vjerujte djelima da znadnete i sve više spoznajete da je Otac u meni i ja u Ocu.«⁴

Svakog dana suočavamo se s kušnjama. To je ispit našeg života: hoćemo li odabrati vjerovati u njega i omogućiti svjetlu njegovog evanđelja da raste u nama ili ćemo odbiti vjerovati i nastaviti putovati sami u tami? Spasitelj daje svoje evanđelje poput svjetla koje usmjerava one koji odaberu vjerovati u njega i slijediti ga.

Nakon nesreće, Sailor je morala odabrati. Mogla je ostati kraj zrakoplova u tami, sama i preplašena. Ali pred njom se nalazila duga noć i postajalo je sve hladnije. Odabrala je drugi put. Sailor se popela na brdo i tamo ugledala svjetlo na horizontu.

Postupno, kako se kretala prema svjetlu u toj noći, tako je svjetlo postajalo sjajnije. Ipak, zasigurno je bilo i trenutaka kada ga nije mogla vidjeti. Možda je bilo izvan vidokruga kada je prolazila kroz tjesnac, ili iza drveća, ili grmlja, ali svejedno je nastavljala. Kadgod je mogla vidjeti svjetlo, Sailor imala je dokaz da je na pravom putu. Još nije znala točno kakvo je to svjetlo, ali je nastavila hodati prema njemu na temelju onoga što je znala, vjerujući i nadajući se da će ga ponovno vidjeti ako se nastavi kretati u pravom smjeru. Učinivši to, ona je možda spasila svoj život.

Naši životi mogu biti također poput njezinoga. Možda će biti trenutaka kada ćemo biti povrijeđeni, umorni i kada će naši životi izgledati mračni i hladni. Možda će biti trenutaka kada nećemo moći da vidimo nikakvo svjetlo na horizontu i osjećat ćemo se kao da ćemo odustati. Ako smo spremni vjerovati, ako želimo vjerovati, ako odaberemo vjerovati, tada će nam Spasiteljevo naučavanje i primjer pokazati put naprijed.