Je li vam još uvijek čudesno?

Moja supruga i ja imali smo veliku radost odgajati naše petero djece u predgrađu veličanstvenog Pariza. Tijekom tih godina željeli smo im ponuditi bogatstvo prilika za otkrivanje čudesnih stvari ovoga svijeta. Svakog je ljeta naša obitelj odlazila na duga putovanja i posjećivala najznačajnije spomenike, najpoznatija povijesna mjesta i prirodna čuda Europe. Na kraju smo se, nakon provedene 22 godine na pariškom području, spremali za selidbu. Još se uvijek sjećam dana kada su mi moja djeca prišla i rekla: »Tata, to je apsolutno sramotno! Živjeli smo ovdje čitav svoj život, a nikada nismo bili na Eiffelovom tornju!«

Toliko je mnogo čuda na ovome svijetu. Međutim, ponekada su nam tik pred našim očima, a uzimamo ih zdravo za gotovo. Gledamo, a zapravo ne vidimo; čujemo, a zapravo ne slušamo.

Tijekom svoje zemaljske službe, Isus je rekao svojim učenicima:

»Blago očima koje vide što vi vidite!

Kažem vam da su mnogi proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi vidite, ali ne vidješe; čuti što vi čujete, ali ne čuše.«¹

Često sam se pitao kako bi bilo živjeti u vremenu našeg Spasitelja. Možete li zamisliti da sjedite do njegovih nogu? Osjećate njegov zagrljaj? Svjedočite kako poslužuje drugima? Pa ipak mnogi koji su se susreli s njime nisu uspjeli – »vidjeti« – da je sam Sin Božji živio među njima.

I mi imamo povlasticu živjeti u izuzetnom vremenu. Proroci iz davnine vidjeli su djelo obnove kao »čudno postup[anje]… , da, čudno i prečudno«.² Niti u jednoj prethodnoj rasporedbi nije pozvano tako mnogo misionara, niti tako mnogo naroda otvoreno za evanđeosku poruku i hramova izgrađeno diljem svijeta.

Za nas, svece posljednjih dana, čuda se događaju i u našim pojedinim životima. U njih je uključeno naše osobno svjedočanstvo, odgovori koje primamo na naše molitve i nježni blagoslovi kojima nas Bog svakog dana obasipa.

Diviti se čudesima evanđelja znak je vjere. To znači prepoznati ruku Gospodinovu u našim životima i svemu što nas okružuje. Naša zadivljenost također proizvodi duhovnu snagu. Ona nam daje energiju da ostanemo usidreni u našoj vjeri te da se uključimo u djelo spasenja.

Ali, budimo oprezni. Naša sposobnost da se divimo je krhka. Dugoročno gledano, stvari poput površnog obdržavanja zapovijedi, apatije ili čak i malaksalosti, mogu nas učiniti neosjetljivima na čak najčudesnije znakove i čuda evanđelja.

Mormonova knjiga opisuje razdoblje, vrlo slično našem, koje je prethodilo dolasku Mesije na američki kontinent. Iznenada su se znaci njegovog rođenja pojavili na nebesima. Ljudi su bili tako obuzeti zaprepaštenjem da su se ponizili i gotovo svi obratili. Međutim, samo četiri godine kasnije »narod poče zaboravljati na one znake i čudesa što ih bijahu čuli, i stadoše se sve manje i manje čuditi zbog znaka i čuda s neba… te stadoše gubiti vjeru u sve ono što bijahu čuli i vidjeli«.³

Moja braćo i sestre, je li vam evanđelje još uvijek čudesno? Možete li još uvijek vidjeti, čuti, osjetiti i čuditi se? Ili su vaša duhovna osjetila u stanju čekanja? U kakvim se god osobnim okolnostima nalazili, pozivam vas da učinite tri stvari.

Prvo, nikada se ne umoriti od otkrivanja ili ponovnog otkrivanja istina o evanđelju. Pisac Marcel Proust je rekao: »Pravo putovanje do otkrića sastoji se ne samo od traženja novih krajolika, nego od posjedovanja novih očiju«.⁴Sjećate li se kada ste prvi puta znali da je odgovoreno na vaše molitve ili kada ste prvi puta pročitali stih iz Svetih pisama i osjetili da se Gospodin obraća vama osobno? Možete li se sjetiti prvog puta kada ste osjetili slatki utjecaj Duha Svetoga koji vas obuzima, možda prije nego ste shvatili da je to Duh Sveti? Nisu li to sveti, posebni trenuci?

Trebali bismo svakog dana gladovati i žeđati za duhovnom spoznajom. Ta je osobna praksa utemeljena na proučavanju, promišljanju i molitvi. Ponekada možemo, pod utjecajem kušnje, pomisliti: »Ne trebam danas proučavati Sveta pisma, pročitao sam ih već prije« ili »Ne trebam ići u crkvu danas, ondje nema ništa novo«.

Ali, evanđelje je fontana znanja koja nikada ne presušuje. Uvijek postoji nešto novo za naučiti i osjetiti svake nedjelje, na svakom sastanku i u svakom stihu Svetih pisama. U vjeri se držimo obećanja da ćemo ako »traži[mo]… i naći«.⁵

Drugo, sidro vaše vjere je u jasnim i jednostavnim istinama o evanđelju. Naše divljenje treba biti ukorijenjeno u suštini načela naše vjere, u čistoći naših saveza i uredbi i u našim najjednostavnijim postupcima bogosluženja.

Sestra misionarka ispričala je priču od tri čovjeka s kojima se susrela tijekom sabora okruga u Africi. Došli su iz izoliranog sela daleko u nedostupnom području gdje Crkva nije još uspostavljena, ali gdje je bilo 15 vjernih članova i skoro 20 istraživača. U više od dva tjedna ti su ljudi prehodali put dug više od 480 kilometara, blatnjavim stazama tijekom kišnog razdoblja, da bi prisustvovali na saboru i donijeli desetine od članova njihove grupe. Planirali su ostati cijeli tjedan kako bi mogli uživati u povlastici blagovanja od sakramenta sljedeće nedjelje i nadali su se da će na povratku na svojim glavama nositi kutije pune s primjercima Mormonove knjige i podijeliti ih ljudima u svom selu.

Misionarka je svjedočila kako je bila dirnuta osjećajem za čudo koje su ta braća pokazivala i njihovom bezrezervnom žrtvom da bi dobili nešto što je njoj uvijek bile nadohvat ruke.

Pitala se: »Da jednog nedjeljnog jutra u Arizoni ustanem i otkrijem da auto ne radi, bih li hodala do Crkve udaljene samo nekoliko ulica od svog doma? Ili bih jednostavno ostala kod kuće jer mi je predaleko ili zato što pada kiša?«⁶ To su vrlo dobra pitanja o kojima svatko od nas treba razmisliti.

Na kraju, potičem vas da tražite i njegujete suputništvo Duha Svetoga. Većina čuda evanđelja ne mogu se zapaziti našim prirodnim osjetilima. To je »ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo… to je Bog pripravio onima koji ga ljube«.⁷

Kada imamo Duha uz sebe, naša su duhovna osjetila izoštrena, a naše sjećanje plamti kako ne bismo mogli zaboraviti čudesa i znakove koje smo vidjeli. Zbog toga su, možda, znajući da će ih Isus napustiti, njegovi nefijski učenici gorljivo molili »za ono što najviše priželjkivahu. A željahu oni da im se udijeli Duh Sveti«.⁸

Iako su vidjeli Spasitelja vlastitim očima i dotaknuli njegove rane svojim vlastitim rukama, znali su da njihova svjedočanstva mogu nestati ako se ne obnavljaju neprestano moću Duha Božjega. Moja braćo i sestre, nikada ne činite ono što bi dovelo u opasnost od gubitka tog dragocjenog i čudesnog dara – suputništva Duha Svetoga. Tražite ga gorljivom molitvom i pravednim životom.

Svjedočim da je djelo u kojem se nalazimo »čudno i prečudno«. Dok slijedimo Isusa Krista, Bog nam svjedoči »čudesnim znakovima, raznim silnim djelima i darovima Duha Svetoga koje dijeli po svojoj volji«.⁹ U ovaj osobiti dan, svjedočim vam da su čuda i divote evanđelja usidrena u najvećem od svih Božjih darova – Spasiteljevom pomirenju. Ono je savršeni dar ljubavi koji su Otac i Sin, ujedinjeni u svrsi, ponudili svakome od nas. S vama »ja s divljenjem uživam ljubav što dobivam od Isusa koji me… dariva… O kako divno je da On me voli dovoljno da za me mre«.¹⁰

Da uvijek imamo oči koje vide, uši koje čuju i srca koja primaju čudesa tog čudesnog evanđelja, moja je molitva u ime Isusa Krista, amen.