Svećeništvo – sveti dar

Jedno moje najživopisnije sjećanje jest prisustvovanje svećeničkom sastanku kao novozaređeni đakon te tijekom pjevanja uvodne pjesme »Dođite, svi vi sinovi Božji, koji primiste svećeništvo«.¹ Večeras, svima okupljenima ovdje u Konferencijskom centru, uistinu, diljem svijeta, donosim vam duh te osobite crkvene pjesme i kažem vam: Dođite, svi vi sinovi Božji, koji primiste svećeništvo, razmotrimo svoje pozive, osvrnimo se na svoje odgovornosti, odredimo svoje zaduženje i slijedimo Isusa Krista, našega Gospodina. Iako smo različiti po godinama, običajima, nacionalnostima, ujedinjeni smo u jedno u našim svećeničkim pozivima.

Aronovo svećeništvo, što ga je Ivan Krstitelj obnovio Oliveru Cowderyju i Josephu Smithu, najznačajnije je svakome od nas. Na isti je način Melkisedekovo svećeništvo, što su ga udijelili Petar, Jakov i Ivan, dragocjeni događaj.

Shvatimo ozbiljno pozive, odgovornosti i dužnosti koje dolaze uz svećeništvo koje obnašamo.

Osjetio sam veliku odgovornost kada sam pozvan za tajnika svoga zbora đakona. Najsavjesnije što sam mogao, pripremao sam zapise koji su mi povjereni jer sam u tom pozivu želio činiti najbolje što sam znao. Bio sam vrlo ponosan na svoj rad. Činiti sve što mogu, prema svojim najboljim sposobnostima, bio je moj cilj na svakom položaju koji sam obnašao.

Nadam se da je svaki mladić, zaređen u Aronovo svećeništvo, duhovno svjestan svetosti svoga zaređenog poziva, kao i prilika za veličanje tog poziva. Primio sam takvu priliku još kao đakon kada me je biskupstvo zamolilo da odnesem sakrament jednom invalidu koji je živio nešto više od jednog kilometra od naše kapele. Tog osobitog nedjeljnog jutra kada sam pokucao na vrata brata Wrighta i čuo njegov slabašni glas kako mi kaže »uđi«, ja sam ušao ne samo u njegovu skromnu kolibu nego u sobu ispunjenu Duhom Gospodnjim. Prišao sam bratu Wrightu i pažljivo približio komad kruha njegovim usnama. Zatim sam primio čašu vode kako bi je ispio. Kada sam odlazio, vidio sam suze u njegovim očima dok je govorio: »Bog te blagoslovio, momče.« A Bog me i jest blagoslovio – zahvalnošću za sveta znamenja sakramenta i za svećeništvo koje sam obnašao.

Niti jedan đakon, učitelj ili svećenik iz našeg odjela nikada neće zaboraviti naše dojmljive posjete u Clarkston, Utah, na grob Martina Harrisa, jednog od trojice svjedoka Mormonove knjige. Dok smo stajali oko visokog granitnog obeliska koji je označavao njegov grob i dok nam je jedan od vođa zbora čitao te značajne riječi iz »Svjedočanstva trojice svjedoka« s početka Mormonove knjige, osjećali smo ljubav prema tom svetom zapisu i istinama koje se u njemu nalaze.

Tijekom tih godina naš je cilj bio postati poput sinova Mosijinih. O njima se govori sljedeće:

»Ojačaše oni u spoznaji istine, jer oni bijahu ljudi zdrava rasuđivanja i pomno istraživahu Pisma da bi spoznali riječ Božju.

No nije to sve; bijahu se oni posvetili čestim molitvama i postovima. Imahu oni, dakle, duh proroštva i duh objave, i kad podučavahu, podučavahu moću i vlašću Božjom.«²

Ne mogu se sjetiti dostojnijeg cilja za mladića nego da ga se opiše kao jednog od odvažnih i pravednih sinova Mosijinih.

Kako se moj 18. rođendan približavao i kako sam se pripremao za obveznu vojnu službu tijekom Drugog svjetskog rata, preporučen sam primiti Melkisedekovo svećeništvo, ali sam prvo morao telefonirati svom predsjedniku okola, Paulu C. Childu, zbog intervjua. On je volio i razumio Sveta pisma, a njegova je nakana bila da ih i drugi na sličan način vole i razumiju. Čuvši od nekih svojih prijatelja o njegovim detaljnim i podrobnim intervjuima, priželjkivao sam da u najmanjoj mjeri pokažem svoje poznavanje Svetih pisama, stoga sam, kada sam pozvan, predložio da se susretnemo sljedeću nedjelju u vrijeme za koje sam znao da je jedan sat prije njegovog sakramentalnog sastanka.

Njegov odgovor je glasio: »O, brate Monson, to neće biti dovoljno vremena za proučavanje Svetih pisama.« Zatim je predložio vrijeme od tri sata prije njegovog sakramentalnog sastanka te me uputio da sa sobom ponesem svoja označena i obilježena Sveta pisma.

Kada sam došao u njegov dom u nedjelju, toplo me pozdravio, a zatim je počeo intervju. Presjednik Child je rekao: »Brate Monson, ti obnašaš Aronovo svećeništvo. Jesi li ikada doživio da ti anđeli poslužuju?« Odgovorio sam da nisam. Kada me upitao znadem li da imam to pravo, ponovno sam negativno odgovorio.

Uputio me je: »Brate Monson, izrecitiraj mi napamet odsjek 13. Nauka i saveza.«

I ja sam počeo: »‘Vama, sudrugovi moji u službeništvu u Mesijino ime, povjeravam Aronovo svećeništvo koje drži ključe posluživanja anđeoskog…’«

»Stani«, rekao je predsjednik Child. Potom je mirnim, ljubaznim glasom savjetovao: »Brate Monson, nikada ne zaboravi da kao obnašatelj Aronovog svećeništva imaš pravo na posluživanje anđela.«

Kao da je anđeo bio u prostoriji toga dana. Nikada nisam zaboravio taj intervju. Još uvijek osjećam duh tog svečanog događaja kada smo zajedno čitali o odgovornostima, zaduženjima i blagoslovima Aronovog svećeništva i Melkisedekovog svećeništva – blagoslove koji ne dolaze samo nama, nego i našim obiteljima i drugima kojima imamo povlasticu služiti.

Tada sam zaređen za starješinu, a na dan svog odlaska na aktivnu dužnost u mornaricu, član biskupstva iz mog odjela pridružio se mojoj obitelji i prijateljima na željezničkoj stanici kako bi me pozdravio. Prije nego je vlak krenuo, u ruke mi je pružio malenu knjigu pod nazivom Misionarski priručnik. Nasmijao sam se i prokomentirao kako ne odlazim na misiju.

Odgovorio je: »Ipak je ponesi. Može ti dobro doći.«

I jest. Bio mi je potreban čvrsti, pravokutni objekt za dno moje mornarske vreće kako bi odjeća ostala na mjestu te se tako manje zgužvala. Misionarski priručnik bio je upravo ono što mi je trebalo i dobro je poslužilo u mojoj mornarskoj vreći 12 tjedana.

Noć prije božićnog dopusta, razmišljali smo o domu. U barakama je bilo tiho i tada je tišinu razbio moj prijatelj sa susjednog kreveta – mormonski mladić, Leland Merrill – koji je počeo stenjati od bolova. Upitao sam ga što mu je, a on je odgovorio da se osjeća jako loše. Nije želio otići u stacionar jer je znao da će to onemogućiti njegov odlazak kući sljedećeg dana.

Činilo se da mu postaje gore kako je vrijeme prolazilo. Naposljetku, znajući da sam starješina, zamolio me da mu udijelim svećenički blagoslov.

Nikada prije nisam davao svećenički blagoslov, nikada nisam primio blagoslov te nikada nisam svjedočio davanju blagoslova. Dok sam u tišini molio za pomoć, sjetio sam se Misionarskog priručnika na dnu moje mornarske torbe. Brzo sam ispraznio torbu i pod noćnim svjetlom uzeo knjigu. Ondje sam pročitao kako udijeliti blagoslov bolesnomu. Uz mnoge radoznale mornare koji su promatrali, nastavio sam s davanjem blagoslova. Prije nego sam pospremio sve natrag u svoju torbu, Leland Merrill je spavao poput djeteta. Sljedećeg jutra se probudio osjećajući se dobro. Zahvalnost koju je svatko od nas osjetio zbog moći svećeništva bila je neizmjerna.

S godinama sam imao sve više prilika udjeljivati blagoslove potrebitima, više nego što uopće mogu izbrojiti. Za svaku sam priliku bio duboko zahvalan Bogu što mi je povjerio taj sveti dar. Poštujem svećeništvo. Svjedočio sam njegovoj moći uvijek iznova. Vidio sam njegovu snagu. Divio se čudesima koje je iznjedrio.

Braćo, svakome je od nas povjeren jedan od najdragocjenijih darova ikada podarenih čovječanstvu. Dok poštujemo svoje svećeništvo i živimo svoje živote da bismo u svako doba bili dostojni, blagoslovi svećeništva će teći kroz nas. Volim riječi iz Nauka i saveza, odsjek 121., stih 45 koji nam govori što moramo činiti da bismo bili dostojni: »Nek nutrina tvoja… bude puna dobrotvorne ljubavi prema svim ljudima, i prema domaćima u vjeri, a krepost nek resi misli tvoje neprestance. Tad će pouzdanje tvoje u nazočnost Božju ojačati, a nauk svećeništva kapat će na dušu tvoju poput rose nebeske.«

Kao obnašatelji svećeništva Božjega, uključeni smo u djelo Gospodina Isusa Krista. Odgovorili smo na njegov poziv i nalazimo se na njegovom zadatku. Učimo od njega. Slijedimo njegove korake. Živimo po njegovim načelima. Čineći to, bit ćemo spremni za bilo koju službu koju nas pozove vršiti. Ovo je njegovo djelo. Ovo je njegova Crkva. Uistinu, on je naš zapovjednik, Kralj slavni, Sin Božji. Svjedočim da on živi i iznosim to svjedočanstvo u njegovo sveto ime, ime Isusa Krista. Amen.