Uistinu dobri i bez podmuklosti

Nažalost, postojalo je vrijeme u mom životu kada su me motivirale titule i ovlasti. Zapravo je počelo vrlo nedužno. Dok sam se pripremao služiti cjelodnevnu misiju, moj je stariji brat na svojoj misiji bio zonski vođa. Čuo sam mnoge pozitivne stvari o njemu za koje sam poželio da su rečene o meni. Nadao sam se sličnom položaju i molio se za njega.

Srećom, dok sam služio misiju, naučio sam snažnu lekciju. Posljednji me je sabor podsjetio na tu lekciju.

U listopadu je predsjednik Dieter F. Uchtdorf rekao: »Tijekom svoga života, imao sam priliku sjediti rame uz rame s nekima od najsposobnijih i najinteligentnijih muškaraca i žena ovoga svijeta. Kada sam bio mlađi, bio sam zadivljen onima koji su bili obrazovani, koji su imali postignuća, uspjeh te pohvale svijeta. No tijekom godina sam shvatio da sam daleko zadivljeniji onim čudesnim i blagoslovljenim dušama koje su uistinu dobre i bez podmuklosti.«¹

Moj junak iz Mormonove knjiga je savršeni primjer čudesne i blagoslovljene duše koja je uistinu dobra i bez podmuklosti. Šiblon je bio jedan od sinova Alme mlađeg. Više su nam poznati njegov brat Helaman, koji je slijedio stope svoga oca kao čuvar zapisa i prorok Božji, i Korijanton, koji je postao čuven kao misionar kome su bili potrebni neki očevi savjeti. Helamanu je Alma napisao 77 stihova (vidi Alma 36–37). Korijantonu, Alma je posvetio 91 stih (vidi Alma 39–42). Šiblonu, svojem srednjem sinu, Alma je napisao jedva 15 stihova (vidi Alma 38). Ipak, njegove su riječi u tih 15 stihova snažne i poučne.

»A evo, sine moj, uzdam se da ću veliku radost imati u tebi zbog postojanosti tvoje i vjernosti Bogu, jer kao što ti započe u mladosti svojoj obazirati se na Gospoda Boga svojega, tako se nadam da ćeš i nastaviti obdržavati zapovijedi njegove. Blažen, naime, onaj tko ustraje do svršetka.

Kažem ti, sine moj, da veliku radost imadoh u tebi već dosad zbog vjernosti tvoje, i pomnje tvoje, i poniznosti tvoje, i dugotrpnosti tvoje međ narodom« (Alma 38:2–3).

Osim što se obraćao Šiblonu, Alma je o njemu govorio i Korijantonu. Alma je rekao: »Zar ti ne opažaš postojanost brata svojega, vjernost njegovu i pomnju njegovu u obdržavanju zapovijedi Božjih? Gle, zar ti on ne dade dobar primjer?« (Alma 39:1)²

Čini se kako je Šiblon bio sin koji je želio udovoljiti svojem ocu te je pošao činiti pravedno zbog pravednosti, a ne zbog pohvale, položaja, moći, priznanja ili vlasti. Helaman je to znao i poštovao je zbog toga svoga brata, jer je on Šiblonu dao skrb nad svetim zapisima koje je primio od svoga oca. Zasigurno je Helaman vjerovao Šiblonu jer »bijaše on pravedan čovjek i uspravno hodaše pred Gospodom. I pazio je on da čini dobro neprestance da obdržava zapovijedi Gospoda Boga svojega« (Alma 63:2). Glede Šiblonovih osobina, o njemu nije mnogo zabilježeno od vremena kada je preuzeo u posjed svete zapise dok ih nije dao sinu Helamanovom imenom Helaman (vidi Alma 63:11).

Šiblon je uistinu bio dobar i bez podmuklosti. Bio je osoba koja je posvetila svoje vrijeme, talente i trud pomaganju drugima i njihovom uzdizanju zbog ljubavi prema Bogu i njegovim bližnjima (vidi Alma 48:17–19; 49:30). Savršeno ga je opisao predsjednik Spencer  W. Kimball riječima: »Velike žene i muškarci uvijek su željniji služiti nego gospodariti.«³

U svijetu gdje pohvala, položaj, moć, priznanja ili vlast izviru sa svih strana, ja poštujem one čudesne i blagoslovljene duše koje su uistinu dobre i bez podmuklosti, one koje pokreće ljubav Boga i njihovih bližnjih, one velike žene i muškarce koji su »željniji služiti nego gospodariti«.

Danas ima onih koji bi htjeli da vjerujemo kako naša potraga za uvažavanjem može biti zadovoljena samo stjecanjem položaja i moći. Ipak, srećom, postoje mnogi koji nisu pod utjecajem ove perspektive. Oni su pronašli uvažavanje u nastojanju da uistinu budu dobri i bez podmuklosti. Nailazio sam na njih na svim životnim stazama i u mnogim vjerskim tradicijama. A pronalazim ih i u velikom broju istinskih obraćenih sljedbenika Krista.⁴

Cijenim one koji nesebično služe svaki tjedan u odjelima i ograncima diljem svijeta čineći sve što mogu, pa i više od toga u ispunjavanju svojih poziva. Ali, pozivi dolaze i odlaze. Još više me zadivljuju mnogi koji bez službenih poziva pronalaze načine za neprestanu službu i uzdizanje drugih. Jedan se brat rano pojavio u crkvi kako bi posložio stolce i ostao je poslije kako bi pospremio kapelu. Jedna sestra namjerno odabire stolac kraj slijepe sestre u svom odjelu ne samo kako bi ju pozdravila, nego kako bi i pjevala dovoljno glasno da slijepa sestra može čuti riječi i pjevati. Ako pažljivije pogledate svoj odjel ili ogranak, pronaći ćete primjere poput ovih. Uvijek ima članova koji znaju kome je potrebna pomoć i kada ju pružiti.

Možda je moja prva lekcija o uistinu dobrim svecima bez podmuklosti koju sam naučio bila kada sam bio mladi misionar. Preselio sam se u područje sa starješinom kojeg nisam poznavao. Čuo sam druge misionare kako razgovaraju o tome kako nikada nije primio nikakvo zaduženje u vodstvu i kako se mučio naučiti korejski jezik unatoč tome što je boravio u toj zemlji već dugo vremena. Ali kako sam upoznavao tog starješinu shvatio sam da je bio jedan od najposlušnijih i najvjernijih misionara koje sam poznavao. Proučavao je kada je bilo vrijeme za proučavanje; radio je kada je bilo vrijeme za rad. Odlazio je iz stana na vrijeme i vraćao se na vrijeme. Bio je marljiv u učenju korejskog jezika iako je jezik bio osobito težak za njega.

Kada sam shvatio da su komentari koje sam čuo neistiniti, osjetio sam da sam ovog misionara pogrešno procijenio kao neuspješnog. Želio sam cijeloj misiji reći što sam otkrio o ovom starješini. Iznio sam želju svom predsjedniku misije da ispravim ovaj nesporazum. Njegov je odgovor bio: »Nebeski Otac zna da je taj mladić uspješan misionar, a i ja znam.« Dodao je: »A evo, i ti znaš, stoga zašto je itko drugi važan?« Ovaj mudri predsjednik misije me je podučio onome što je bilo važno u službi, a to nije bila pohvala, položaj, moć, priznanje ili vlast. To je velika lekcija za mladog misionara koji je bio previše usredotočen na titule.

Uz ovu lekciju na umu, počeo sam se osvrtati na svoj život unatrag i vidim koliko često sam bio pod utjecajem muškaraca i žena koji u to vrijeme nisu imali nikakvu veliku titulu niti su bili na visokom položaju. Jedna od tih duša nalik Šiblonu bio je moj učitelj vjeronauka u trećem razredu srednje škole. Taj dobri čovjek podučavao je vjeronauk samo dvije ili tri godine, ali je otvorio moje srce na način koji mi je pomogao steći svjedočanstvo. Možda nije bio najpopularniji učitelj u školi, ali je uvijek bio pripremljen, a njegov je utjecaj na mene bio snažan i trajan. Jedan od nekoliko puta koliko sam vidio tog čovjeka u 40 godina koliko je prošlo otkada me podučavao, bio je i na pogrebu moga oca kada je došao vidjeti me. Uistinu, taj čin nije bio motiviran titulom ili moći.

Poštujem tog predanog učitelja, a i mnoge poput njega, koji su uistinu dobri i bez podmuklosti. Cijenim učitelja u Nedjeljnoj školi koji ne podučava svoje učenike samo tijekom nastave nedjeljom, nego ih podučava i utječe na te iste učenike pozivajući ih da se pridruže njegovoj obitelji za doručkom. Cijenim vođe mladih koji sudjeluju u kulturnim i sportskim aktivnostima mladića i djevojaka u svojim odjelima. Cijenim ljude koji pišu poruke ohrabrenja bližnjima i žene koje ne šalju božićne čestitke samo poštom nego ih dostavljaju na ruke članovima obitelji i prijateljima kojima je potreban posjet. Cijenim brata koji je redovno vozio susjeda tijekom njegovih turobnih dana Alzheimerove bolesti – dajući i njemu i njegovoj ženi toliko potreban korak promjene.

Te stvari nisu učinjene zbog pohvale ili priznanja. Ti muškarci i žene nisu motivirani mogućnošću primanja titule ili vlasti. Oni su učenici Kristovi i odlaze okolo čineći dobro neprestance i, poput Šiblona, pokušavaju udovoljiti svom Ocu na nebu.

Rastužuje me kada čujem neke koji su prestali služiti ili čak i odlaziti u crkvu jer su razriješeni poziva ili su osjetili da ih se predvidjelo za neki položaj ili titulu. Nadam se da će jednoga dana naučiti istu onu lekciju koju sam naučio ja kao mladi misionar – da služenje koje je najvažnije obično prepoznaje Bog sam. U svojoj potrazi za ‘ja i moje’, jesmo li zaboravili njega i njegovo?

Neki mogu reći: »Ali trebam još dosta napredovati da bih postao poput onih koje ste opisali.« Radosna vijest evanđelja Isusa Krista jest da želje naših srca mogu biti preobražene, a naši motivi mogu biti razvijeni i pročišćeni. Kada se krstimo u istinsko stado Božje, počinjemo proces koji nas preobražava u nova bića (vidi 2. Korinćanima 5:17; Mosija 27:26). Svaki puta kada obnavljamo naš savez krštenja blagujući od sakramenta, mi smo korak bliže tom krajnjem cilju.⁵ Dok nastavljamo ustrajati u tom savezu, primamo snagu da plačemo s onima koji plaču i tješimo one kojima je utjeha potrebna (vidi Mosija 18:9). U tom savezu, pronalazimo milost koja nam omogućava da služimo Bogu i obdržavamo njegove zapovijedi, uključujući ljubiti Boga svim svojim srcem i ljubiti svoje bližnje kao sebe same.⁶ U tom savezu, Bog i Krist nam daju utjehu kako bismo i mi mogli tješiti one kojima je potrebna naša pomoć (vidi Mosija 4:16; vidi i stihovi 11–15).

Sve što uistinu želim u životu jest udovoljiti svojim očevima – zemaljskom i nebeskom – te da budem više poput Šiblona.⁷

Zahvaljujem svom Nebeskom Ocu za duše poput Šiblona čiji mi primjeri nude – i svakome od nas – nadu. U njihovim životima, vidimo svjedočanstvo brižnog Oca na Nebu i brižnog i milosrdnog Spasitelja. Dodajem svoje svjedočanstvo njihovom, uz molitvu i nastojanje da postanem više nalik njima. U ime Isusa Krista. Amen.