Zajedno ćemo se uzdići

Danas želim hvaliti muževe, očeve, braću, sinove i ujake koji znaju tko su i koji rade najbolje što znaju kako bi ispunili svoje Bogom dane uloge kao što je opisano u proglasu o obitelji, uključujući pravedno predsjedavanje nad obitelji, skrb o njoj i njezinu zaštitu. Znajte da sam bolno svjesna da teme o očinstvu, majčinstvu i braku mogu mnogima biti teške. Znam da se neki članovi Crkve osjećaju kako njihovi domovi nikada neće postići ono što oni smatraju idealnim. Mnogi pate zbog zanemarivanja, zlostavljanja, ovisnosti i pogrešne običaje i kulture. Ne odobravam djela muškaraca ili žena koji su svjesno ili čak nesvjesno uzrokovali bol, tjeskobu i očaj u svojim domovima. Ali danas govorim o nečemu drugom.

Uvjerena sam da muž nije nikada privlačniji svojoj supruzi nego kada služi u svojim Bogom danim ulogama kao dostojni obnašatelj svećeništva – a što je najvažnije, u domu. Volimo ove riječi predsjednika Packera o dostojnim muževima i očevima i vjerujemo im: »Imate moć svećeništva izravno od Gospodina da zaštitite svoj dom. Bit će trenutaka kad će jedino što stoji kao štit između vaše obitelji i protivnikovog zla biti ta moć.«⁶

Početkom ove godine sam bila na sprovodu izuzetnog običnog čovjeka – suprugovog ujaka Dona. Jedan od sinova ujaka Dona ispričao je o svom iskustvu iz djetinjstva, koje je doživio nedugo nakon što su njegovi roditelji kupili njihovu prvu kuću. Budući da je bilo petoro male djece za hraniti i odijevati, nije bilo dovoljno novaca za ograditi dvorište. Ozbiljno shvaćajući jednu od svojih božanskih uloga kao zaštitnika svoje obitelji, ujak Don je zabio nekoliko malih drvenih kolaca u zemlju, uzeo špagu i vezao ju od kolca do kolca oko dvorišta. Zatim je pozvao djecu k sebi. Pokazao im je kolce i špagu te im je objasnio da će, ako ostanu s unutarnje strane te ograde, biti sigurni.

Jednog su dana kućne posjetiteljice u nevjerici gledale dok su se približavale kući i vidjele petero djece kako stoje poslušno na rubu špage, žalosno gledajući loptu koja se otkotrljala izvan njihovih granica na ulicu. Jedno dijete je potrčalo po oca koji je, na to, otrčao i dohvatio loptu.

Kasnije je na sprovodu najstariji sin kroz suze izjavio kako sve čemu se ikada u ovom životu nadao jest da bude poput svog ljubljenog oca.

Slika

Sister Burton's son and grandson reading together.

Predsjednik Ezra Taft Benson je rekao:

»O, muževi i očevi u Izraelu, možete učiniti tako puno za spasenje i uzvišenje svojih obitelji …

Upamtite, vaš sveti poziv kao oca u Izraelu – vaš najvažniji poziv u vremenu i vječnosti – jest poziv s kojega nikada nećete biti razriješeni…

Slika

Sister Burton's son and grandson on a bed together.

Morate pomoći stvoriti dom gdje Duh Gospodnji može prebivati.«⁷

Ove proročke riječi vrijede i danas.

Za muškarce koji žive u savezu mora da je teško živjeti u svijetu koji ne samo da omalovažava njihove božanske uloge i odgovornosti, nego i šalje lažne poruke o tome što znači biti »pravi muškarac«. Jedna lažna poruka kaže: »Ja sam najbitniji.« S druge strane su ponižavajuće i podrugljive poruke da muževi i očevi više nisu potrebni. Molim vas da ne slušate te Sotonine laži! On se odrekao te svete povlastice da ikada postane suprug ili otac. Budući da je ljubomoran na one koji imaju tu svetu ulogu, koju on nikada neće ispuniti, ima namjeru učiniti »da svi ljudi budu bijedni kao što je i on sam«!⁸

Braćo i sestre, mi trebamo jedni druge! Kao žene i muškarci koji obdržavaju saveze, trebamo uzdizati jedni druge i pomagati jedni drugima da postanemo osobama kakvima bi Gospodin želio da postanemo. I trebamo raditi zajedno kako bismo uzdigli nadolazeći naraštaj i pomogli mu da postigne svoj božanski potencijal kao baštinik vječnog života. Možemo učiniti kao što su starješina Robert  D. Hales i njegova supruga Mary učinili i slijediti izreku: »Ti uzdigni mene i ja ću uzdići tebe pa ćemo se uzdići zajedno.«⁹

Iz Svetih pisama znamo kako »nije dobro da čovjek bude sam«. Zato je naš Nebeski Otac dao » pomoć kao što je on«.¹⁰ Izraz pomoć kao što je on znači »pomagač namijenjen, dostojan ili prikladan za njega«.¹¹ Na primjer, naše dvije ruke su međusobno slične, ali nisu identične. Zapravo, one su točno suprotne, ali se nadopunjuju i odgovaraju jedna drugoj. Kada surađuju, one su snažnije.¹²

U poglavlju o obitelji, crkveni priručnik sadrži ovu izjavu: »Priroda muškog i ženskog duha je takva da nadopunjuju jedni druge.«¹³ Molimo vas da obratite pozornost da ne piše »međusobno se natječu«, nego »međusobno se nadopunjuju« Ovdje smo kako bismo pomogli, uzdigli i radovali se jedno drugome dok pokušavamo biti najboljima što možemo biti. Sestra Barbara  B. Smith je mudro podučavala: »Postoji toliko mnogo sreće kad se radujemo tuđim uspjesima, a ne samo vlastitim.«¹⁴ Kada se pokušavamo »nadopunjavati« umjesto »natjecati«, puno je lakše radovati se jedno drugome!

Kada sam bila mlada majka s nekoliko djece, na kraju dana ispunjenog mijenjanjem pelena, pranja tanjura i odgajanja, nitko nije izražajnije pjevao pjesmu iz Male škole »Drago mi je kad tata dođe kući«.¹⁵ Međutim, s tugom priznajem kako nisam uvijek bila vesela kad bi Craig upao kroz vrata nakon dana napornog rada. Uvijek smo se pozdravili zagrljajem i poljupcem i pretvorili mnoge teške i ponekad razorne dane u prekrasno vrijeme s tatom. Željela bih da sam bila malo manje preokupirana beskonačnim popisom obveza koje još uvijek treba obaviti, a više usredotočena, kao što je to on činio, na ono što je bilo najvažnije. Češće bih se zaustavila i uživala u svetom obiteljskom vremenu i zahvalila bih mu se češće što je blagoslovio naše živote!

Ne tako davno, vjerna sestra u Crkvi je sa mnom podijelila veliku zabrinutost o nečemu o čemu se molila zadnje vrijeme. Njezina briga su bile neke sestre u njezinom odjelu. Rekla mi je kako je boli srce kada primijeti kako ponekad govore bez poštovanja sa svojim muževima i o svojim muževima, čak ispred svoje djece. Tada mi je pričala kako je kao mlada djevojka iskreno željela i molila se da nađe i vjenča se za dostojnog obnašatelja svećeništva i s njim izgradi sretan dom. Odrasla je u domu gdje je njezina majka »držala vlast«, a njezin se otac pokoravao zahtjevima njezine majke kako bi održao mir u domu. Osjećala je da postoji bolji način. Nije ga vidjela u domu u kojem je odrastala, ali kako se gorljivo molila za vodstvo, Gospodin ju je blagoslovio znanjem kako stvoriti dom s mužem u kojem bi Duh mogao biti toplo primljen. Bila sam u tom domu i mogu posvjedočiti da je to sveto mjesto!

Sestre i braćo, koliko često s namjerom »govorimo ljubazne riječi jedni drugima«?¹⁶

Možemo se provjeriti postavljajući nekoliko pitanja. Uz malo prilagodbe, ova se pitanja mogu primijeniti na većinu nas, bilo da smo vjenčani ili samci, kakva god naša obiteljska situacija bila.

1. Kada smo posljednji put iskreno pohvalili svog suputnika, nasamo ili u nazočnosti naše djece?

2. Kada smo mu se posljednji put zahvalili, iskazali ljubav ili iskreno i s vjerom molili za njega ili nju u vjeri?

3. Kada smo se posljednji put zaustavili da ne izgovorimo nešto uvredljivo?

4. Kada smo se posljednji put ispričali i skrušeno zamolili za oprost – bez nadodavanja riječi »da si samo barem« ili »da samo barem nisi«?

5. Kada smo posljednji put odabrali biti sretni umjesto biti »u pravu«?

Dakle, ako vas je bilo koje od ovih pitanja natjeralo da se naježite ili osjetite trunku krivnje, sjetite se da je starješina David  A. Bednar podučio kako je »krivnja našem duhu ono što je bol za naše tijelo – upozorenje na opasnost i zaštita od dodatne štete«.¹⁷

Pozivam svakog od nas da poslušamo iskrenu molbu starješine Jeffreyja R. Hollanda: »Stoga braćo i sestre, neka u ovom dugom vječnom nastojanju da postanemo više poput našeg Spasitelja pokušamo biti ‘savršeni’ muškarci i žene za sada barem na jedan način – ne vrijeđajući riječju, ili da se izrazim pozitivnije, govoreći novim jezikom, jezikom anđeoskim.«¹⁸

Dok sam se danas pripremala za ovu priliku, Duh me je podučavao, a ja sam se obvezala češće govoriti riječi dobrote mojem dragom suputniku i o njemu, da ću uzdizati muškarce u svojoj obitelji i izraziti im zahvalnost za načine na koje ispunjavaju svoje božanske i komplementarne uloge. Odlučila sam se da ću slijediti izreku: »Ti uzdigni mene i ja ću uzdići tebe pa ćemo se uzdići zajedno.«

Hoćete li mi se pridružiti u traženju pomoći Duha Svetoga da nas poduči kako možemo bolje uzdići jedni druge u našim komplementarnim ulogama kao savezni sinovi i kćeri naših brižnih nebeskih roditelja?

Znam da kroz osposobljavajuću moć pomirenja Isusa Krista i našu vjeru u njega, mi to možemo učiniti. Molim se da ćemo imati vjere u njega da će nam pomagati u pomoći jedni drugima kako bismo živjeli sretno i vječno dok se zajedno uzdižemo, u ime Isusa Krista. Amen.