Samo na načelima pravednosti

Oko mjesec dana nakon vjenčanja, moja supruga i ja krenuli smo na dugi put automobilom. Ona je vozila, a ja sam pokušavao opustiti se. Kažem pokušavao jer je autocesta kojom smo putovali poznata po kamerama za kontrolu brzine, a moja je supruga u tim danima imala sklonost malo jače pritisnuti gas. Rekao sam joj: »Ideš prebrzo. Uspori.«

Moja je nova nevjesta pomislila: »Vozim gotovo 10 godina i, osim mog učitelja vožnje, nitko mi nikada nije rekao kako trebam voziti.« Odgovorila je: »Što ti daje pravo govoriti mi kako voziti?«

Iskreno, njezino me pitanje ulovilo nespremnim. Tako, u nastojanju da što bolje odgovorim mojim novim odgovornostima kao oženjenog muškarca, rekao sam: »Ne znam – jer sam ti muž i jer obnašam svećeništvo.«

Braćo, jedan kratki savjet: ako ikada budete bili u sličnoj situaciji, ovo nije pravi odgovor. I drago mi je što mogu reći da je to bio jedan jedini put da sam napravio tu pogrešku.

Nauk i savezi objašnjava da je pravo korištenja svećeništva u domu ili drugdje izravno povezano s pravednošću u našim životima: »Moći nebeske ne mogu [se] nadzirati ni usmjeravati, već jedino načelima pravednosti.«¹ Nadalje kažu da mi gubimo tu moć kada pokušamo »nadzirati, ili gospodariti, ili prisilom se služiti nad dušama [drugih]«² u bilo kojem stupnju nepravednosti.

Ovi stihovi kažu da se moramo voditi prema »načelima pravednosti«. Ova se načela primjenjuju na sve vođe u Crkvi, kao i sve očeve i majke u svojim domovima.³ Gubimo svoje pravo na Gospodnjeg Duha i na bilo koju ovlast koju nam je dao Bog kada pokušavamo kontrolirati drugu osobu na nepravedan način.⁴ Mogli bismo pomisliti da su te metode za dobrobit onoga koji je »pod kontrolom«. No, onda kada pokušavamo nekoga natjerati da bude pravedan, a on može i treba koristiti svoje moralno pravo izbora, mi se ponašamo nepravedno. Kada postavljamo čvrste granice za drugu osobu, te se granice uvijek trebaju određivati brižnom strpljivošću i na način koji podučava vječna načela.

Ne možemo jednostavno prisiliti druge da čine ono što je ispravno. Sveta pisma jasno kažu da to nije Božji način. Prisila stvara ogorčenost. Ona prenosi nepovjerenje i čini da se ljudi osjećaju nesposobnima. Mogućnosti učenja uništene su kada osobe koje kontroliraju oholo pretpostavljaju da imaju sve ispravne odgovore za druge. Sveta pisma kažu da je »u naravi i sklonosti gotovo svih ljudi« da započnu nametati nepravedno gospodstvo⁵, stoga bismo trebali znati da je lako upasti u tu zamku. Žene također mogu ostvarivati nepravedno gospodstvo, iako Sveta pisma navode ovaj problem osobito s muškarcima.

Nepravedno gospodstvo često je popraćeno stalnim kritikama i nedostatkom pohvale ili ljubavi. Oni kojima je to upućeno imaju osjećaj da nikada ne mogu ugoditi takvim vođama ili roditeljima te da su uvijek neuspješni. Mudri roditelji moraju procijeniti kada su njihova djeca spremna početi primjenjivati svoje pravo na slobodu izbora u određenim područjima svoga života. No kada roditelji žele zadržati svu moć odlučivanja i to smatraju svojim »pravom«, oni ozbiljno ograničavaju rast i razvoj svoje djece.

Naša su djeca u našim domovima ograničeno vrijeme. Ako ćemo čekati dok ne izađu kroz vrata da bismo im predali uzde njihove moralne slobode izbora, čekat ćemo predugo. Ona neće odjednom razviti sposobnost donošenja mudrih odluka, ako nikada nisu bila slobodna donijeti bilo koju važnu odluku dok su živjela u našem domu. Takva se djeca često ili bune protiv te prisile ili su osakaćena nesposobnošću da sama donesu bilo kakvu odluku.

Mudri roditelji pripremaju svoju djecu da mogu nastaviti bez njih. Pružaju im mogućnosti za rast kada djeca steknu duhovnu zrelost da primijene svoju slobodu izbora. I da, to znači da će djeca ponekad činiti pogreške i da će učiti iz njih.

Naša je obitelj imala iskustvo koje nas je naučilo da trebamo pomagati djeci razviti svoju sposobnost donošenja izbora. Naša je kćer Mary bila nogometni napadač sjajnih perspektiva. Jedne je godine njezin tim došao do prvenstva i, već pogađate, tu je utakmicu trebalo igrati u nedjelju. Kao mlada tinejdžerica, Mary je godinama učila da je šabat dan odmora i duhovne obnove, a ne rekreacije. No ipak je osjećala pritisak od svojih trenera i suigrača da treba igrati, kao i želju da ne iznevjeri svoj tim.

Pitala nas je što treba učiniti. Moja supruga i ja mogli smo lako odlučiti umjesto nje. Međutim, uz molitvu smo odlučili da je u ovom slučaju naša kći spremna preuzeti duhovnu odgovornost za vlastitu odluku. Čitali smo Sveta pisma s njom i zatim smo potaknuli Mary da se moli i razmišlja o tome.

Nakon nekoliko dana rekla nam je da je donijela odluku. Igrat će utakmicu u nedjelju. Što smo tada mogli učiniti? Nakon daljnjeg razgovora i potvrđivanja od Duha, učinili smo kako smo obećali i dopustili joj da provede svoj izbor igrati utakmicu. Nakon završetka utakmica, Mary je polako otišla k mami koja ju je čekala. »Oh, mama«, rekla je, »užasno sam se osjećala. Ne želim se ikada ponovno ovako osjećati. Nikada više neću igrati utakmicu na šabat.« I nikada više nije to učinila.

Mary je sada usvojila načelo obdržavanja šabata. Da smo je prisilili da ne igra utakmicu, oduzeli bismo joj dragocjeno i snažno iskustvo učenja Duhom.

Kao što možete vidjeti, pomoći djeci pravilno primijeniti svoju slobodu izbora zahtijeva podučavati ih kako se moliti i primiti odgovore na svoje molitve. Također ih trebamo podučavati o vrijednosti i svrsi poslušnosti, kao i svih drugih suštinskih načela evanđelja.⁶

U podizanju naše obitelji, odlučili smo da je naš najvažniji cilj pomoći našoj djeca da uspostave vlastitu vezu s nebom. Znali smo da će u konačnici oni ovisiti o Gospodinu, a ne o nama. Brigham Young je rekao: »Gdje povući razliku među svim dužnostima koje imaju djeca ljudska… ja bih ispred svih stavio dužnost tražiti Gospodina, našeg Boga, sve dok ne otvorimo put komunikacije od neba do zemlje — od Boga do naših vlastitih duša.«⁷

Mary je primila odgovore na svoje molitve u drugim, prethodnim situacijama i vjerovali smo da naša kćer u svom životu razvija ovaj put komunikacije s nebom. Tako je iz svoj iskustva naučila nešto pozitivno, a bila je i pripremljenija donositi bolje odabire u budućnosti. Bez te povezanosti s Duhom, djeca i roditelji podjednako će moći racionalizirati sve vrste loših odluka u ime ostvarivanja svoje slobode izbora. Obećanje Svetih pisama jest da oni koji su »mudr[i]… i prihvatiše Svetoga Duha za vođu svoga… ne dadoše se obmanuti«.⁸

Dodatna i tragična nuspojava nepravednog gospodstva može biti gubitak povjerenja u Božju ljubav. Poznajem neke ljude koji su bili podloženi kontroli zahtjevnih vođa ili roditelja i teško im je bilo osjetiti da će ih ljubav Nebeskog Oca podržati i nadahnuti na putu pravednosti.

Ako im u svom upravništvu želimo pomoći uspostaviti vezu s nebom, moramo biti takva vrsta roditelja i vođa kakva je opisana u 121. odsjeku Nauka i saveza. Moramo djelovati »jedino uvjeravanjem, velikodušnošću, plemenitošću i blagošću, i ljubavlju nehinjenom«.⁹ Predsjednik Henry B. Eyring je rekao: »Od sve pomoći koju možemo pružiti… mladim ljudima, najveća će biti da im pomognemo osjetiti naše povjerenje da su oni na putu kući k Bogu i da mogu uspjeti.«¹⁰

Dok razmišljamo o načelima koja nas trebaju voditi u Crkvi i kod kuće, dopustite mi da završim s ilustracijom iz biografije predsjednika Thomasa S. Monsona. Ann Dibb, kći Monsonovih, kaže da do današnjeg dana, kada uđe kroz vrata kuće gdje je odgojena, njezin otac kaže: »O, vidi tko je ovdje! Tako nam je drago, zar nije prekrasna?« Ona nastavlja: »Moji mi roditelji uvijek daju neki kompliment; nije važno kako izgledam ili što sam radila… Kada idem posjetiti svoje roditelje, znam da ću dobiti ljubav, pohvalu, dobrodošlicu, znam da sam kod kuće.«¹¹

Braćo i sestre, to je Gospodinov način. Čak i ako ste bili zlostavljeni u prošlosti, znam da Gospodin želi da dođete k njemu.¹² Svi su voljeni. Svi su dobrodošli. U ime Isusa Krista. Amen.