Radnici u vinogradu

iz Zbora dvanaestorice apostola


Molimo poslušajte šapat Svetoga Duha koji vam upravo sada, u ovom trenutku, govori da trebate prihvatiti pomirbeni dar Gospodina Isusa Krista.

S obzirom na pozive i razrješenja koje je Prvo predsjedništvo upravo najavilo, dopustite mi da u ime svih nas kažem da ćemo uvijek pamtiti i voljeti one koji su tako vjerno služili, kao što odmah volimo i iskazujemo dobrodošlicu onima koji su sada pozvani služiti. Iskreno hvala svakome od vas.

Želio bih govoriti o Spasiteljevoj usporedbi u kojoj domaćin »izađe rano ujutro da najmi radnike«. Nakon što je u šest sati ujutro zaposlio prvu skupinu, vratio se u devet ujutro, u podne i u tri sata popodne unajmljujući još radnika kako se povećavala potreba za berbu. Sveto pismo kaže da se posljednji put vratio »oko jedanaestoga sata« (otprilike pet sati popodne) i unajmio posljednju skupinu. Zatim, samo sat kasnije, svi su se radnici okupili kako bi primili svoju dnevnicu. Na njihovo iznenađenje, svi su primili istu plaću unatoč različitim satima rada. Oni koji su prvi unajmljeni odmah su se naljutili govoreći: »Ovi su posljednji radili samo jedan sat, a ti si ih izjednačio s nama koji smo podnijeli tegobu dana i žegu.«1 Kada ste čitali ovu usporedbu možda ste i vi, poput ovih radnika, osjetili da je ovdje učinjena nepravda. Dopustite mi da kratko govorim o tome.

Prije svega važno je primijetiti kako ovdje nitko nije tretiran nepošteno. Prvi radnici prihvatili su punu dnevnicu i dobili su je. Nadalje, mogu samo pretpostaviti da su bili vrlo zahvalni što su dobili posao. U Spasiteljevo doba prosječan čovjek i njegova obitelj nisu mogli učiniti puno više, nego živjeti od onoga što su zaradili taj dan. Ako niste poslovali, radili na farmi, ribarili ili trgovali, vjerojatno niste jeli. S više potencijalnih radnika nego poslova, oni prvi odabrani za posao bili su to jutro najsretniji na cijelom tržištu rada.

Doista, ako bi trebalo s nekim suosjećati, to bi barem inicijalno trebali biti oni koji nisu odabrani, a koji su također imali usta za prehraniti i leđa za pokriti. Činilo se da sreća nikada nije bila na njihovoj strani. Sa svakim posjetom upravitelja tijekom dana, uvijek su gledali kako je netko drugi izabran.

Ali upravo pred kraj dana, domaćin se iznenađujuće vratio peti put s čudesnom ponudom jedanaestog sata! Ovi posljednji i najobeshrabreniji radnici, čuvši da će biti pošteno tretirani, prihvatili su posao uopće ne pitajući za plaću, znajući da je bilo što bolje od ničega, s obzirom da im je do sada tako i bilo. Zatim su, kad su se okupili za isplatu, ostali zapanjeni što su primili kao i svi drugi! Kako su zatečeni morali biti i koliko ispunjeni velikom zahvalnošću! Zasigurno nikada nisu vidjeli takvu sućut u cijelom svom radnom vijeku.

Smatram da s ovakvim čitanjem priče treba gledati na negodovanje prvih radnika. Domaćin im u usporedbi kaže (a ja ću samo malo parafrazirati): »Moji prijatelji, nisam nepošten prema vama. Prihvatili ste dnevnicu, dobru plaću. Bili ste vrlo sretni što ste dobili posao, a ja sam zadovoljan kako ste ga obavili. Plaćeni ste u potpunosti. Uzmite svoju plaću i uživajte u blagoslovu. A što se drugih tiče, zacijelo sam slobodan činiti što želim sa svojim novcem.« A zatim ovo prodiruće pitanje svima, onda i sada, koji ga trebaju čuti: »Zašto biste vi bili zavidni što sam odabrao biti dobar?«

Braćo i sestre, bit će trenutaka u našim životima kada netko drugi dobije neočekivani blagoslov ili primi neko posebno priznanje. Smijem li uputiti molbu da ne budemo povrijeđeni – i zacijelo ne budemo zavidni – kada sreća dođe drugoj osobi? Mi nismo oštećeni kada se nekome drugome nadoda. Mi se ne utrkujemo jedni protiv drugih kako bismo vidjeli tko je najbogatiji, najtalentiraniji, najljepši ili čak najblagoslovljeniji. Utrka u kojoj zaista jesmo utrka je protiv grijeha, a zavist je zacijelo jedan od najraširenijih.

Nadalje, zavist je greška koja se jednostavno nastavlja. Očigledno je da malo patimo kada nas zadesi nesreća, no zavist od nas traži da patimo kada sreća zadesi sve koje poznajemo! To nam sigurno daje nadu u svijetlu budućnost – kada nam se smrači svaki put kada netko oko nas ima sretan trenutak! Da ne govorim o razočaranju na kraju, kada otkrijemo da je Bog doista i pravedan i milosrdan, postavljajući sve koji su uz njega »nad svim svojim imanjem«2 kako kaže Sveto pismo. Stoga prva lekcija iz Gospodnjeg vinograda glasi: žudnja za tuđim, durenje ili gaženje drugih ne uzdiže vaš položaj, kao što ni ponižavanje drugih ne poboljšava vašu sliku o sebi. Stoga budite dobri i zahvalni što je Bog dobar. To je put do sretnog života.

Druga pouka koju želim izvući iz ove usporedbe jest tužna pogreška koju bi neki mogli napraviti kada bi se odrekli primanja svoje plaće na kraju dana jer su bili preokupirani prividnim problemima ranije u danu. Ovdje se ne spominje da je netko bacio svoju plaću u domaćinovo lice i izjurio bez novca, no pretpostavljam da je netko mogao to učiniti.

Moja ljubljena braćo i sestre, ono što se dogodilo u ovoj priči u devet sati ujutro, u podne ili u tri popodne nestaje u raskoši sveopće velikodušne plaće na kraju dana. Formula vjere jest nastaviti, raditi, dovršiti do kraja te pustiti brige od ranije – stvarne ili umišljene – neka nestanu u obilju posljednje nagrade. Nemojte se zadržavati na starim problemima ili uvredama – prema sebi, prema svom bližnjem, pa čak možemo dodati prema ovoj istinitoj i živućoj Crkvi. Veličanstvenost vašeg života, života vašeg bližnjeg i evanđelja Isusa Krista očitovat će se u posljednji dan, čak i ako nisu svi uvijek ispočetka prepoznali tu veličanstvenost. Stoga se nemojte previše žestiti zbog nečega što se dogodilo u devet ujutro kada vas milost Božja pokušava nagraditi u šest navečer – bez obzira kakav je bio vaš radni dogovor tijekom dana.

Trošimo doista dragocjenu emocionalnu i duhovnu energiju tvrdoglavo se držeći sjećanja na pogrešnu notu koju smo kao dijete odsvirali na klavirskom koncertu, ili na nešto što je bračni drug rekao ili učinio prije dvadeset godina pa smo odlučni njemu ili njoj zamjerati sljedećih 20 godina, ili na događaj u povijesti Crkvi koji ni više ni manje dokazuje kako će smrtnicima uvijek biti teško udovoljiti besmrtnim očekivanjima koja su postavljena pred njih. Čak i ako neka od tih uvreda nije potekla od vas, može završiti s vama. A kakva će samo nagrada biti za taj doprinos kada vas Gospodar vinograda pogleda u oči i kada dugovi budu podmireni na kraju našeg zemaljskog dana.

To me dovodi do moje treće i posljednje pouke. Ova usporedba – poput svih usporedbi – zapravo ne govori o radnicima ili plaćama kao što ni druge ne govore o ovcama i kozama. Ovo je priča o Božjoj dobroti, njegovoj strpljivosti i praštanju, i pomirenju Gospodina Isusa Krista. Ovo je priča o velikodušnosti i sućuti. Ovo je priča o milosti. Ona naglašava misao koju sam čuo prije mnogo godina da Bog zasigurno najviše uživa biti Bog zbog oduševljenja kada je milosrdan, naročito prema onima koji ne očekuju milosrđe i često smatraju da ga ne zaslužuju.

Ne znam tko u ovoj velikoj publici danas možda treba čuti poruku o oprostu iz ove usporedbe, no bez obzira koliko mislite da ste zakasnili, bez obzira koliko prilika mislite da ste propustili, bez obzira koliko pogrešaka mislite da ste napravili ili talenata koje mislite da nemate, ili udaljenost između doma, obitelji i Boga koju mislite da ste proputovali, svjedočim vam da niste otputovali izvan dosega božanske ljubavi. Nije moguće da potonete ispod beskonačnog svjetla Kristovog pomirenja.

Bez obzira što još niste u našoj vjeri ili ste jednom bili no niste ostali, ne postoji ništa u bilo kojem slučaju što ste učinili, a što se ne može ispraviti. Ne postoji problem koji ne možete prevladati. Ne postoji san koji se tijekom vremena i vječnosti ne može ostvariti. Čak i ako smatrate da ste izgubljeni i posljednji radnik jedanaestog sata, Gospodar vinograda i dalje poziva. »Pristupajmo s pouzdanjem prijestolju milosti«,3 i padnimo pod noge Sveca Izraelova. Dođite i gostite se »bez novaca i bez naplate«4 za Gospodinov stol.

Naročito se obraćam muževima i očevima, obnašateljima svećeništva ili budućim obnašateljima svećeništva, kao što je Lehi rekao: »Probudite se i ustanite iz praha… i budite ljudi.«5 Ne uvijek, no često su muškarci oni koji odaberu ne odazvati se na poziv da »dođu u redove«.6 Žene i djeca često izgledaju spremniji. Braćo, ustanite. Učinite to zbog sebe. Učinite to zbog onih koji vas ljube i mole se da ćete odgovoriti. Učinite to zbog Gospodina Isusa Krista koji je platio nepojmljivu cijenu za budućnost koju želi da vi imate.

Moja ljubljena braćo i sestre, onima među vama koji su mnogo godina blagoslovljeni evanđeljem jer ste bili dovoljno sretni da ga pronađete ranije, onima među vama koji ste došli kasnije u evanđelje malo po malo i onima među vama – članovima ili onima koji to još nisu – koji se možda još uvijek suzdržavaju, svakome od vas, prvom i posljednjem, svjedočim o obnavljajućoj moći Božje ljubavi i čudu njegove milosti. On se brine o vjeri do koje ćete naposljetku doći, ne dobu dana kada ćete do nje doći.

Stoga, ako ste sklopili saveze, obdržavajte ih. Ako ih niste sklopili, sklopite ih. Ako ste ih sklopili i prekinuli, pokajte se i obnovite ih. Nikada nije prekasno dokle god Gospodar vinograda govori da ima vremena. Molimo poslušajte šapat Svetoga Duha koji vam upravo sada, u ovom trenutku, govori da trebate prihvatiti pomirbeni dar Gospodina Isusa Krista i uživati u njegovom radu. Ne odgađajte. Vrijeme prolazi. U ime Isusa Krista. Amen.

Mostra riferimenti

  1.  

    1. Vidi Matej 20:1–15

  2.  

    2.  Luka 12:44

  3.  

    3.  Hebrejima 4:16

  4.  

    4.  Izaija 55:1

  5.  

    5.  2. Nefi 1:14, 21

  6.  

    6. »We Are All Enlisted«. Hymns, br. 250.