Milosrdni zadobivaju milosrđe

Zategnuti i propali odnosi stari su koliko i samo čovječanstvo. Drevni Kain bio je prvi koji je dopustio raku gorčine i zlobe nagristi njegovo srce. Obrađivao je tlo svoje duše zavišću i mržnjom te je dopustio tim osjećajima da sazrijevaju dok nije učinio nezamislivo – ubivši vlastitog brata i postavši, tijekom tog postupka, ocem Sotoninih laži.²

Od tih prvih dana, duh zavisti i mržnje vodio je do nekih od najtragičnijih priča u povijesti. Okrenuo je Šaula protiv Davida, Jakovljeve sinove protiv njihovog brata Josipa, Lamana i Lemuela protiv Nefija, te Amalikiju protiv Moronija.

Pretpostavljam da je svaka osoba na ovom svijetu na neki način bila pogođena razornim duhom prijepora, zamjeranja i osvete. Možda postoje trenutci kada prepoznamo ovog duha čak i u sebi. Kada se osjećamo povrijeđeni, ljuti ili zavidni, poprilično je lako osuđivati druge ljude, često pripisujući mračne motive njihovim djelima kako bismo opravdali vlastite osjećaje kivnosti.

Naravno, znamo da je to krivo. Nauk je jasan. Svi ovisimo o Spasitelju; nitko od nas ne može biti spašen bez njega. Kristovo pomirenje je beskrajno i vječno. Oprost za naše grijehe uvjetovan je. Moramo se pokajati i biti voljni oprostiti drugima. Isus je podučavao: Isus je naučavao: »Oprostit[e] jedan drugomu. Onaj, naime, koji ne oprosti… stoji osuđen pred Gospodom, jer u njemu ostaje veći grijeh«³, i: »Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe«.⁴

Naravno, ove se riječi čine savršeno razumnima – kada se primjene na nekog drugog. Možemo tako jasno i lako vidjeti štetne rezultate koji dolaze kada drugi osuđuju i imaju zamjerke. A zasigurno ne volimo kada ljudi osuđuju nas.

No kada se radi o našim predrasudama i pritužbama, prečesto opravdavamo svoju ljutnju pravednom, a svoj sud kao pouzdan i jedini prikladan. Iako ne možemo zaviriti u tuđe srce, pretpostavljamo da znamo loš motiv ili čak lošu osobu kada ju vidimo. Pravimo iznimke kada se radi o našoj gorčini jer osjećamo da, u našem slučaju, imamo sve informacije koje trebamo kako bismo nekoga prezirali.

U svojem pismu Rimljanima, apostol Pavao rekao je da oni koji osuđuju druge »nema[ju] isprike«. Onog trenutka kada sudimo nekome, objasnio je, presuđujemo sebi jer nitko nije bez grijeha.⁵ Odbijati oprostiti je bolan grijeh – onaj na kojeg je Spasitelj upozoravao. Isusovi vlastiti učenici »nastojahu hvatati jedan drugoga i ne praštahu jedan drugomu u srcima svojim, a zbog tog zla bijahu ucviljeni i oštro kažnjeni«.⁶

Naš je Spasitelj tako jasno govorio o ovoj temi da nema puno mjesta za osobno tumačenje. »Ja, Gospod, oprostit ću komu oprostiti hoću«, no tada je rekao, »od vas se traži da praštate svim ljudima.«⁷

Smijem li ovdje nadodati fusnotu? Kada Gospod uvjetuje da oprostimo svim ljudima, to uključuje praštanje nama samima. Ponekad, od svih ljudi na svijetu, osoba kojoj je najteže oprostiti – kao i, vjerojatno, osoba kojoj je oprost najpotrebniji – ona je koja gleda u nas kada se gledamo u zrcalo.

Ova tema o osuđivanju drugih može se zapravo naučiti u propovijedi od dvije riječi. Kada govorimo o mržnji, ogovaranju, ignoriranju, ismijavanju, zamjeranju ili želji da se ozljedi, molim vas, primijenite sljedeće:

zaustavite to!

Tako je jednostavno. Jednostavno trebamo prestati osuđivati druge te zamijeniti osuđujuće misli i osjećaje sa srcem punim ljubavi prema Bogu i njegovoj djeci. Bog je naš Otac. Mi smo njegova djeca. Svi smo mi braća i sestre. Ne znam točno kako artikulirati ovo pitanje ne osuđivanja drugih s dovoljnom rječitošću, strašću ili uvjeravanjem, a da ga zapamtite. Mogu citirati Sveta pisma, pokušati rastumačiti nauk i čak citirati naljepnicu za auto koji sam nedavno vidio. Bila je nalijepljena na stražnjem dijelu auta čiji se vozač činio malo otresitim, no riječi na naljepnici naučavale su pronicljivu lekciju. Pisalo je: »Ne osuđujte me jer griješim drugačije od vas.«

Moramo prepoznati da smo svi nesavršeni – svi smo prosjaci pred Bogom. Nismo li svi mi, u ovom ili onom trenutku, krotko pristupili pomirilištu i molili za milost? Nismo li zaželjeli milosrđe svom snagom svoje duše – da nam bude oprošteno za sve pogreške koje smo učinili i grijehe koje smo skrivili?

Zbog toga što svi ovisimo o Božjoj milosti, kako možemo, u bilo kojoj mjeri, drugima osporiti milosrđe koje sami tako očajnički želimo za sebe? Moja ljubljena braćo i sestre, ne bismo li trebali oprostiti kao što želimo primiti oprost?

Je li to teško za učiniti?

Da, naravno.

Oprostiti sebi i drugima nije lako. Zapravo, za većinu nas to zahtjeva veliku promjenu u našem stavu i načinu razmišljanja – čak i promjenu srca. No, evo i dobrih vijesti. Ova »snažna promjena«⁸ srca upravo je ono što je evanđelje Isusa Krista osmišljeno donijeti u naš život.

Kako se to postiže? Kroz Božju ljubav.

Kada su naša srca ispunjena Božjom ljubavlju, dogodi nam se nešto dobro i čisto. »Vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške, jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet.«⁹

Što više dopuštamo Božjoj ljubavi da vodi naše misli i osjećaje – što više dopuštamo svojoj ljubavi za našeg Nebeskog Oca da buja u našem srcu – tim je lakše voljeti druge čistom Kristovom ljubavlju. Kada otvorimo svoje srce sjajnoj zori Božje ljubavi, tama i hladnoća kivnosti naposljetku će izblijediti.

Kao i uvijek, Krist je naš primjer. U svojim naučavanjima, kao i svojim životom, pokazao nam je put. Praštao je opakima, vulgarnima i onima koji su nastojali povrijediti ga.

Isus je rekao da je lako voljeti one koji vole nas, čak i opaki mogu to. No Isus Krist naučavao je viši zakon. Njegove riječi odjekuju kroz stoljeća i namijenjene su nama danas. Namijenjene su svima koji žele biti njegovi sljedbenici. Namijenjene su vama i meni: »Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone.«¹⁰

Kada nam je srce ispunjeno Božjom ljubavlju postajemo »jedan prema drugomu prijazni, puni milosrđa! Oprašta[mo] jedan drugome, kao što je i Bog [nama] oprostio u Kristu!«¹¹

Čista Kristova ljubav može ukloniti ljuske kivnosti i bijesa s naših očiju, dopuštajući nam vidjeti druge na način na koji Nebeski Otac vidi nas: kao manjkave i nesavršene smrtnike koji imaju potencijal i vrijednost puno veće od onih koje možemo i zamisliti. Zato što nas Bog tako puno voli i mi moramo voljeti i praštati jedni drugima.

Moja draga braćo i sestre, razmotrite sljedeća pitanja kao test:

Gajite li zamjerku protiv nekoga?

Ogovarate li, čak i kada je ono što kažete istina?

Isključujete li, odgurujete ili kažnjavate druge zbog nečega što su učinili?

Zavidite li potajno nekome?

Želite li nekome nešto nažao?

Ukoliko ste odgovorili s da na bilo koje od ovih pitanja, možete primijeniti ranije spomenutu propovijed od dvije riječi: zaustavite to!

U svijetu optužbi i neprijateljstava lako je skupljati i bacati kamenje. No prije negoli to učinimo, upamtimo riječi onoga koji je naš Učitelj i uzor: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.«¹²

Braćo i sestre, odložimo svoje kamenje.

Budimo ljubazni.

Praštajmo.

Razgovarajmo mirno jedni s drugima.

Neka Božja ljubav ispuni naše srce.

»Činimo dobro svima.«¹³

Spasitelj je obećao: »Dajte, pa će vam se dati; dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera… jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite.«¹⁴

Ne bi li ovo obećanje trebalo biti dovoljno da uvijek usredotočimo naša nastojanja na djela ljubaznosti, praštanja i dobrotvornosti umjesto na bilo koje negativno ponašanje?

Kao sljedbenici Isusa Krista, vratimo dobro za zlo.¹⁵ Nemojmo tražiti osvetu, niti dopuštajmo našem bijesu da nas nadvlada.

»ʻOsveta je moja – veli Gospodin – ja ću je vratiti.ʼ

Naprotiv, ʻako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga; ako je žedan, napoj ga!ʼ…

Ne dopusti da te svlada zlo, već zlo svladaj dobrom!«¹⁶

Upamtite: na kraju, milosrdni su ti koji stječu milosrđe.¹⁷

Kao članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, gdje god bili, budimo znani kao ljudi koji »imadn[u] ljubavi jedan prema drugome«.¹⁸

Braćo i sestre, dovoljno je slomljenih srdaca i tuge u ovom životu bez nadodavanja kroz našu tvrdoglavost, ogorčenost i kivnost.

Nismo savršeni.

Ljudi oko nas nisu savršeni.¹⁹ Oni čine ono što živcira, razočarava i ljuti. U ovom smrtnom životu uvijek će biti tako.

Ipak, moramo prestati sa svojim pritužbama. Dio svrhe smrtnosti je naučiti kako se osloboditi toga. To je Gospodinov način.

Upamtite, nebo je ispunjeno onima kojima je sljedeće zajedničko: oprošteno im je. A i oni praštaju.

Položite svoj jaram pred Spasitelja. Prestanite osuđivati. Dopustite Kristovom pomirenju da promijeni i iscijeli vaše srce. Volite jedan drugoga. Oprostite jedan drugom.

Milosrdni će zadobiti milosrđe.

O ovome svjedočim, u ime onoga koji je volio toliko puno i cjelovito da je dao svoj život za nas, njegove prijatelje – u sveto ime Isusa Krista. Amen.