Nebeske moći

Svećeništvo je Božja ovlast povjerena ljudima na zemlji da u svemu djeluju za spasenje ljudskoga roda (vidi Spencer W. Kimball, »The Example of Abraham,« Ensign, lipanj 1975, 3). Svećeništvo je sredstvo pomoću kojeg Gospod djeluje kroz ljude kako bi spasio duše. Jedno od obilježja koje određuje Crkvu Isusa Krista, kako u drevna vremena tako i danas, jest Njegova ovlast. Ne može postojati istinita Crkva bez božanske ovlasti.

Ovlast svećeništva dana je običnim ljudima. Dostojnost i spremnost – ne iskustvo, stručnost ili obrazovanje – uvjeti su za zaređenje u svećeništvo.

Obrazac za dobivanje svećeničke ovlasti opisan je u petom Članku vjere: »Vjerujemo da čovjek mora biti pozvan od Boga proroštvom i polaganjem ruku onih koji imaju ovlast propovijedati Evanđelje i posluživati po evanđeoskim uredbama«. Prema tome, dječak ili muškarac prima ovlast svećeništva i zaređen je u određenu službu od strane onoga tko već obnaša svećeništvo i koga je ovlastio vođa s potrebnim svećeničkim ključevima.

Od obnašatelja svećeništva očekuje se da koristi tu svetu ovlast u skladu sa svetom Božjom razboritošću, voljom i svrhom. Ništa u svezi svećeništva nije egocentrično. Svećeništvo se uvijek koristi za služenje, blagoslivljanje i jačanje drugih ljude.

Više svećeništvo prima se svečanim savezom koji uključuje obvezu djelovati u skladu s dodijeljenom vlašću (vidi NiS 68:8) i službom (vidi NiS 107:99). Kao obnašatelji svete Božje ovlasti, mi smo predstavnici koji djeluju, a ne objekti na kojima se djeluje (vidi 2. Nefi 2:26). Svećeništvu je svojstvena aktivnost, a ne pasivnost.

Predsjednik Ezra Taft Benson naučavao je:

»Nije dovoljno primiti svećeništvo i opustiti se pasivno čekajući da nas netko potakne na djelovanje. Kada primimo svećeništvo, imamo obvezu aktivno se i brižljivo zauzimati u predstavljanju djela istine na zemlji, jer Gospod kaže:

‘No, onaj koji ništa ne čini dok mu se ne zapovjedi, a zapovijed prima sumnjičava srca i nemarno je obdržava, taj je već osuđen’ [NiS 58:29] « (So Shall Ye Reap [1960], 21).

Predsjednik Spencer W. Kimball također je kategorički istaknuo aktivnu prirodu svećeništva: »Osoba može prekršiti svoje svećeničke saveze ako ne obdržava zapovijedi – ali i ako ne ispunjava svoje dužnosti. Prema tome, da bi prekršila ovaj savez, osoba samo treba ne činiti ništa« (The Miracle of Forgiveness [1969], 96).

Dok dajemo sve od sebe za ispunjenje svojih svećeničkih odgovornosti, možemo biti blagoslovljeni svećeničkom moću. Moć svećeništva Božja je moć koja djeluje kroz muškarce i dječake poput nas i zahtijeva osobnu pravednost, vjernost, poslušnost i marljivost. Dječak ili muškarac može primiti vlast svećeništva polaganjem ruku, ali neće imati svećeničku moć ako nije voljan služiti ili je neposlušan i nedostojan.

»Prava svećeništva nerazdvojno [su] povezana s nebeskim moćima, a… moći [se] nebeske ne mogu nadzirati ni usmjeravati, već jedino načelima pravednosti.

One se, istina, mogu nama povjeriti. No, kad pokušavamo prikriti grijehe svoje, ili prepuštati se oholosti svojoj, ili ispraznu častohleplju ili nadzirati, ili gospodariti, ili prisilom se služiti nad dušama sinova ljudskih, gle, nebesa se povlače, Duh se Gospodnji žalosti, a kad se on povuče, Amen je tad svećeništvu ili vlasti toga čovjeka« (NiS 121:36–37; kurziv dodan).

Braćo, da dječak ili muškarac primi svećeničku ovlast, ali zanemari činiti ono što je potrebno kako bi se osposobio za svećeničku moć, neprihvatljivo je Gospodu. Obnašatelji svećeništva, mladi i stari, trebaju i ovlast i moć – neophodnu dozvolu i duhovni kapacitet da bi predstavljali Boga u djelu spasenja.

Odgojen sam u domu vjerne majke i predivnoga oca. Moja je majka bila potomak pionira koji su žrtvovali sve za Crkvu i Božje kraljevstvo. Moj otac nije bio član naše Crkve i, još kao mladić, želio je postati katolički svećenik. U konačnici, odlučio je ne pohađati bogoslovno sjemenište i umjesto toga krenuo za karijerom proizvođača alata i kalupa.

Većim dijelom svojega braka, moj je otac pohađao sastanke Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana s našom obitelji. U stvari, većina ljudi u našem ogranku nije znala da on nije član Crkve. Igrao je sa softbolskim timom našega odjela i trenirao ih, pomagao je izviđačima u njihovim aktivnostima, i bio je potpora mojoj majci u njezinim raznoraznim pozivima i odgovornostima. Želim vam ispričati o jednoj od najvećih lekcija koje sam naučio od njega o svećeničkoj ovlasti i moći.

Kao dječak, znao sam svakoga tjedna više puta pitati svoga oca kad će se krstiti. Svaki put kad sam mu dodijavao odvratio bi s ljubavlju, ali odlučno: »Davide, neću se priključiti Crkvi zbog tvoje majke, tebe, ili bilo koga drugog. Priključit ću se Crkvi kad budem znao da je to ispravno.«

Mislim da sam bio u ranim tinejdžerskim godinama kada se dogodio sljedeći razgovor s mojim ocem. Upravo smo se bili vratili kući s naših zajedničkih nedjeljnih sastanaka i upitao sam ga kad će se krstiti. Nasmiješio se i rekao: »Ti si taj koji me uvijek ispituje oko krštenja. Danas ja imam pitanje za tebe.« Hitro i ushićeno zaključio sam da sada već napredujemo!

Moj je otac nastavio: »Davide, tvoja crkva naučava da je svećeništvo bilo uzeto sa zemlje u davna vremena i da je obnovljeno putem nebeskih glasnika proroku Josephu Smithu, točno?« Odvratio sam da je njegova izjava bila točna. Zatim je rekao: »Evo mog pitanja. Svaki tjedan na svećeničkom sastanku slušam biskupa i druge svećeničke vođe kako podsjećaju, preklinju i mole muškarce da obave svoja kućna učiteljstva i izvrše svoje svećeničke dužnosti. Ako tvoja crkva uistinu ima obnovljeno Božje svećeništvo, zašto se mnogi od muškaraca u tvojoj crkvi, po pitanju svojih vjerskih dužnosti, ne razlikuju od muškaraca u mojoj crkvi?« Moj je mladi um u tom trenu zanijemio. Nisam imao prikladan odgovor za svojeg oca.

Vjerujem da je otac bio u krivu što je o valjanosti prava koje naša Crkva polaže na božansku ovlast sudio kroz nedostatke ljudi s kojima se družio u našem odjelu. Ali pitanje koje mi je postavio nosilo je ispravnu pretpostavku da se muškarci koji obnašaju sveto svećeništvo Božje trebaju razlikovati od ostalih ljudi. Muškarci koji obnašaju svećeništvo nisu svojstveno bolji od drugih, ali bi se trebali drugačije ponašati. Muškarci koji obnašaju svećeništvo ne samo da bi trebali primiti svećeničku ovlast već bi također trebali postati dostojni i vjerni glasnici Božje moći. »Čisti nek budu oni koji Gospodnje posude nose« (NiS 38:42).

Nikad nisam zaboravio lekcije o svećeničkoj ovlasti i moći koje sam naučio od svojeg oca, dobrog čovjeka ne od naše vjere, koji je očekivao više od ljudi koji su tvrdili da obnašaju Božje svećeništvo. Taj nedjeljni poslijepodnevni razgovor s njime mnogo godina kasnije potaknuo je u meni želju da budem »dobar dječak«. Nisam želio biti loš primjer i stijena spoticanja očevom napretku u učenju o obnovljenom evanđelju. Jednostavno sam želio biti dobar dječak. Gospod treba da svi mi kao obnašatelji njegove ovlasti budemo časni, kreposni i dobri dječaci u svako doba i na svakome mjestu.

Možda će vas zanimati da se mnogo godina kasnije moj otac krstio. A kada je došlo vrijeme za to, imao sam priliku udijeliti mu Aronovo i Melkisedekovo svećeništvo. Jedno od najvećih iskustava moga života bilo je promatranje mojega oca kako prima ovlast i, naposljetku, moć svećeništva.

Dijelim s vama ovu istaknutu lekciju koju sam naučio od oca kako bih naglasio jednostavnu istinu. Primanje ovlasti svećeništva polaganjem ruku važan je početak, ali to nije dovoljno. Zaređenje daje ovlast, ali je pravednost uvjet da bi djelovali s moću dok težimo uzdići duše, podučavati i svjedočiti, blagoslivljati i savjetovati, i unaprijediti djelo spasenja.

U ovom ključnom razdoblju zemljine povijesti, vi i ja kao obnašatelji svećeništva trebamo biti pravedni ljudi i učinkovito oruđe u rukama Božjim. Trebamo se uzdići kao Božji ljudi. Bilo bi dobro da vi i ja učimo iz i obazremo se na primjer Nefija, Helamanovog unuka i prvog od dvanaestorice apostola kojeg je Spasitelj pozvao na početku svojeg službeništva među Nefijcima. »I mnogo toga posluživaše [Nefi] među njima… A Nefi službovaše s velikom moći i vlašću« (3. Nefi 7:17).

Na kraju intervjua za hramsku preporuku koje sam vodio kao biskup i predsjednik okola, često bih pitao udane sestre na koji način mogu najbolje služiti njima i njihovim obiteljima. Postojanost odgovora koje sam primao od tih vjernih žena bila je i poučna i uzbunjujuća. Sestre su se rijetko žalile ili kritizirale, ali su često odgovarale na sljedeći način: »Molim vas pomozite mojem mužu da razumije svoje odgovornosti kao svećenički vođa u našem domu. Drago mi je da mogu preuzeti vodstvo u proučavanju Svetih pisama, obiteljskoj molitvi i obiteljskoj kućnoj večeri, i nastavit ću tako činiti. Ali željela bih da moj suprug bude ravnopravan partner i osigura čvrsto svećeničko vodstvo koje samo on može pružiti. Molim vas pomozite mojem suprugu da nauči kako postati patrijarh i svećenički vođa koji predsjedava i štiti u našem domu.«

Često razmišljam o iskrenosti tih sestara i njihovim molbama. Svećenički vođe slušaju slične brige danas. Mnoge supruge mole za muževe koji ne samo da imaju svećeničku ovlast, već i moć svećeništva. One čeznu biti podjednako ujarmljene s vjernim mužem i svećeničkim pratiocem u djelu oblikovanja doma usredotočenog na Krista i evanđelje.

Braćo, obećavam vam da ako ćemo vi i ja uz molitvu duboko razmišljati o molbama ovih sestara, Duh Sveti pomoći će nam da se vidimo onakvima kakvi uistinu jesmo (vidi NiS 93:24) i prepoznamo stvari koje trebamo promijeniti i poboljšati. A vrijeme da djelujemo je sada!

Večeras ponavljam učenja predsjednika Thomasa S. Monsona koji nas je pozvao kao obnašatelje svećeništva da budemo »primjeri pravednosti«. On nas je iznova podsjetio da smo na Božjem zadatku te da imamo pravo na njegovu pomoć uvjetovanu našom dostojnošću (vidi »Primjeri pravednosti«, Liahona i Ensign, svibanj 2008, 65–68). Vi i ja obnašamo svećeničku ovlast koja je vraćena na zemlju u ovoj rasporedbi posredstvom nebeskih glasnika, to jest Ivana Krstitelja te Petra, Jakova i Ivana. I zbog toga svaki čovjek koji primi Melkisedekovo svećeništvo može slijediti svoju osobnu liniju ovlasti izravno do Gospodina Isusa Krista. Nadam se da smo zahvalni na ovom čudesnom blagoslovu. Molim se da ćemo biti čisti i dostojni predstavljati Gospoda dok koristimo njegovu svetu ovlast. Neka se svatko od nas osposobi za moć svećeništva.

Svjedočim da je sveto svećeništvo zaista bilo obnovljeno na zemlju u ovim posljednjim danima i da se nalazi u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Također svjedočim da je predsjednik Thomas S. Monson predsjedavajući veliki svećenik nad velikim svećeništvom Crkve (vidi NiS 107:9, 22, 65–66, 91–92) i jedina osoba na zemlji koja obnaša i ima ovlast koristiti sve svećeničke ključeve. O ovim istinama svečano svjedočim u sveto ime Gospodina Isusa Krista. Amen.