Utrka života

Moja ljubljena braćo i sestre, ovo jutro želim vam govoriti o vječnim istinama – onim istinama koje će obogatiti vaše živote i sigurno nas dovesti kući.

Ljudi su posvuda u žurbi. Zrakoplovi na mlazni pogon žurno prenose dragocjeni ljudski teret preko širokih kontinenata i velikih oceana kako bi se održali poslovni sastanci, ispunile obveze te ostvarili godišnji odmori ili posjetile obitelji. Ceste posvuda – uključujući autoceste, zaobilaznice i brze ceste – nose milijune automobila, u kojima je još više milijuna ljudi, u naizgled beskrajnom toku i zbog mnoštva razloga dok jurimo zbog obveza svakoga dana.

U ovom ubrzanom životu, zaustavimo li se ikad za trenutke meditacije – za misli o bezvremenim istinama?

Kada se usporedi s vječnim istinama, većina pitanja i briga svakodnevnog života doista su trivijalna. Što ćemo večerati? U koju ćemo boju obojiti dnevnu sobu? Hoćemo upisati Johnnya na nogomet? Ta pitanja, i bezbroj drugih poput njih, gube svoj značaj kada dođe vrijeme krize, kada su voljeni ranjeni ili ozlijeđeni, kada bolest posjeti dom dobrog zdravlja, kada se zamrači svijeća života i zaprijeti tama. Naše se misli usredotoče, a mi smo jednostavno u mogućnosti odrediti što je doista važno, a što je zapravo trivijalno.

Nedavno sam posjetio ženu koja se više od dvije godina borila sa smrtonosnom bolešću. Navela je kako su prije bolesti njezini dani bili ispunjeni aktivnostima poput čišćenja svog doma do savršenstva i opremanja s predivnim namještajem. Odlazila je svom frizeru dvaput tjedno te trošila novac i vrijeme svaki mjesec nadopunjujući svoj ormar. Rijetko je pozivala svoje unuke u posjet, jer se uvijek brinula da bi ono što je smatrala svojom dragocjenom imovinom mogli slomiti ili na drugi način uništiti svojim malenim i nemarnim rukama.

A zatim je primila šokantnu vijest da je njezin smrtni život u opasnosti i da će možda imati vrlo kratko vrijeme za život. Rekla je da je u trenutku kada je čula liječničku dijagnozu odmah znala da će provesti cijelo vrijeme koje joj je preostalo sa svojom obitelji i prijateljima, i s evanđeljem u središtu svog života, jer to je ono što joj je najdragocjenije.

Takvi trenuci jasnoće dolaze nam svima u ovom ili onom trenutku, iako možda ne uvijek kroz tako dramatične okolnosti. Jasno vidimo što je doista važno u našim životima i kako bismo trebali živjeti.

Spasitelj je rekao:

»Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga!

Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu!

Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.«¹

U našim trenucima najdubljeg promišljanja i najveće potrebe, duša čovječja poseže prema nebu, tražeći božanski odgovor na najveća životna pitanja: Odakle smo došli? Zašto smo ovdje? Kamo idemo nakon što napustimo ovaj život?

Odgovori na ova pitanja ne nalaze se među koricama akademskih radova ili kopanjem po internetu. Ta pitanja nadilaze smrtnost. Ona obuhvaćaju vječnost.

Odakle smo došli? Na ovo pitanje neizbježno pomisli, ako i ne govori, svako ljudsko biće.

Apostol Pavao rekao je Atenjanima na Marsovom brežuljku »da potječemo od Boga«.² Budući da znamo kako naša fizička tijela potječu od naših smrtnih roditelja, moramo istražiti značenje Pavlove izjave. Gospodin je izjavio da su »duh i tijelo duša… čovječja«.³ Stoga je duh taj koji potječe od Boga. Autor Hebrejima govori o njemu kao o »Ocu naših duša«.⁴ Duhovi svih ljudi doslovno su njegovi »rođeni sinovi i kćeri«.⁵

Primjećujemo kako su nadahnuti pjesnici, za naše razmatranje ove teme, zapisali dirljive poruke i duhovne misli. William Wordsworth zapisao je istinu:

Roditelji razmišljaju o njihovoj odgovornosti da podučavaju, nadahnjuju i daju vodstvo, usmjerenje i primjer. A dok roditelji razmišljaju, djeca – a naročito mladi – postavljaju prodiruće pitanje zašto smo ovdje? Obično se tiho upućuje duši i glasi zašto sam ja ovdje?

Koliko bismo zahvalni trebali biti što je mudri Stvoritelj stvorio zemlju i postavio nas ovdje s velom zaborava na naše ranije postojanje kako bismo mogli iskusiti vrijeme kušnje, priliku da se dokažemo, kako bismo se mogli osposobiti za sve što nam je Bog pripremio da primimo.

Dakako, jedna ključna svrha našeg zemaljskog postojanja jest dobivanje tijela od mesa i kostiju. Također nam je dan dar opredjeljivanja. Na tisuće načina povlašteni smo birati za sebe. Ovdje učimo kroz stroge zahtjeve iskustva. Razlučujemo između dobra i zla. Razlikujemo između gorkog i slatkog. Otkrivamo da postoje posljedice koje su povezane s našim djelima.

Poslušnošću Božjim zapovijedima, možemo se osposobiti za onu »kuću« o kojoj je govorio Isus kada je izjavio: »U kući Oca moga ima mnogo stanova… Idem da vam pripravim mjesto… i da vi budete gdje sam ja.«⁷

Iako dolazimo u smrtnost »u oblacima slave«, život nemilosrdno ide naprijed. Mladost dolazi za djetinjstvom, a zrelost dolazi neprimjetno. Kroz iskustvo učimo da trebamo posegnuti prema nebu za pomoć dok se probijamo po stazi života.

Bog, naš Otac, i Isus Krist, naš Gospodin, obilježili su put prema savršenstvu. Pozivaju nas da slijedimo vječne istine i postanemo savršeni, kao što su oni savršeni.⁸

Apostol Pavao usporedio je život s utrkom. Hebreje je pozvao: »Odbacimo od sebe… grijeh koji lako zavodi, te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena.«⁹

U našoj želji, nemojmo previdjeti mudar savjet iz Propovjednika: »Ne dobivaju utrku hitri, ni boj hrabri.«¹⁰ Zapravo, nagrada pripada onome ili onoj koji ustraju do kraja.

Kada se osvrnem na utrku života, sjetim se druge vrste utrke, još iz djetinjstva. Moji prijatelji i ja uzeli bismo džepne nožiće u ruku te iz mekanog drveta vrbe izrađivali male čamce. S trokutastim pamučnim jedrom na svom mjestu, svaki bi pogurnuo svoj čamac u utrku niz relativno nemirne vode rijeke Provo iz Utaha. Trčali bismo obalom rijeke i gledali male lađe koje su se ponekad silovito ljuljale u brzom toku, a ponekad spokojno plovile dok su vode postajale dublje.

Tijekom jedne utrke, primijetili smo kako je jedan čamac vodio sve druge prema određenoj ciljnoj liniji. Iznenada, struja ga je odnijela preblizu velikog vira, a čamac se okrenuo na stranu i prevrnuo. Bio je nošen u krug, ne mogavši se vratiti natrag u glavni tok. Naposljetku je došao do nesigurnog počivališta među plutajućim ostacima koje su ga okruživale, zaustavljen nakupinama zelene mahovine.

Čamci igračke iz djetinjstva nisu imali kobilicu za stabilnost, kormilo za upravljanje, niti izvor snage. Njihovo je odredište neizbježno bilo nizvodno – put najmanjeg otpora.

Za razliku od čamaca igrački, nama su dane božanske osobine da vode naše putovanje. Dolazimo u smrtnost ne da plovimo s pokretnim životnim strujama, već sa snagom da razmišljamo, prosuđujemo i postižemo.

Naš Nebeski Otac nije nas pogurnuo na naše vječno putovanje bez davanja načina da od njega primimo vodstvo kako bi osigurao naš siguran povratak. Govorim o molitvi. Također govorim o šapatima onog tihog, sitnog glasa; i ne zaboravljam Sveta pisma, koja sadrže riječ Gospodnju i riječi proroka – koje su nam dane da nam pomognu uspješno prijeći ciljnu liniju.

U nekom razdoblju našeg smrtničkog poslanja pojavi se oklijevajući korak, slab osmijeh, patnja bolesti – pa i iščezavanje ljeta, dolazak jeseni, studen zime i iskustvo koje nazivamo smrt.

Svaka svjesna osoba postavila si je pitanje koje je najbolje opisao Job iz davnina: »Kad umre čovjek, zar uskrsnut može?«¹¹ Kada bismo i pokušali izbaciti ovo pitanje iz naših misli, ono se uvijek vraća. Smrt dolazi svim ljudima. Dolazi ostarjelima dok hodaju na kolebljivim nogama. Njezine pozive čuju oni koji su jedva dospjeli do pola puta u životnom putovanju. Povremeno utiša smijeh male djece.

No što je s postojanjem nakon smrti? Je li smrt kraj svega? Robert Blatchford, u svojoj knjizi God and My Neighbor, energično je napao prihvaćena kršćanska uvjerenja poput Boga, Krista, molitve i besmrtnosti. Odvažno je tvrdio da je smrt kraj našeg postojanja i da nitko ne može dokazati drugačije. Tada se dogodilo iznenađenje. Njegov se zid skepticizma iznenada pretvorio u prah. Ostao je izložen i nezaštićen. Uskoro je počeo pronalaziti svoj put natrag u vjeru koju je omalovažavao i ismijavao. Što je uzrokovalo tu duboku promjenu u njegovom stajalištu? Umrla mu je supruga. Slomljenog srca, otišao je u sobu u kojoj je ležalo sve smrtno što je od nje ostalo. Ponovno je pogledao lice koje je toliko volio. Izlazeći, rekao je prijatelju: »Ona je, a ipak nije ona. Sve je drugačije. Nešto što je tu bilo ranije sada je oduzeto. Ona nije ista. Što je moglo nestati osim duše?«

Kasnije je napisao: »Smrt nije ono što neki ljudi zamišljaju. To je poput odlaska u drugu sobu. U toj drugoj sobi pronaći ćemo… drage žene i muškarce i dražesnu djecu koju smo voljeli i izgubili.«¹²

Moja braćo i sestre, mi znamo da smrt nije kraj. Ovu su istinu podučavali živi proroci kroz sva vremena. Također se nalazi u našim Svetim pismima. U Mormonovoj knjizi čitamo konkretne i utješne riječi:

»A gledom na stanje duše između smrti i uskrsnuća – Gle, anđeo mi to javi da dusi svih ljudi čim napuste smrtno tijelo, da, dusi svih ljudi, bili oni dobri ili zli, odlaze kući k onomu Bogu koji im život dade.

I tad će se dogoditi: Dusi onih koji su pravedni primaju se u stanje sreće što se naziva raj, stanje pokoja, stanje mira, gdje će otpočinuti od svih tegoba svojih, i od svake brige i žalosti.«¹³

Nakon što je Spasitelj bio razapet, a njegovo tijelo tri dana ležalo u grobnici, duh je ponovno ušao. Kamen je bio odmaknut, a uskrsli je Otkupitelj hodao, odjeven u besmrtno tijelo od mesa i kostiju.

Odgovor na Jobovo pitanje: »Kad umre čovjek, zar uskrsnut može?«, došao je kada su Marija i drugi prišli grobnici i vidjeli dva muškarca u sjajnim haljinama koji su im rekli: »Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je!«¹⁴

Kao rezultat Kristove pobjede na grobom, svi ćemo uskrsnuti. To je otkupljenje duše. Pavao je zapisao: »Postoje… nebeska i zemaljska tjelesa, ali drugi sjaj imaju nebeska, a drugi zemaljska.«¹⁵

Mi težimo celestijalnoj slavi. U Božjoj nazočnosti želimo živjeti. Vječne obitelji želimo biti članovi. Takvi se blagoslovi dobivaju kroz život nastojanja, traženja, kajanja i naposljetku uspijevanja.

Odakle smo došli? Zašto smo ovdje? Kamo idemo nakon ovog života? Ova sveopća pitanja više ne moraju ostati neodgovorena. Iz same dubine moje duše i u potpunoj poniznosti, svjedočim da su ove stvari o kojima sam govorio istinite.

Naš Nebeski Otac raduje se za one koji obdržavaju njegove zapovijedi. Također je zabrinut za izgubljeno dijete, sporog tinejdžera, zastranjenog mladog čovjeka, neodgovornog roditelja. Brižni Učitelj govori njima, štoviše, svima: »Vratite se. Dođite. Uđite. Dođite kući. Dođite k meni.«

Za jedan tjedan slavit ćemo Uskrs. Naše će misli biti usmjerene na Spasiteljev život, njegovu smrt i uskrsnuće. Kao njegov poseban svjedok, svjedočim vam da on živi i da iščekuje naš pobjedonosni povratak. Ta naš povratak bude takav, ponizno se molim u njegovo sveto ime – ime Isusa Krista, našeg Spasitelja i našeg Otkupitelja. Amen.