Zašto svećeničkog služenja

U zadnje vrijeme razmišljam o dva značajna poziva koje sam primio kao obnašatelj svećeništva u Crkvi.

Prvi od tih poziva dobio sam kada sam bio đakon. Sa svojom sam obitelji pripadao ogranku Crkve u Frankfurtu, Njemačka. Bili smo blagoslovljeni s mnogim predivnim ljudima u našem malom ogranku. Jedan od njih bio je naš predsjednik ogranka, brat Landschulz. Uvelike sam mu se divio, iako je uvijek djelovao prilično ozbiljno, vrlo službeno i uglavnom je bio odjeven u tamno odijelo. Sjećam se da sam se kao mladić šalio sa svojim prijateljima kako je naš predsjednik ogranka izgledao staromodno.

Sada me pomisao na to nasmijava jer je vrlo vjerojatno da današnja mladež u Crkvi na sličan način gleda na mene.

Jedne me je nedjelje predsjednik Landschulz pitao može li razgovarati sa mnom. Moja prva pomisao bila je: »Što sam skrivio?« Moj um žurno je pretraživao kroz mnoge stvari koje sam mogao učiniti, a koje su mogle potaknuti ovaj razgovor između predsjednika ogranka i đakona.

Predsjednik Landschulz pozvao me u malu učionicu – naša kapela nije imala ured za predsjednika ogranka – i tamo mi je uputio poziv da služim kao predsjednik zbora đakona.

»To je važan položaj,« rekao je, a zatim je izdvojio vremena i objasnio zašto. Objasnio je što on i Gospodin očekuju od mene i kako mogu primiti pomoć.

Ne sjećam se mnogo od onoga što je rekao, no dobro se sjećam kako sam se osjećao. Sveti, božanski Duh ispunio je moje srce dok je govorio. Mogao sam osjetiti da je ovo Spasiteljeva Crkva. I osjećao sam da je poziv koji mi je uputio bio nadahnut Duhom Svetim. Sjećam se izlaska iz te male učionice osjećajući se prilično višim nego ranije.

Prošlo je gotovo 60 godina od toga dana, a ja se još uvijek čuvam te osjećaje povjerenja i ljubavi.

Osvrćući se na to iskustvo, pokušao sam se sjetiti koliko je đakona bilo u našem ogranku u to vrijeme. Uz najbolje sjećanje vjerujem da su bila dvojica. Međutim, to može biti ogromno preuveličavanje.

Ali doista nije bilo važno je li bio jedan đakon ili desetak. Osjećao sam se počašćeno, i želio sam služiti najbolje što sam mogao i ne razočarati svog predsjednika ogranka niti Gospodina.

Sada shvaćam da je predsjednik ogranka mogao ići lakšim putem kada me je pozvao na taj položaj. Mogao mi je jednostavno reći na hodniku ili tijekom našeg svećeničkog sastanka da sam ja novi predsjednik zbora đakona.

Umjesto toga, proveo je vrijeme sa mnom i pomogao mi razumjeti ne samo što je moje zaduženje i nova odgovornost, nego mnogo važnije, zašto.

To je nešto što nikada neću zaboraviti.

Bit ove priče nije samo opisati kako uputiti poziv u Crkvi (iako je ovo bila odlična lekcija kako to ispravno učiniti). Ovo je za mene primjer motivirajuće moći svećeničkog vodstva koje budi duha i nadahnjuje djelovanje.

Trebamo biti stalno podsjećani na vječne razloge u pozadini onoga što nam je zapovjeđeno činiti. Osnovna načela evanđelja trebaju biti utkana u naš život, čak i ako to znači da ih uvijek iznova učimo. To ne znači da taj proces treba biti rutinski ili dosadan. Umjesto toga, kada podučavamo temeljna načela u našim domovima ili u Crkvi, neka plamen entuzijazma za evanđelje i vatra svjedočanstva donesu svjetlost, toplinu i radost srcima onih koje podučavamo.

Od najmlađeg zaređenog đakona do najstarijeg velikog svećenika, svi imamo popise što možemo i trebamo učiniti u našim svećeničkim odgovornostima. Odgovor na pitanje što važno je u našem djelu i trebamo se pobrinuti za to. No u odgovoru na pitanje zašto u svećeničkom služenju otkrivamo vatru, strast i moć svećeništva.

Što u svećeničkom služenju podučava nas što učiniti. Zašto nadahnjuje našu dušu.

Što informira, ali zašto transformira.

Drugi svećenički poziv o kojem sam razmišljao došao je mnogo godina kasnije, kada sam imao svoju vlastitu obitelj. Preselili smo se natrag u Frankfurt, Njemačka, i upravo sam dobio unapređenje na poslu koje će od mene zahtijevati puno vremena i pozornosti. Tijekom tog zaposlenog razdoblja u mom životu, starješina Joseph B. Wirthlin uputio mi je poziv da služim kao predsjednik okola.

Tijekom mog intervjua s njime, mnoge su mi misli prolazile glavom, među kojima je bila i uznemirujuća briga da možda neću imati vremena koje ovaj poziv zahtijeva. Iako sam se osjećao ponizno i počašćeno pozivom, nakratko sam se pitao mogu li ga prihvatiti. No bila je to samo prolazna misao jer sam znao da je starješina Wirthlin pozvan od Boga i da je činio Gospodnje djelo. Što sam mogao učiniti osim prihvatiti?

Ima trenutaka kada moramo s vjerom zakoračiti u tamu, s povjerenjem da će Bog staviti čvrsto tlo pod naše noge kada to učinimo. I tako sam rado prihvatio poziv, znajući da će se Bog pobrinuti.

Na početku ovog zaduženja, bili smo povlašteni kao okol primiti obuku od jednih od najvećih učitelja i vođa u Crkvi – ljudi poput starješine Russella M. Nelsona i predsjednika Thomasa  S. Monsona došli su u naše područje. Njihovo je podučavanje bilo poput rose s neba i nadahnuće za nas. Još uvijek imam bilješke koje sam vodio tijekom tih obuka. Ta su nam braća dala viziju onoga što znači uspostaviti Božje kraljevstvo gradeći vlastita svjedočanstva i jačajući obitelji. Pomogli su nam vidjeti kako primijeniti evanđeosku istinu i načela upravo za naše okolnosti i za naše vrijeme. Drugim riječima, nadahnuti vođe pomogli su nam vidjeti zašto evanđelja, a mi smo zatim trebali zasukati naše rukave i krenuti na posao.

Nije prošlo puno vremena prije nego što smo shvatili kako ima puno stvari koje predsjedništvo okola može učiniti – zapravo, toliko stvari da kada ne bismo postavili nadahnute prioritete, mogli bismo propustiti da učinimo one važne. Počeli su se javljati suprotstavljajući prioriteti, odmičući našu usredotočenost s vizije koju smo primili od braće. Bilo je mnogo »dobrih« stvari za učiniti, no nisu sve bile najvažnije.

Naučili smo važnu lekciju: činjenica da je nešto dobro nije uvijek dovoljan razlog da iziskuje naše vrijeme i resurse. Naše aktivnosti, inicijative i planovi trebaju biti nadahnuti i utemeljeni na zašto našeg svećeničkog služenja, a ne na kričave trendove ili trenutačne interese. U protivnom, mogu nas odvući od naših napora, raspršiti našu energiju i zamrsiti nas u naše vlastite hobije, duhovne ili vremenite, koji nisu u srži učeništva.

Braćo, svi mi znamo da je potrebna samodisciplina kako bismo ostali usredotočeni na stvari koje imaju najveću moć povećati našu ljubav za Boga i bližnjeg, okrijepiti brakove, osnažiti obitelji i izgraditi Božje kraljevstvo na zemlji. Poput stabla s plodovima koje ima obilje grana i lišća, naši životi trebaju redovito obrezivanje kako bismo osigurali da koristimo našu energiju i vrijeme da bismo ostvarili našu pravu svrhu – »roditi… dobrim rodom«.¹

Kako možemo znati što odabrati? Svatko od nas ima odgovornost odrediti to za sebe. Međutim, zapovjeđeno nam je da marljivo proučavamo Sveta pisma, slušamo riječi proroka i učinimo to predmetom ozbiljne, predane molitve ispunjene vjerom.

Braćo, Bog je vjeran. Kroz Svetoga Duha, donijet će mir u naše misli i srca o putu koji trebamo slijediti tijekom svakog dijela naših života.

Ako su naša srca čista – ako ne tražimo svoju slavu već slavu Svemogućega Boga, ako težimo činiti njegovu volju, ako želimo blagosloviti živote naše obitelji i bližnjih – nećemo biti ostavljeni da hodamo sami. Predsjednik Monson često nas podsjeća: »Kada smo na Gospodinovom zadatku, imamo pravo na njegovu pomoć.«²

Vaš Nebeski Otac »ići [će] pred vama. Bit ć[e] vam zdesna i slijeva, a Duh će [njegov] biti u srcima vašim, i anđeli [njegovi] oko vas da vas ponesu.«³

Moja draga braćo, božanski blagoslovi svećeničkog služenja dolaze nam našim marljivim naporima, spremnošću da žrtvujemo i željom da učinimo ono što je ispravno. Budimo oni koji djeluju, a ne da na nas netko djeluje. Propovijedanje je dobro, no propovijedi koje ne vode djelima poput vatre su bez topline ili vode koja ne može utažiti žeđ.

Pročišćujući plamen evanđelja raste i grije naše duše primjenom nauka, a moć svećeništva usijava naše duše.

Thomas Edison, čovjek koji je obasjao svijet zažarenim električnim svjetlom, rekao je kako »vrijednost ideje leži u njezinom korištenju«.⁴ Na sličan način, evanđeoski nauk postaje dragocjeniji kada se stavi u djelo.

Ne smijemo dopustiti da nauk svećeništva leži uspavan u našim srcima i neprimijenjen u našim životima. Ako postoji brak ili obitelj u potrebi za izbavljenjem – možda i naša vlastita – nemojmo čekati da vidimo što će se dogoditi. Umjesto toga, zahvalimo Bogu za naum sreće koji uključuje vjeru, pokajanje, oprost i nove početke. Primjena nauka svećeništva osposobit će nas kao muževe, očeve i sinove koji razumiju zašto zašto svećeništva i njegovu moć da ponovno obuhvati i osigura ljepotu i svetost vječnih obitelji.

Opći sabor uvijek je dobro vrijeme za slušanje i izvršavanje. Stoga, budimo »izvršioci riječi, a ne samo slušaoci«.⁵ Braćo, pozivam vas da razmotrite riječi koje sluge Božji izgovore ovoga vikenda. Zatim kleknite na svoja koljena. Pitajte Boga, svog Nebeskog Oca, neka prosvijetli vam um i dirne vaše srce. Molite se Bogu za vodstvo u vašim svakodnevnim životima, crkvenim odgovornostima i pojedinim izazovima u ovo vrijeme. Slijedite poticaje Duha – nemojte odgađati. Ako sve to učinite, obećavam vam da vas Gospodin neće ostaviti da hodate sami.

Znamo kako unatoč našim najboljim namjerama, stvari ne idu uvijek prema planu. Griješimo u životu i u našem svećeničkom služenju. Povremeno se spotaknemo i padnemo.

Kada nas Gospodin savjetuje da »ustraj[emo] u strpljivosti dok se ne usavrši[mo]«,⁶ potvrđuje da je potrebno vrijeme i ustrajnost. Razumijevanje zašto evanđelja i zašto svećeništva pomoći će nam vidjeti božansku svrhu svega ovoga. To će nam dati motivaciju i snagu da činimo prave stvari, čak i kada je to teško. Zadržavanje usredotočenosti na temeljna načela evanđelja blagoslovit će nas s jasnoćom, mudrošću i usmjerenjem.

»Zar nećemo naprijed u tako velebnoj stvari?«⁷ Da, braćo, hoćemo!

Vođeni Duhom Svetim, naučit ćemo iz naših pogrešaka. Ako posrnemo, dići ćemo se. Ako se sapletemo, nastavit ćemo. Nikada se nećemo pokolebati; nikada nećemo odustati.

Kao moćno bratstvo vječnog svećeništva Božjeg, stat ćemo zajedno, rame uz rame, usredotočeni na načela obnovljenog evanđelja Isusa Krista i zahvalno služiti našem Bogu i bližnjem s predanošću i ljubavlju.

Moja draga braćo, svjedočim vam ovoga dana da Bog Otac i njegov Sin, Isus Krist, žive. Oni su stvarni! Oni postoje!

Niste sami. Vaš Otac na Nebu brine se za vas i želi vas blagosloviti i podržati u pravednosti.

Budite uvjereni da Bog govori čovjeku u naše doba. On će govoriti vama!

Prorok Joseph Smith vidio je što je rekao da je vidio. Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana obnovljena je na zemlji moću i vlašću Svemogućeg Boga.

Moja je molitva da kao obnašatelji njegovog svećeništva uvijek ostanemo usklađeni s pitanjem zašto svećeničkog služenja i koristiti načela obnovljenog evanđelja kako bismo promijenili naše živote i živote onih kojima služimo.

Dok to činimo, beskonačna moć pomirenja pročistit će, očistiti i preraditi naše duhove i osobnosti dok ne postanemo ljudi kakvi trebamo postati. O tome svjedočim u sveto ime Isusa Krista. Amen.