Voljni i dostojni služiti

Moja ljubljena braćo, kako li je dobro susresti se ponovno s vama! Kad god prisustvujem općem sastanku svećeništva, prisjetim se naučavanja nekih od najplemenitijih Božjih vođa koji su govorili na općim sastancima svećeništva Crkve. Mnogi su otišli prema svojoj vječnoj nagradi, no ipak svojim briljantnim umovima, iz dubina svojih duša, od sveg srca, dali su nam nadahnute smjernice. Večeras ću podijeliti s vama neka od njihovih naučavanja o svećeništvu.

Od proroka Josepha Smitha: »Svećeništvo je vječno načelo i postojalo je s Bogom kroz vječnosti, i postojat će kroz vječnosti, bez početka dana i kraja godina.«¹

Iz riječi predsjednika Wilforda Woodruffa učimo: [»Sveto je svećeništvo kanal preko kojeg Bog komunicira i djeluje na ljudima na zemlji; a nebeski glasnici koji posjetiše zemlju da bi komunicirali s ljudima jesu muškarci koji su obnašali i poštovali svećeništvo u tijelu; i sve što Bog učini na spasenje čovjekovo, od dolaska čovjeka na zemlju do otkupljenja svijeta, bilo je i bit će po snazi vječnog svećeništva.«²]

Predsjednik Joseph F. Smith zatim je pojasnio: [»Svećeništvo je… moć Božja povjerena ljudima po kojoj ljudi mogu djelovati na zemlji za spasenje ljudske obitelji, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i djelovati zakonito; ne prisvajajući si tu ovlast, ne posuđujući je od naraštaja koji su mrtvi i prošli, već ovlast koja je udijeljena u ovaj dan u kojem živimo kroz službeništvo anđela i duhova odozgo, izravno iz nazočnosti Svemogućega Boga.«³]

I naposljetku od predsjednika Johna Taylora: [»Što je svećeništvo? Ono je Božja vlast, bilo na zemlji ili nebesima, jer se tom moći, posredstvom ili načelom upravlja svime što je na zemlji ili nebesima, i po toj se moći sve podržava i održava. Ono upravlja svime – ono ravna svime – ono održava sve – i povezano je sa svime s čime su Bog i istina povezani.«⁴]

Koliko smo blagoslovljeni biti ovdje u ove posljednje dane kad je Božje svećeništvo prisutno na zemlji! Koliko smo povlašteni obnašati to svećeništvo! Svećeništvo nije toliko dar koliko je ovlast za služenje, povlastica za uzdizanje i prilika za blagoslivljanje života drugih.

Uz ove mogućnosti dolaze odgovornosti i dužnosti. Volim i cijenim plemenitu riječ dužnost i sve ono što ona podrazumijeva.

U ovom ili onom svojstvu, u ovakvom ili onakvom okruženju, pohađam sastanke svećeništva već 72 godine – od kada sam zaređen u đakona u dobi od 12 godina. Vrijeme nedvojbeno korača naprijed. Dužnost održava korak s vremenom. Dužnost ne slabi niti se umanjuje. Katastrofalni sukobi dolaze i prolaze, no rat koji se vodi za duše ljudi nastavlja se bez jenjavanja. Poput zvuka trublje dolazi nam Gospodinova riječ – vama, meni i obnašateljima svećeništva posvuda: »Neka, dakle, svatko upozna dužnost svoju, i nek djeluje u službi na koju je postavljen sa svom pomnjom.«⁵

Poziv dužnosti došao je Adamu, Noi, Abrahamu, Mojsiju, Samuelu, Davidu. Došao je i proroku Josephu Smithu i svim njegovim nasljednicima. Poziv dužnosti došao je dječaku Nefiju kad ga je Gospod uputio, preko njegovog oca Lehija, da se vrati u Jeruzalem sa svojom braćom kako bi se domogao mjedenih ploča od Labana. Nefijeva su braća mrmljala govoreći da je preteško to što je zatraženo od njih. Koji je bio Nefijev odgovor? Rekao je: »Poći ću ja i učiniti ono što mi Gospod zapovjedi, jer znadem da Gospod ne daje zapovijedi sinovima ljudskim, ako im ne pripravi put da izvrše ono što im je zapovjedio.«⁶

Kada taj isti poziv dođe vama ili meni, koji će biti naš odgovor? Hoćemo li mrmljati kao što su to činili Laman i Lemuel i reći: »Preteško je to što ti zahtijevaš od nas«?⁷ Ili ćemo, poput Nefija, zasebno izjaviti: »Poći ću. Učinit ću«? Hoćemo li biti voljni služiti i poslušati?

Ponekad se mudrost Božja pričinja kao ludost ili jednostavno preteškom, no jedna od najvećih i najdragocjenijih lekcija koje možemo naučiti u smrtnosti jest da kad Bog govori, a čovjek posluša, taj će čovjek uvijek biti ispravan.

Kada razmišljam o riječi dužnost i kako izvršavanje naše dužnosti može obogatiti naše živote i živote drugih ljudi, prisjetim se zapisanih riječi čuvenog pisca i pjesnika:

Robert Louis Stevenson kazao je to na drugi način. Rekao je: »Znam što je užitak, jer učinih dobro djelo.«⁹

Kada izvršavamo svoje dužnosti i koristimo svoje svećeništvo, pronaći ćemo pravu radost. Iskusit ćemo zadovoljstvo što smo ispunili svoje zadatke.

Podučeni smo određenim dužnostima svećeništva koje obnašamo, bilo ono Aronovo ili Melkisedekovo. Potičem vas da promislite o tim dužnostima i potom poduzmete sve što je u vašoj moći da ih izvršite. Da biste to učinili, pojedinačno morate biti dostojni. Imajmo spremne, čiste i voljne ruke kako bismo mogli sudjelovati u pružanju onog što naš Nebeski Otac želi da drugi prime od njega. Ako nismo dostojni, moguće je izgubiti moć svećeništva; a ako je izgubimo, izgubili smo suštinu uzvišenja. Budimo dostojni služiti.

Predsjednik Harold B. Lee, jedan od velikih učitelja u Crkvi je rekao: »Kad netko postane obnašatelj svećeništva, on postaje zastupnik Gospodinov. On bi trebao razmišljati o svojem pozivu kao da je na dužnosti za Gospodina.« ¹⁰

Tijekom Drugog svjetskog rata, početkom 1944. godine, događaj koji je uključivao svećeništvo dogodio se dok su marinci Sjedinjenih Država zauzimali atol Kwajalein, dio Maršalovih Otoka smješten u Tihom oceanu na pola puta između Australije i Havaja. Ono što se tada dogodilo ispričao je dopisnik – nije bio član Crkve – koji je radio za novine na Havajima. U novinskom članku iz 1944. koji je napisao nakon tog iskustva, objasnio je kako su on i drugi dopisnici bili u drugom valu iza marinaca kod atola Kwajalein. Dok su napredovali, spazili su mladog marinca kako pluta licem u vodi, očito teško ranjenog. Plitka voda oko njega bila je crvena od njegove krvi. A zatim su spazili još jednog marinca kako se kreće prema svome ranjenome suborcu. Drugi je marinac također bio ranjen, s lijevom rukom koja je bespomoćno visjela s boka. Podigao je glavu onog koji je plutao u vodi kako bi ga spasio od utapanja. Uspaničenim glasom pozvao je u pomoć. Dopisnici su ponovno pogledali u dječaka kojem je ovaj pružao pomoć i doviknuli: »Mladiću, ne možemo ništa učiniti za tog momka.«

»Tada sam«, napisao je dopisnik, »vidio nešto što nikada prije nisam vidio.« Ovaj dječak – sam teško ranjen – probio se do obale s naizgled beživotnim tijelom svoga suborca. »Stavio je glavu svoga suradnika na svoje koljeno. Kakav je to bio prizor – ova dva smrtno ranjena mladića – obojica… čisti, naočiti momci, čak i u svojoj uznemirujućoj situaciji. A zatim je jedan dječak pognuo glavu nad drugim i rekao: ‘Zapovijedam ti, u ime Isusa Krista i moću svećeništva da ostaneš živ dok ne dođem do liječničke pomoći.’« Dopisnik je zaključio svoj članak: »Nas trojica [dvojica marinaca i ja] nalazimo se ovdje u bolnici. Liječnici ne znaju [kako su preživjeli], ali ja znam.«¹¹

Čuda se mogu pronaći posvuda kada se shvati svećeništvo, njegova moć poštuje i pravilno koristi, a vjera upregne. Kad vjera zamijeni sumnju, kad nesebično služenje ukloni sebične težnje, ožja moć ostvaruje Njegove nakane.

Poziv dužnosti može doći potiho kada mi koji obnašamo svećeništvo odgovaramo na dobivena zaduženja. Predsjednik George Albert Smith, taj skroman ali sposoban vođa, izjavio je: »Prije svega vaša je dužnost da naučite što Gospodin želi i onda da moću i snagom njegovog svetog svećeništva tako veličate svoj poziv u nazočnosti svojih bližnjih da će vas ljudi rado slijediti.« ¹²

Takav poziv dužnosti – mnogo manje dramatičan, ali poziv koji je ipak pomogao spasiti dušu – došao mi je 1950. godine kada sam pozvan za biskupa. Moje odgovornosti kao biskupa bile su mnoge i različite, i nastojao sam raditi najbolje što sam znao kako bih učinio sve što se tražilo od mene. Sjedinjene Države tada su već bile uključene u drugi rat. Zbog toga što su mnogi naši članovi bili u vojnoj službi, iz crkvenog su sjedišta svi biskupi dobili zaduženje da svakom vojniku osiguraju pretplatu na Church News i Improvement Era – crkvene časopise u to vrijeme. Uz to, od svakog se biskupa tražilo da napiše osobno pismo svakog mjeseca pojedinom vojniku iz svojeg odjela. Naš odjel imao je 23 vojnika. Svećenički su zborovi, uz veliki trud, ustupili sredstva za pretplatu na časopise. Obvezao sam se na zadatak, to jest dužnost, napisati 23 osobna pisma svakoga mjeseca. Nakon svih ovih godina još uvijek imam primjerke mnogih svojih pisama i odgovora što sam primio. Suze lako naviru kada ih iznova čitam. Radost je ponovno doznati o prisezi vojnika da živi evanđelje ili odluci mornara da ustraje u vjeri sa svojom obitelji.

Jedne večeri uručio sam sestri u odjelu svežanj od 23 pisma za tekući mjesec. Njezino je zaduženje bilo raspoređivati poštu i voditi popis adresa koji se neprestano mijenjao. Pogledala je jednu kuvertu i upitala sa smiješkom: »Biskupe, zar se vi nikada ne obeshrabrite? Evo još jednog pisma za brata Brysona. To je 17. pismo koje ste mu poslali bez da je odgovorio.«

Uzvratio sam: »Eto, možda je ovo onaj pravi mjesec.« Kako se ispostavilo, bio je pravi mjesec. Po prvi put odgovorio je na moje pismo. Njegov je odgovor suvenir – blago. Služio je daleko na udaljenoj obali, izoliran, željan doma i sam. Napisao je: »Dragi biskupe, ne ide mi pisanje pisama.« (Mogao sam mu to reći nekoliko mjeseci ranije.) U nastavku pisma kaže: »Hvala vam za Church News i časopise, ali najviše od svega hvala vam za osobna pisma. Okrenuo sam novu stranicu. Zaređen sam za svećenika u Aronovom svećeništvu. Moja je srce ispunjeno. Ja sam sretan čovjek.«

Brat Bryson nije bio ništa manje sretan od njegovog biskupa. Spoznao sam praktičnu primjenu izreke: »Dužnost svoju vrši – to je najbolje; za ostalo nek’ Gospod brine.«¹³

Godinama kasnije, u posjeti okolu Salt Lake Cottonwood dok je James E. Faust služio kao predsjednik okola, ispričao sam tu priču s ciljem da skrenem pozornost na naše vojnike. Nakon sastanka, prišao mi je naočit mladić. Uzeo me za ruku i upitao: »Biskupe Monsone, sjećate li me se?«

Odjednom sam shvatio tko je on. »Brate Bryson!« Uzviknuo sam. »Kako ste? Što radite u Crkvi?«

Srdačno je i uz očit ponos odgovorio: »Dobro sam. Služim u predsjedništvu zbora starješina. Hvala vam još jednom na vašoj brizi za mene i na osobnim pismima koja ste poslali i koja čuvam.«

Braćo, svijetu treba naša pomoć. Činimo li sve što bismo trebali? Prisjetimo se riječi predsjednika Johna Taylora: »Ne budete li veličali svoje pozive, Bog će vas držati odgovornima za one koje ste mogli spasiti da ste obavljali svoju dužnost.«¹⁴ Ima nogu koje treba umiriti, ruke obuhvatiti, umove potaknuti, srca nadahnuti i duše spasiti. Blagoslovi vječnosti vas očekuju. Vaša je povlastica ne da budete promatrači već sudionici u svećeničkoj službi. Poslušajmo poticajan podsjetnik koji nalazimo u Jakovljevoj poslanici: »Ali budite izvršioci riječi, a ne samo slušaoci koji zavaravaju sami sebe«¹⁵

Naučimo našu dužnost i promišljajmo o njoj. Budimo voljni i dostojni služiti. Koračajmo Učiteljevim stopama u izvršavanju naše dužnosti. Dok vi i ja hodamo stazom kojom je Isus hodao, otkrit ćemo da je on više od djetešca u Betlehemu, više od stolarovog sina, više od najvećeg učitelja koji je ikada živio. Spoznat ćemo ga kao Sina Božjega, našega Spasitelja i Otkupitelja. Kada je njemu došao poziv dužnosti, odgovorio je: »Oče, budi volja tvoja i nek ti je slava u vjekove.« ¹⁶ Da svatko od nas čini isto moja je molitva u njegovo sveto ime, u ime Gospodina Isusa Krista. Amen.