Približavanje Bogu

Naš šesterogodišnji unuk, Oli, koji me emotivno zove »Poppy“, trebao je nešto uzeti iz auta. Njegov je otac stajao u kući i, bez da je Oli toga bio svjestan, otključao vrata automobila na daljinu dok se Oli približavao, a potom zaključao kada je bio gotov. Oli je zatim utrčao u kuću s velikim osmjehom!

Čitava ga je obitelj pitala: »Kako si uspio otključati vrata automobila i zatim ih ponovno zaključati?« On se samo nasmijao.

Naša kći, njegova majka, rekla je: »Možda je to kao kad to Poppy napravi – možda imaš čarobne moći kao on!«

Kada se to dogodilo drugi puta nekoliko minuta kasnije, njegov odgovor na daljnja pitanja o njegovim novootkrivenim sposobnostima bio je: »To je zadivljujuće! Mislim da je to zato što me Poppy voli i jedan je od mojih najboljih prijatelja i brine se o meni!«

Bio sam blagoslovljen doznati zaista čudesne stvari koje su se dogodile u životima vjernih svetaca diljem Afrike, Papua Nove Gvineje, Australije, Novog Zelanda i otoka Tihog oceana. Slažem se s Olijem – mislim da je to zato jer ti vjerni ljudi osjećaju na isti način o Nebeskom Ocu i Spasitelju kao što Oli osjeća o meni. Vole Boga kao bliskog prijatelja, a on se brine o njima.

Članovi ove Crkve imaju pravo na, a mnogi ga i prime, duhovno svjedočanstvo i sklopiti svete saveze da će slijediti Gospodina. Ali usprkos tomu, neki mu se približavaju dok drugi ne. U kojoj ste vi kategoriji?

Bog bi trebao biti središte našeg svemira – doslovno naše žarište. Je li on to? Ili je ponekad daleko od misli i namjera naših srca? (Vidi Mosija 5:13) Primijetite da nisu samo misli naših srca koje su važne nego i »namjere«. Kako naše ponašanje i djelovanje pokazuje poštenje naših namjera?

Naš sin Ben, kada je imao 16 godina i govorio na saboru okola, pitao je pitanje: »Kako biste se osjećali da vam netko svaki tjedan nešto obeća i nikad ne održi to obećanje?« Nastavio je: »Uzimamo li ozbiljno obećanja koja dajemo kada blagujemo od sakramenta i obvezujemo se obdržavati njegove zapovijedi i uvijek ga pamtili?«

Gospodin nam daje načine kako bi lakše zapamtili njega i njegove podržavajuće moći. Jedan od načina je kroz ono zajedničko što svi dijelimo – nedaće (vidi Alma 32:6). Dok unatrag gledam na izazove s kojima sam se suočio, jasno je da su za posljedicu imali moj rast, razumijevanje i empatiju. Oni su me približili mom Nebeskom Ocu i njegovom Sinu s iskustvima i preradama koje su ugravirane na mom srcu.

Gospodinovo usmjeravanje i upute su suštinske. On je pomogao vjernom Jaredovom bratu rješavajući jedan od njegova dva izazova kada mu je rekao kako dobiti svježi zrak u plovila koja su vjerno sagrađena (vidi Eter 2:20). Ali Gospodin nije samo ostavio privremeno nerješiv zadatak kako stvoriti svjetlo nego je i pokazao da će on, Gospodin, dozvoliti udarce i izazove koji će primorati njegovo rješavanje. On će biti taj koji će poslati vjetrove, kiše i poplave (vidi Eter 2:23–24).

Zašto bi to učinio? I zašto nas upozorava da se maknemo od izvora opasnosti kada bi ju on mogao jednostavno zaustaviti? Predsjednik Wilford Woodruff ispričao je priču o tome kako je bio duhovno upozoren da pomakne kočiju u kojoj su spavali njegova žena i dijete kako bi otkrio da je nedugo nakon toga pijavica iščupala veliko drvo iz korijena i bacila ga točno gdje je kočija prije toga stajala (vidi Teachings of Presidents of the Church: Wilford Woodruff [2004], 47)

U oba slučaja se vrijeme moglo prilagoditi kako bi se izbjegla opasnost. Ali ovo je bit – umjesto da sam riješi problem, Gospodin želi da razvijemo vjeru da će nam pomoći pouzdati se u njega u rješavanju naših problema i vjerovati mu. Tada možemo osjećati njegovu ljubav trajnije, jače, jasnije i osobnije. Postajemo sjedinjeni s njim i možemo postati poput njega. Njegov je cilj da postanemo poput njega. U stvari, to je njegova slava, jednako kao i djelo (vidi Mojsije 1:39).

Dječak je pokušao izravnati zemljano područje iza svoje kuće kako bi se tamo mogao igrati sa svojim autićima. Tamo je bila velika stijena koja mu je priječila posao. Dječak je gurao i vukao svom svojom silom, ali bez obzira koliko se trudio, stijena se nije makla.

Njegov ga je otac gledao, a zatim mu prišao i rekao: »Trebaš iskoristiti svu svoju snagu da pomakneš ovako veliku stijenu.«

Dječak je odgovorio: »Iskoristio sam svu svoju snagu!«

Otac ga je ispravio: »Ne, nisi. Još ti ja nisam pomogao!«

Njih su se dvojica sagnuli i zajedno lako pomaknuli stijenu.

Otac mog prijatelja Vaiba Rome, prvi predsjednik okola Papua Nova Gvineja, je također naučio da se može obratiti svom Ocu na Nebu u teškim vremenima. On i njegovi prijatelj iz sela su preživljavali isključivo od usjeva koje su sadili. Jednog je dana zapalio vatru kako bi očistio svoj dio seoskog polja za sadnju. Ali vatri je prethodio dugi i vrući period te je bilje bilo vrlo suho. Tako je njegova vatra postala vrsta one predsjednika Thomasa S. Monsona, kako ju je naš prorok sam opisao na posljednjem općem saboru (vidi »Obedience Brings Blessings“, Ensign ili Liahona, svibanj 2013, 89–90). Počela se širiti na travnjake i grmlje te, riječima njegovog sina, nastalo je »veliko vatreno čudovište«. Bojao se za svoje prijatelje i mogući gubitak usjeva. Ako bi bili uništeni, on bi bio podvrgnut seoskoj pravdi. Ne mogavši ugasiti vatru, sjetio se Gospodina.

Sada citiram njegovog sina, mog prijatelja: »Kleknuo je na brežuljak u grmlje i počeo se moliti Nebeskom Ocu da zaustavi vatru. Iznenada se pojavio veliki crni oblak iznad mjesta na kojem se molio i počelo je jako kišiti – ali samo gdje je vatra gorila. Kada se osvrnuo, vedro nebo je bilo svugdje osim gdje su plamenovi gorjeli. Nije mogao vjerovati da je Gospodin pomogao običnom čovjeku poput njega te je opet kleknuo i plakao kao dijete. Rekao je da je to najslađi osjećaj« (vidi Alma 36:3).

Naš Spasitelj želi da ga zaista volimo do trenutka kada želimo poravnati našu volju s njegovom. Tada možemo osjetiti njegovu ljubav i znati njegovu slavu. Tada nas može blagosloviti kako i želi. To se dogodilo Nefiju, sinu Helamana, koji je dostigao stupanj gdje mu je Gospodin izričito vjerovao te ga, zbog toga, mogao blagosloviti sa svime što je tražio (vidi Helaman 10:4–5).

U Pijevom životu, beletrističkoj knjizi koju je napisao Yann Martel, glavni heroj izražava mišljenje o Kristu: »Nisam ga mogao izvući iz misli. Još uvijek ne mogu. Proveo sam tri dana razmišljajući o njemu. Što me više to morilo, to sam ga manje mogao zaboraviti. A što sam više učio o njemu, to sam ga manje želio napustiti« ([2001], 57).

To je točno kako ja osjećam o Spasitelju. On je uvijek blizu, posebno u svetim mjestima i u vrijeme nedaća, a ponekad, kada najmanje očekujem, osjećam gotovo kao da me potapša po ramenu kako bih znao da me voli. Ja mu mogu uzvratiti tu ljubav na moj nesavršen način dajući mu svoje srce (vidi NiS 64:22, 34)

Prije nekoliko mjeseci sjeo sam sa starješinom Jeffreyjem R. Hollandom dok smo misionare dodjeljivali misijama. Kada smo odlazili pričekao me i hodajući stavio je svoju ruku na moje rame. Rekao sam mu da je to isto jednom napravio u Australiji. Rekao je: »To je zato što te volim!« A ja sam znao da je to istina.

Vjerujem da kada bismo mogli imati povlasticu fizički hodati sa Spasiteljem, da bismo osjetili njegovu ruku kako je na našim ramenima na isti takav način. Poput učenika koji idu prema Emausu, naše bi srce »gorjelo u nama« (Luke 24:32). Ovo je njegova poruka: »Dođite i vidite« (Ivan 1:39). To je osobno, poziva nas i obuhvaća svojim pozivom da hodamo s njegovom rukom na našim ramenima.

Neka se svi osjećamo pouzdano kao Enoš, kao što je opisano u zadnjem stihu njegove kratke, ali duboke knjige: »I radujem se danu kad će se moje smrtno obući besmrtnošću i stati preda nj. Tada ću mu s užitkom lice gledati, i on će mi reći: Dođi k meni, blaženi, jer mjesto ti je pripravljeno u stanovima Oca mojega« (Enoš 1:27).

Zbog mnoštva iskustava i moć s kojom je Duh meni svjedočio, ja svjedočim s apsolutnom sigurnošću da Bog živi. Osjećam njegovu ljubav. To je najslađi osjećaj. Učinimo što je potrebno kako bi uskladili svoju volju s njegovom i zaista ga voljeli. U ime Isusa Krista, amen.