2010. – 2019.
»Nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti«
Listopada 2013


»Nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti«

Naš Nebeski Otac… zna da mi učimo, rastemo i postajemo snažniji suočavajući se s iskušenjima kroz koja moramo proći i preživljavajući ih.

U svojem ću dnevniku večeras napisati: »Ovo je bilo jedno od najviše nadahnjujućih zasjedanja bilo kojeg općeg sabora kojemu sam prisustvovao. Sve je bilo najveće i najduhovnije naravi.«

Braćo i sestre, prije šest mjeseci kada smo se sastali na našem općem saboru moja draga supruga Frances ležala je u bolnici zbog teškog pada samo nekoliko dana ranije. U svibnju, nakon tjedana odvažnog nastojanja da prevlada svoje ozljede, prešla je u vječnost. Gubitak je bio dubok. Ona i ja vjenčali smo se u hramu Salt Lake 7. listopada 1948. Sutra bi nam bila 65. godišnjica braka. Ona je bila ljubav mog života, moja odana pouzdanica i moja najbliža prijateljica. Reći kako mi nedostaje ne može niti početi izražavati dubinu mojih osjećaja.

Ovaj sabor obilježava 50 godina od kada me u Zbor dvanaestorice apostola pozvao predsjednik David O. McKay. Tijekom svih ovih godina osjećao sam samo potpunu i posvemašnju podršku moje drage suputnice. Bezbrojne su žrtve koje je podnijela kako bih ja mogao ispuniti svoj poziv. Nikada nisam čuo ni riječ prigovora od nje kada sam često trebao provesti dane, a ponekad i tjedne daleko od nje i od naše djece. Doista je bila poput anđela.

Želim izraziti svoju zahvalnost, kao i zahvalnost svoje obitelji, za čudesan izljev ljubavi koji nam je stigao nakon Francesine smrti. Stotine dopisnica i pisama bilo je poslano iz svih dijelova svijeta izražavajući divljenje za nju i sućut našoj obitelji. Primili smo desetke prekrasnih cvjetnih aranžmana. Zahvalni smo za brojne doprinose koji su prineseni u njezino ime Općem misionarskom fondu Crkve. U ime onih koje je ostavila izražavam duboku zahvalnost za vaše dobrostive i srdačne izraze ljubavi.

Najveća utjeha meni tijekom ovog osjetljivog razdoblja rastanka bilo je moje svjedočanstvo o evanđelju Isusa Krista i spoznaja koju imam da moja draga Frances i dalje živi. Znam da je naša razdvojenost privremena. Zapečatio nas je u domu Božjem onaj koji ima ovlast vezati na zemlji i na nebu. Znam da ćemo se ponovno sastati jednoga dana i nikada se više nećemo razdvojiti. To je spoznaja koja me podržava.

Braćo i sestre, sa sigurnošću se može smatrati da nikada niti jedna osoba nije živjela potpuno bez patnji i nevolja, niti je ikada postojalo razdoblje u ljudskoj povijesti koje nije iskusilo vlastitu punu mjeru nemira i bijede.

Kada put života krene okrutnim smjerom, javi se iskušenje postaviti pitanje: »Zašto ja?« Ponekad izgleda kao da nema svjetla na kraju tunela, niti zore da razbije noćnu tamu. Osjećamo se okruženi razočaranjem zbog srušenih snova i očajem zbog iščezlih nada. Pridružujemo se biblijskoj molbi: »Zar u Gileadu nema balzama?«1 Osjećamo se napuštenima, slomljenog srca, usamljenima. Skloni smo gledati na našu osobnu nesreću kroz iskrivljenu prizmu pesimizma. Postajemo nestrpljivi tražeći rješenje naših problema, zaboravljajući da je često potrebna nebeska vrlina strpljivosti.

Teškoće koje nam dolaze predstavljaju pravi ispit naše sposobnosti da izdržimo. Svakome od nas ostaje da odgovori na temeljno pitanje: Hoću li posustati ili doći do svršetka? Neki doista posustanu kada otkriju da nisu sposobni ustati iznad svojih izazova. Doći do svršetka uključuje ustrajnost do samog kraja života.

Dok razmišljamo o događajima koji mogu snaći svakoga od nas, možemo reći s drevnim Jobom: »Čovjek rađa muku«2 Job je bio »neporočan i pravedan« čovjek koji se »bojao… Boga i klonio zla«.3 Pobožan u svojem ponašanju, uspješan u svojoj imovini, Job se trebao suočiti s ispitom koji je mogao uništiti svakoga. Lišenog imovine, prezrenog od prijatelja, pogođenog patnjom, uništenog gubitkom obitelji, poticali su ga: »Prokuni Boga i umri!«4 On je odolio tom iskušenju i iz dubine svoje plemenite duše izjavio:

»Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.«5

»Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi.«6

Job je zadržao vjeru. Hoćemo li mi isto učiniti kad se suočimo s onim izazovima koji će biti naši?

Kad smo god skloni osjećati se preopterećenima udarcima života, sjetimo se da su drugi prošli isti put, ustrajali, a zatim nadvladali.

Povijest Crkve u ovoj rasporedbi punine vremena puna je iskustava onih koji su se borili, a ipak su ostali postojani i radosni. Razlog? Učinili su evanđelje Isusa Krista središtem svog života. To je ono što će nas provesti kroz sve što dođe na naš put. Svejedno ćemo iskusiti teške izazove, ali bit ćemo sposobni suočiti se s njima, izravno se sučeliti i izaći kao pobjednici.

S postelje boli, s jastuka mokrog od suza, k nebesima nas uzdiže ono božansko uvjerenje i dragocjeno obećanje: »Nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti.«7 Takva je utjeha neprocjenjiva.

Dok sam putovao daleko diljem svijeta ispunjavajući odgovornosti svog poziva, spoznao sam mnogo stvari – a pritom nije najmanja da su tuga i patnja univerzalne. Ne mogu ni početi mjeriti sve boli i tuge kojima sam svjedočio dok sam posjećivao one koji se nose sa žalošću, doživljavaju bolesti, suočavaju se s razvodom, bore se s odlutalim sinom ili kćeri, ili trpe posljedice grijeha. Popis se može nastaviti, jer postoje bezbrojni problemi koji nam se mogu dogoditi. Teško je izdvojiti jedan primjer, a ipak, kad god pomislim na izazove, moje se misli okrenu bratu Bremsu, jednom od mojih učitelja Nedjeljne škole iz djetinjstva. On je bio vjeran član Crkve, čovjek zlatnog srca. On i njegova žena Sadie imali su osmero djece, od kojih su mnoga bila iste dobi kao djeca u našoj obitelji.

Nakon što smo se Frances i ja vjenčali i odselili iz odjela, susretali smo brata i sestru Brems i članove njihove obitelji na vjenčanjima i pogrebima, kao i na okupljanjima odjela.

Godine 1968. brat Brems je izgubio svoju ženu Sadie. Dvoje od njegovih osmero djece također je umrlo kako su godine prolazile.

Jednog dana prije gotovo 13 godina nazvala me najstarija unuka brata Bremsa. Objasnila je da je njezin djed dostigao svoj 105. rođendan. Rekla je: »Živi u malom staračkom domu, no svake se nedjelje sastaje s cijelom svojom obitelji i tada iznosi evanđeosku poduku.« Nastavila je: »Prošle nedjelje djed nam je rekao: ‘Najdraži moji, ja ću umrijeti ovaj tjedan. Hoćete li molim vas nazvati Tommyja Monsona. On će znati što učiniti.’«

Posjetio sam brata Bremsa sljedeće večeri. Nisam ga vidio neko vrijeme. Nisam mogao govoriti s njim jer je izgubio sluh. Nisam mu mogao napisati poruku da je pročita jer je izgubio vid. Rečeno mi je da njegova obitelj komunicira s njim uzimajući prst njegove desne ruke, a zatim pišući po dlanu lijeve ruke ime osobe koja je došla u posjetu. Svaku je poruku trebalo prenijeti na isti način. Slijedio sam postupak uzimajući njegov prst i pišući T-O-M-M-Y M-O-N-S-O-N, ime po kojem me uvijek poznavao. Brat Brems je bio ushićen i uzevši moje ruke stavio ih je na svoju glavu. Znao sam da je njegova želja bila primiti svećenički blagoslov. Vozač koji me je dovezao u dom pridružio mi se kad smo stavili ruke na glavu brata Bremsa i izrekli željeni blagoslov. Nakon toga suze su potekle iz njegovih slijepih očiju. Stisnuo je naše ruke sa zahvalnošću. Iako nije čuo blagoslov koji smo mu dali, Duh je bio snažan, i vjerujem da je bio nadahnut znanjem da smo mu dali blagoslov koji je trebao. Ovaj dragi čovjek nije više mogao vidjeti. Više nije mogao čuti. Bio je ograničen noću i danju na malu sobu u domu. A ipak, osmjeh na njegovom licu i riječi koje je izrekao dirnuli su moje srce. »Hvala«, rekao je. »Moj je Nebeski Otac bio tako dobar prema meni.«

Toga je tjedna brat Brems preminuo baš kao što je predvidio. Nikada nije razmišljao previše o onome što mu nedostaje; već je radije uvijek bio duboko zahvalan za svoje mnoge blagoslove.

Naš Nebeski Otac, koji nam daje toliko toga da se tome radujemo, također zna da mi učimo, rastemo i postajemo snažniji suočavajući se s iskušenjima kroz koja moramo proći i preživljavajući ih. Znamo da ima razdoblja kad ćemo iskusiti veliku tugu, kad ćemo biti žalosni i kad bismo mogli biti iskušani do krajnjih granica. Međutim, takve nam teškoće omogućuju da se promijenimo na bolje, da ponovno izgradimo svoj život onako kako nas Nebeski Otac podučava te da postanemo drugačiji nego što smo bili – bolji nego što smo bili, s više razumijevanja nego što smo imali, suosjećajniji nego što smo bili, sa snažnijim svjedočanstvom nego što smo prije imali.

To bi trebala biti naša svrha – ustrajati i izdržati, da, ali i postati duhovno pročišćeniji dok putujemo kroz sunce i tugu. Kad ne bi bilo izazova za nadvladati i problema za rješavati ostali bismo uglavnom kakvi jesmo, s malim ili nikakvim napretkom prema našem cilju vječnog života. Pjesnik je izrazio manje više istu misao ovim riječima:

Dobro drvo ne raste s lakoćom,

snažniji vjetar, snažnija stabla.

Udaljenije nebo, veća duljina.

Veća oluja, veća snaga.

Na suncu i hladnoći, na kiši i snijegu,

Na stablima i u ljudima dobro drvo raste.8

Samo Učitelj poznaje dubinu naših iskušenja, naše boli i naše patnje. On nam jedini nudi vječni mir u vrijeme nevolje. On jedini dodiruje naše izmučene duše svojim utješnim riječima:

»Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.

Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama,

jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.«9

Bilo to u najboljim ili u najgorim trenucima, on je s nama. Obećao je da se to nikada neće promijeniti.

Moja braćo i sestre, osjećajmo predanost našem Nebeskom Ocu koja se neće povlačiti i rasti s godinama ili krizama u našem životu. Ne bismo trebali doživljavati teškoće kako bismo ga se sjetili i ne bismo trebali biti navedeni na poniznost prije nego što mu pružimo svoju vjeru i uzdanje.

Nastojmo uvijek biti blizu našem Nebeskom Ocu. Kako bismo to učinili, moramo mu se moliti i slušati ga svaki dan. Istinski ga trebamo u svakom trenu, bili to trenuci sunca ili kiše. Neka njegovo obećanje uvijek bude naša lozinka: »Nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti.«10

Svom snagom svoje duše svjedočim da Bog živi i da nas voli, da je njegov Jedinorođeni Sin živio i umro za nas i da je evanđelje Isusa Krista prodiruće svjetlo koje sjaji kroz tamu našeg života. Da uvijek bude tako molim se u sveto ime Isusa Krista. Amen.