Poput slomljene posude

Apostol Petar je pisao da učenici Isusa Krista trebaju biti »puni suosjećanja«.¹ U tom duhu želim govoriti onima koji pate od neke vrste duševne bolesti ili emotivnog poremećaja, bilo da je ta nesreća malena ili teška, kratkog trajanja ili trajna kroz čitav život. Osjećamo kompleksnost ovih pitanja kada čujemo profesionalce kada govore o neurozama i psihozama, genetskoj predispoziciji i kromosomskim poremećajima, o bipolarnosti, paranoji i shizofreniji. Koliko god one bile zbunjujuće, te nedaće su neke od stvarnosti smrtnog života i ne bi smjelo biti srama u njihovom priznanju kao ni u priznanju borbe s visokim krvnim tlakom ili iznenadnim nastankom malignog tumora.

U težnji za mirom i shvaćanjem tih teških pitanja važno je zapamtiti da živimo – i odabiremo živjeti – u posrnulom svijetu, gdje će naša vjerna potraga prema pobožnosti neprestano biti kušana i testirana radi božanskih potreba. Naše najveće osiguranje tog nauma je da je obećan Spasitelj, Otkupitelj, koji će nas kroz našu vjeru u njega pobjednički uzdignuti iznad tih kušnji i testova, čak iako bi cijena toga bila nezamisliva i Ocu koji ga je poslao i Sinu koji je došao. Samo cijenjenje te božanske ljubavi je ono što će učiniti našu vlastitu patnju prvo podnošljivom, zatim razumljivom i na kraju otkupljujućom.

Dozvolite da ostavim izvanredne bolesti koje sam spomenuo kako bih se osvrnuo na VDP - »veliki depresivni poremećaj« - ili češće poznat kao »depresija«. Kada o tome govorim, ne govorim o danima loše frizure, rokovima za prijavu poreza ili drugim obeshrabrujućim trenucima koje svi doživimo. Svi ćemo biti tjeskobni ili obeshrabreni s vremena na vrijeme. Mormonova knjiga kaže da su Amon i njegova braća bili duboko depresivni u teškom trenutku,² a tako i mi možemo biti. Ali danas govorim o nečemu puno ozbiljnijem, o bolesti toliko teškoj da ozbiljno ograničava osobu u potpunom samostalnom djelovanju, o krateru u umu toliko dubokom da nitko od nas ne može odgovorno reći da će nestati ako oni koji ih trpe usprave ramena i razmišljaju pozitivnije – iako sam strastveni zagovornik uspravnih ramena i pozitivnog razmišljanja!

Ne, ta mračna noć uma i duha je više od samog obeshrabrenja. To sam vidio u apsolutno anđeoskom čovjeku kada je njegova voljena supruga od 50 godina preminula. Vidio sam to u novim majkama koje pate od, kako se to naziva, postporođajne tuge. Vidio sam kako to pogađa tjeskobne studente, ratne veterane, bake koje se brinu o dobrobiti svoje odrasle djece.

I vidio sam ju u mladim očevima koji pokušavaju skrbiti za svoje obitelji. U tom smislu, jednom sam ju preplašeno vidio i u sebi. U jednom trenutku u mom braku kada su se financijski strahovi sudarili s rastućim umorom, primio sam mentalni udarac koji je bio jednako neočekivani koliko je bio stvaran. Uz Božju milost i ljubav svoje obitelji, nastavio sam funkcionirati i raditi, ali i nakon svih ovih godina nastavljam imati razumijevanja za ostale koji su kronično ili teže pogođeni ovom tminom od mene. U svakom slučaju smo svi ohrabreni onima koji su, riječima proroka Josepha, »istraži[li] i razmotri[li] najdublje ponore«³ i opstali kroz to, od kojih su neki bili Abraham Lincoln, Winston Churchill i starješina George Albert Smith, gdje je posljednji jedan od najblažih i kristolikih ljudi naše razdiobe, koji se borio s opetovanom depresijom godinama dok nije postao sveopće voljen i osmi prorok i predsjednik Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana.

Pa kako onda najbolje odgovoriti kada se mi ili naši voljeni suoče s duševnim i emotivnim izazovima? Iznad svega, ne gubite vjeru u Oca na Nebu, koji vas voli više nego što to možete shvatiti. Kao što je predsjednik Monson dirljivo rekao sestrama Potpornog društva prošle subote: »Ta se ljubav nikada ne mijenja… On je tamo za vas kada ste nesretni ili sretni, obeshrabreni ili puni nade. Božja ljubav je tu za vas bili vi nje vrijedni ili ne. Ona je jednostavno uvijek tu.«⁴ Nikada nemojte u to sumnjati i nikada nemojte otvrdnuti svoje srce. Vjerno tražite vremenom kušane pobožne običaje koji donose Duh Gospodnji u vaš život. Tražite savjet onih koji drže ključeve vaše duhovne dobrobiti. Zatražite i cijenite svećeničke blagoslove. Blagujte sakrament svaki tjedan i čvrsto se držite usavršavajućih obećanja pomirenja Isusa Krista. Vjerujete u čuda. Vidio sam ih mnoge kako dolaze kada je sve drugo ukazivalo da je sva nada nestala. Nada nikadanije izgubljena. Ako ta čuda ne dođu skoro ili potpuno ili uopće primjetno, sjetite se Spasiteljevog tjeskobnog primjera: ako gorki kalež ne prođe, popijte ga i budite jaki, vjerujte u sretnije dane ispred nas.⁵

U sprječavanju bolesti, kadgod je moguće, pazite na pokazatelja stresa u vama i u onima kojima možete pomoći. Kao i na vašem automobilu, pazite na rastuću temperaturu, velike brzine i prazan spremnik za gorivo. Kada se suočavate s »depresijom potrošenosti«, napravite potrebne prilagodbe. Umor je naš zajednički neprijatelj – usporite, odmorite se, obnovite se i ponovno napunite. Liječnici nas uvjeravaju da ako ne uzmemo vremena za svoje zdravlje, zasigurno ćemo kasnije uzeti vremena za naše bolesti.

Ako stvari nastave biti teške, potražite pomoć uglednih ljudi s ovlaštenom obukom, profesionalnim vještinama i dobrim vrijednostima. Budite iskreni prema njima o vašoj prošlosti i vašim borbama. Molitveno i odgovorno razmotrite savjet koji vam daju i rješenje koje propisuju. Ako dobijete upalu slijepog crijeva, Bog očekuje da potražite svećenički blagoslov i najbolju dostupnu medicinsku skrb. Isto je s duševnim poremećajima. Naš Otac na Nebu od nas očekuje da koristimo sveveličanstvene darove koje nam je dao u ovoj veličanstvenoj rasporedbi.

Ako ste vi pogođeni ili se brinete o nekome tko je pogođen, pokušajte ne biti savladani veličinom tog zadatka. Nemojte pretpostavljati da možete sve popraviti, nego popravite ono što možete. Ako su to samo male pobijede, budite zahvalni na njima i budite strpljivi. Desetke puta u Svetim pismima Gospodin zapovijeda nekome da »zanijemi« ili »smirite se« - i čeka.⁶ Strpljivo izdržavanje nekih stvari je dio našeg smrtnog obrazovanja.

Skrbitelji, u vašem predanom trudu da pomognete zdravlju drugoga, nemojte uništiti vlastito. U svemu tome budite mudri. Nemojte trčati brže od onog za što imate snage.⁷ Što god mogli i ne mogli priskrbiti, možete prinijeti vaše molitve i dati »ljubav nehinjen[u]«⁸ »A ljubav je velikodušna, dobrostiva je … nije razdražljiva … svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.«⁹

Također zapamtimo da kroz svaku bolest ili težak izazov, postoji puno u životu čemu se možemo nadati i biti zahvalni. Mi smo beskrajno više od naših ograničenja ili nevolja! Stephanie Clark Nielson i njezina obitelj bili su naši prijatelji više od 30 godina. Dana 16. kolovoza 2008. Stephanie i njezin muž Christian doživjeli su avionsku nesreću i požaru koji je nastao vatra ju je toliko teško unakazila da su samo njezini obojani nokti na nogama bili prepoznatljivi kada je obitelj došla prepoznati žrtve. Nije bilo gotovo nikakve šanse da će Stephanie preživjeti. Nakon pet mjeseci inducirane kome probudila se i ugledala se. To ju je dovelo do mentalnih ozljeda i strašne depresije. Stephanie je imala četvero djece ispod sedam godina i nije htjela da je oni ikada opet vide. Mislila je da bi bilo bolje da ne živi. »Mislila sam će biti lakše«, rekla mi je jednom Stephanie u uredu, »kada bi samo zaboravili na mene i ja bih tiho nestala iz njihovih života.«

Ali na njezinu vječnu čast, i uz molitve njezinog muža, obitelji, prijatelja, četvero prekrasne djece i petog rođenog u obitelji Nielson prije samo 18 mjeseci, Stephanie se othrvala iz ponora uništenja kako bi postala jedna od najpoznatijih »mama blogera« nacije, otvoreno objavljujući svima koji slijede njezine poruke, a njih je četiri milijuna, da je njezina »božanska svrha« u životu biti majka i cijeniti svaki dan koji joj je dan na ovoj prekrasnoj zemlji.

Kakve god borbe imali, moja braćo i sestre – mentalne ili emotivne ili tjelesne ili ostale – nemojte se odreći vrijednosti života završavajući ga! Vjerujte u Boga. Držite se njegove ljubavi. Znajte da će jednog dana puknuti zora i sve sjenke smrtnosti će pobjeći. Iako se možda osjećamo poput »slomljene posude«, kako je Psalmist rekao,¹⁰moramo zapamtiti, da je posuda u rukama božanskog lončara. Slomljeni umovi mogu biti ozdravljeni jednako kao što su slomljene kosti i srca. Dok Bog radi te popravke, mi ostali možemo pomoći time što smo milostivi, bez predrasuda i dobri.

Svjedočim o svetom uskrsnuću, tom neizrecivom zaglavnom kamenu i daru u pomirenju Gospodina Isusa Krista. S apostolom Pavlom, svjedočim da ono što je posijano u pokvarenom će jednog dana izrasti u neiskvareno i da ono što je posijano u slabosti će izrasti u snazi.¹¹Svjedočim o tom danu kada će voljeni za koje znamo da imaju invaliditet u smrtnosti stajati pred nama uzvišeni s veličanstvenim, savršenim tijelom i umom koji uzimaju dah. Kako će to biti uzbudljiv trenutak! Ne znam hoćemo li biti sretniji radi nas da svjedočimo takvom čudu ili sretniji zbog njih što su potpuno savršeni i konačno »slobodni«.¹² Do tog trenutka kada će Kristov apsolutan dar biti očit svima, neka živimo po vjeri, držimo se nade i pokažimo »suosjećanje« za druge,¹³ ja se molim u ime Isusa Krista. Amen.