Nemoj imati drugih bogova

Kojim drugim prioritetima danas ljudi »služ[e]« prije nego Bogu — čak i vjerske osobe? Razmotrite ove mogućnosti, zajedničke u našem svijetu:

• Kulturne i obiteljske tradicije

• Politička ispravnost

• Težnje u karijeri

• Materijalna vlasništva

• Rekreativna zanimanja

• Moć, istaknutost i prestiž

Ukoliko se nijedan od ovih primjera ne može primijeniti na ikoga od nas, vjerojatno možemo predložiti druge koji mogu. Načelo je važnije od zasebnih primjera. Nije načelo imamo li druge prioritete. Pitanje koje nam postavlja druga zapovijed glasi: »Koji je naš konačni prioritet?« Služimo li prioritetima ili bogovima prije nego li Bogu kojeg tvrdimo da štujemo? Jesmo li zaboravili slijediti Spasitelja koji je naučavao da ako ga volimo, obdržavat ćemo njegove zapovijedi? (Vidi Ivan 14:15.) Ukoliko je tako, onda su naši prioriteti okrenuti naglavačke duhovnom apatijom i nediscipliniranim apetitima toliko uobičajenim u naše doba.

Za svece posljednjih dana, Božje zapovjedi temelje se i neodvojive su od Božjeg nauma za njegovu djecu - velikog nauma spasenja. Ovaj naum, ponekada zvan »velebni naum sreće« (Alma 42:8), objašnjava naše porijeklo i sudbinu kao Božje djece — odakle smo došli, zašto smo ovdje i kamo idemo. Naum spasenja objašnjava svrhu stvaranja i uvjete smrtnosti, uključujući Božje zapovjedi, potrebu za Spasiteljem i ključnu ulogu smrtnih i vječnih obitelji. Ukoliko mi, sveci posljednjih dana, kojima je dana ova spoznaja, ne uspostavimo svoje prioritete u skladu s ovim naumom, nalazimo se u opasnosti služenja drugim bogovima.

Spoznaja Božjeg nauma za njegovu djecu daje svecima posljednjih dana jedinstven pogled na brak i obitelj. Ispravno smo poznati kao crkva orijentirana na obitelji. Naša teologija započinje s nebeskim roditeljima i naša najviša težnja je zadobiti puninu vječnog uzvišenja. Znamo da je to moguće samo u obiteljskim odnosima. Znamo da je brak muškarca i žene neophodan za ostvarenje Božjeg nauma. Samo ovaj brak pružit će odobreno okruženje za rođenje u smrtnosti i pripremiti članove obitelji za vječni život. Na brak, rađanje i odgajanje djece gledamo kao na dio Božjeg nauma i kao na svetu dužnost onih kojima je dana prilika da tako i učine. Vjerujemo da su naša djeca i potomstvo najveća blaga na zemlji i nebu.

Zbog onoga što razumijemo o potencijalno vječnoj ulozi obitelji, žalosni smo radi naglog smanjenja nataliteta i brakova u mnogim zapadnim zemljama čija su društva kršćanska i židovska. Odgovorni izvori izvješćuju sljedeće:

• Sjedinjene Države sada imaju najniži natalitet u svojoj povijesti,² a u mnogim narodima Europske unije i u drugim zemljama u razvoju natalitet je ispod razine neophodne za održavanje njihovog broja stanovnika.³ Ovo prijeti opstanku kultura pa čak i naroda.

• U Americi je postotak mladih, odraslih osoba u dobi od 18 do 29 godina koji su sklopili brak opao s 59 posto 1960. na 20 posto do 2010. godine.⁴ Srednja dob za prvi brak sada je na najvišoj razini u povijesti: 26 godina za žene i gotovo 29 za muškarce.⁵

• U mnogim državama i kulturama (1) tradicionalna obitelj s majkom i ocem koji su sklopili brak i imaju djecu postaje iznimka više nego pravilo, (2) potraga za karijerom umjesto za brakom i rađanjem djece je sve više odabir mnogih mladih žena, te (3) uloga i zamijećena nužnost očeva se smanjuje.

Posred ovih zabrinjavajućih trendova svjesni smo da Božji naum jest za svu njegovu djecu i da Bog voli svu svoju djecu, posvuda.⁶ Prvo poglavlje Mormonove knjige izjavljuje da su Božja »moć, dobrota i milost nad svim žiteljima zemlje« (1. Nefi 1:14). Naredno poglavlje izjavljuje da »On… daje besplatno [svoje spasenje] svim ljudima« i da su svi »ljudi povlašteni, jedni kao i drugi, i nikomu zabranjeno nije« (2. Nefi 26:27–28). Prema tome, Sveta pisma naučavaju da smo mi odgovorni za milosrdnu i dobrotvornu (ljubav) prema svim ljudima (vidi 1. Solunjanima 3:12; 1. Ivanova 3:17; NiS 121:45).

Također, poštujemo vjerska uvjerenja svih ljudi, čak i onih kojih je sve više, a koji priznaju da ne vjeruju u Boga. Znamo da će kroz bogomdanu moć odabira mnogi imati vjerovanja suprotna našim, no nadamo se da će drugi biti podjednako uljudni oko naših vjerskih uvjerenja i da će razumjeti kako nas naša uvjerenja primoravaju na neke drugačije odabire i ponašanja od njihovih. Na primjer, mi vjerujemo da je Bog kao osnovni dio svojeg nauma spasenja uspostavio vječno mjerilo da se seksualni odnosi trebaju odvijati samo između muškarca i žene koji su vjenčani.

Moć stvaranja smrtnog života najuzvišenija je moć koju je Bog dao svojoj djeci. Bog je njezino korištenje uvjetovao sa zapovijedi danoj Adamu i Evi (vidi Postanak 1:28), no i druge važne zapovijedi dane su kako bi zabranile njezinu zlouporabu (vidi Izlazak 20:14; 1. Solunjanima 4:3). Naglasak koji postavljamo na zakon ćudoređa objašnjen je našim razumijevanjem svrhe naših moći prokreacije u ostvarenju Božjeg nauma. Izvan okvira bračnih veza između muškarca i žene, svako korištenje naših moći prokreacije je na ovaj ili onaj način grešno i protivno Božjem naumu za uzvišenje njegove djece.

Važnost koju pridodajemo zakonu ćudoređa objašnjava našu predanost uzorku braka koji je otpočeo s Adamom i Evom, a nastavio se tijekom svih doba kao Božji uzorak za prokreacijski odnos između njegovih sinova i kćeri te za odgajanje njegove djece. Na sreću, mnoge osobe koje pripadaju drugim denominacijama ili organizacijama slažu se s nama po pitanju prirode i važnosti braka, nekih osnova vjerskog nauka i drugih osnova koje oni smatraju najboljim za društvo.

Naša spoznaja Božjeg nauma za njegovu djecu⁷ objašnjava zašto smo tužni jer se sve više i više djece rađa izvan braka — trenutno 41 posto svih rođenih u Sjedinjenim Državama⁸ – i što se broj parova koji žive zajedno, a nisu vjenčani, drastično povećao tijekom minulih pola stoljeća. Prije pet desetljeća, samo malom postotku prvih brakova prethodila je izvanbračna zajednica. Danas, izvanbračna zajednica prethodi 60 posto brakova.⁹ I to se sve više prihvaća, posebno među tinejdžerima. Podaci nedavnog istraživanja otkrivaju da je oko 50 posto tinejdžera izjavilo kako je imati dijete u izvanbračnoj zajednici »životni stil koji se isplati«.¹⁰

Mnogo je političkih i društvenih pritisaka za pravne i proceduralne promjene kako bi se uspostavila ponašanja suprotna Božjim propisima o seksualnom ćudoređu te vječnoj naravi i svrhama braka i rađanju djece. Ovi pritisci već su dopustili istospolne brakove u raznim državama i narodima. Drugi pritisci žele zbuniti spolove ili homogenizirati te razlike između muškarca i žena koje su ključne za ostvarenje Božjeg velikog nauma sreće.

Naše razumijevanje Božjeg nauma i njegovog nauka daje nam vječnu perspektivu koja nam ne dozvoljava da blagonaklono gledamo na takvo ponašanje ili pronalazimo opravdanje u zakonima koji ih dopuštaju. I, za razliku od drugih organizacija koje mogu promijeniti svoja pravila pa čak i svoje nauke, naša pravila određena su istinama za koje je Bog odredio da su nepromjenjive.

Naš dvanaesti članak vjere navodi naše uvjerenje u pokornost državnim vlastima i »pokoravanje, poštivanje i podupiranje zakona«. No, ljudski zakoni ne mogu učiniti moralnim ono što je Bog proglasio nemoralnim. Predanost našem najvišem prioritetu — ljubiti i služiti Boga – zahtjeva da se ugledamo u njegov zakon za naše mjerilo ponašanja. Na primjer, ostajemo pod božanskom zapovjedi da ne počinimo preljub ili blud čak i kada ova djela više nisu zločini prema zakonima država u kojima boravimo. Slično tome, zakoni koji legaliziraju takozvani »istospolni brak« ne mijenjaju Božji zakon o braku ili njegove zapovjedi, kao ni naša mjerila vezana za njih. Mi ostajemo pod savezom da volimo Boga i obdržavamo njegove zapovjedi te se suzdržavamo od služenja drugim bogovima i prioritetima — čak i onih koji postaju popularni u naše zasebno vrijeme i na zasebnom mjestu.

Neki nas u toj odlučnosti neće shvatiti, a možemo na sebe navući i optužbe za slijepo vjerovanje, pretrpjeti diskriminaciju ili najezdu na našu slobodu vjere. Ukoliko bude tako, trebamo se sjetiti našeg prvog prioriteta — služiti Bogu – i, poput naših predaka pionira, gurati vlastita ručna kolica naprijed s istom odvažnošću koji su oni pokazali.

Naučavanje predsjednika Thomasa S. Monsona primjenjuje se na ove okolnosti. Na saboru prije 27 godina, smiono je izjavio: »Imajmo hrabrosti opirati se općem mišljenju, hrabrosti zauzeti se za načelo. Hrabrost, ne kompromis, donosi osmjeh Božjeg odobrenja. Hrabrost postaje vrijedna i smislena vrlina kad se smatra ne toliko kao spremnost umrijeti muški koliko odlučnost živjeti dostojno. Moralna kukavica je onaj koji se boji činiti ono za što misli da je ispravno zato što drugi neće to odobravati ili će se smijati. Upamtite da se svi ljudi nečega boje, ali oni koji se s dostojanstvom suočavaju sa svojim strahovima imaju i hrabrosti.«¹¹

Molim se da ne dopustimo vremenitim izazovima smrtnosti uzrokovati zaborav velikih zapovjedi i prioriteta koje nam je dao naš Stvoritelj i Spasitelj. Ne smijemo toliko postaviti svoja srca na ono što je od ovog svijeta i stremiti ljudskim počastima (vidi NiS 121:35) pa da prestanemo pokušavati postići našu vječnu sudbinu. Mi koji znamo Božji naum za njegovu djecu — mi koji smo sklopili savez da sudjelujemo u njemu – imamo jasnu odgovornost. Nikada se ne smijemo udaljiti od naše vrhovne želje ostvariti vječni život.¹² Ne smijemo zanemariti naš prvi prioritet — ne imati druge bogove i ne služiti drugim prioritetima koji su iznad Boga Oca i njegovog Sina, našeg Spasitelja, Isusa Krista.

Neka nam Bog pomogne razumjeti ovaj prioritet i da nas drugi razumiju dok težimo u tome na mudar i brižan način, u ime Isusa Krista. Amen.