2010. – 2019.
Niste više tuđinci
Listopada 2013


Niste više tuđinci

U ovoj Crkvi nema tuđinaca i nema izopćenika. Postoje samo braća i sestare.

Većina nas se ponekad našla u novoj situaciji zbog koje smo se osjećali čudno i nesigurno. Takva se situacija dogodila našoj obitelji prije pet godina kada mi je predsjednik Thomas S. Monson uputio poziv služiti kao vrhovni autoritet Crkve. Taj je poziv primorao našu obitelj da napusti prekrasno mjesto u kojem smo uživali više od dva desetljeća. Moja supruga i ja još uvijek se sjećamo iznenadne reakcije naše djece kada su doznali za promjenu. Naš šesnaestogodišnji sin je uzviknuo: »To uopće nije problem. Vi možete ići, a ja ću ostati!«

Ubrzo je zatim odlučio poći s nama i vjerno je prigrlio ovu novu priliku u svome životu. Život u novim sredinama u proteklih nekoliko godina ispostavio se vrlo ugodnim i poučnim iskustvom za našu obitelj, osobito zbog topline i dobrote kojom su nas sveci posljednjih dana primili. Kako smo živjeli u različitim zemljama počeli smo shvaćati da je jedinstvo Božjih ljudi diljem zemlje nešto stvarno i opipljivo.

Moj me je poziv vodio na putovanja mnogim zemljama i dao mi je povlasticu predsjedati mnogim sastancima. Kada pogledam različite kongregacije, često vidim članove koje predstavljaju različite zemlje, jezike i kulture. Jedan čudesni aspekt naše evanđeoske rasporedbe jest da nije ograničena na geografsko područje ili skupinu naroda. Ona je svjetska i jedinstvena. Ona je priprema za slavni povratak Božjeg Sina sabirući »djecu svoju s četiri kraja zemlje«.1

Iako članstvo u Crkvi raste u svojoj raznovrsnosti, naše sveto nasljeđe nadilazi naše različitosti. Kao članovima Crkve dopušten nam je ulazak u dom Izraelov. Postajemo braća i sestre, ravnopravni nasljednici iste duhovne loze. Bog je obećao Abahamu da »svi koji prime ovo Evanđelje, prozvat će se imenom [njegovim] i ubrojit se u [njegovo] potomstvo, a oni će ustajati i blagoslivljati [ga] kao oca svojega«.2

Dano je sljedeće obećanje svakome tko postane član Crkve: »Prema tome, niste više tuđinci i gosti, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji.«3

Engleska riječ stranger (hrv. tuđinac), dolazi od latinske riječi extraneusšto znači »vanjski« ili »izvana«. Općenito, označava nekoga tko je »izvana« iz različitih razloga, ili zbog porijekla, kulture, mišljenja ili religije. Kao učenici Isusa Krista koji nastoje biti u svijetu, a ne od svijeta, ponekad se osjećamo da smo izvana. Mi sami, bolje od većine, znamo da se određena vrata mogu zatvoriti onima koji se smatraju različitima.

Tijekom vremena Božjim je ljudima zapovjeđeno da se brinu za sve pojedince koji su stranci ili koji se smatraju različitima. U davna je vremena stranac imao koristi od iste obveze gostoprimstva kao i udovica ili siroče. Poput njih stranac je također u situaciji teške ranjivosti, a njegov je opstanak ovisio o zaštiti koju je primao od mjesnog stanovništva. Izraelci su primili dragocjene smjernice o toj temi: »Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Tȁ i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji.«4

Tijekom svojeg zemaljskog službeništva, Isus je bio primjer onoga koji je otišao daleko iznad jednostavne obveze gostoprimstva i tolerancije. Onima koje su licemjeri isključili iz društva, koji su odbačeni i smatrani nečistima, pružena je njegova sućut i poštovanje. Primili su jednaki dio njegova naučavanja i službeništva.

Primjerice, Spasitelj je išao protiv utvrđenih običaja toga vremena i obratio se ženi iz Samarije tražeći je vode. Sjeo je jesti s carinicima i poreznicima. Nije oklijevao približiti se gubavcu, dotaknuti ga i iscijeliti. Diveći se vjeri rimskog satnika, rekao je svjetini: »Zaista, kažem vam, tolike vjere ne nađoh ni u koga u Izraelu.«5

Isus je od nas zatražio da se pridržavamo zakona savršene ljubavi, koja je jedinstveni i bezuvjetni dar. Rekao je:

»Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto?

Ako jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i pogani ne čine isto?

»Dakle, budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«6

U ovoj Crkvi nema tuđinaca i nema izopćenika. Postoje samo braća i sestare. Saznanje koje imamo o Vječnom Ocu pomaže nam da budemo više osjetljivi na bratstvo i sestrinstvo koje treba postojati među svim muškarcima i ženama na zemlji.

Odlomak iz romana Jadnici oslikava kako obnašatelji svećeništva mogu tretirati one pojedince koji se smatraju strancima. Jean Valjean tek je bio pušten iz zatvora. Iscrpljen od dugog putovanja i beskrajno gladan i žedan, dolazi u maleni grad tražeći hranu i mjesto kako bi prenoćio. Kada se vijesti o njegovu dolasku prošire svi mu stanovnici jedan po jedan zatvaraju vrata. Nije bio primljen niti u hotel, niti u prenoćište, čak ga ni zatvor nije htio primiti. Bio je odbijen, odbačen, napušten. Naposljetku se, na izmaku snaga, srušio pred vratima gradskog biskupa.

Dobri klerik bio je potpuno svjestan Valjeanove prošlosti, no pozvao je skitnicu u svoj dom ovim riječima punima sućuti:

»Ovo nije moja kuća, to je kuća Isusa Krista. Ova vrata ne pitaju onoga koji ulazi da li ima ime, nego da li ima neku tugu. Vi patite; gladni ste i žedni; dobro nam došli… Što mi treba da znam vaše ime? Uostalom, prije nego što ste mi ga rekli [svoje ime], jedino mi je vaše ime bilo poznato.

[Valjean] začuđeno razrogači oči.

Istina? Znate li kako se zovem?

Da, odgovori biskup, vi se zovete moj brat.«7

U ovoj Crkvi naši odjeli i naši zborovi ne pripadaju nama. Oni pripadaju Isusu Kristu. Tko god ulazi u naša sastajališta trebao bi se osjećati kao doma. Odgovornost dočekati svakoga s dobrodošlicom od rastuće je važnosti. Svijet u kojem živimo prolazi kroz razdoblje velikih previranja. Zbog povećane dostupnosti prijevoza, brzine komunikacije i globalizacije gospodarstva, zemlja postaje velikim selom gdje se ljudi i narodi susreću, povezuju i isprepliću kao nikada prije.

Te velike promjene diljem svijeta služe zamislima Svemogućeg Boga. Sabiranje njegovih izabranika sa četiri strane zemlje ne odvija se samo slanjem misionara u daleke zemlje nego i dolaskom ljudi iz drugih područja u naše gradove i susjedstva. Mnogi od njih, ne znajući, vođeni su Gospodinom u mjesta gdje mogu čuti evanđelje i doći u njegovo stado.

Vrlo je vjerojatno da će sljedeća osoba obraćena evanđelju u vašem odjelu biti netko tko nije iz vašeg uobičajenog kruga prijatelja i poznanika. Primijetit ćete to prema njegovu ili njezinu izgledu, jeziku, načinu odijevanja ili boji kože. Ta je osoba možda odrasla u drugoj vjeri, s drugačijom pozadinom ili različitim stilom života.

Suradništvo je važna odgovornost svećeništva. Zborovi Aronovog i Melkisedekovog svećeništva djeluju u suglasnosti sa sestrama pod vodstvom biskupa kako bi se osiguralo da se svaka osoba dočeka s ljubavlju i dobrotom. Kućni učitelji i kućne posjetiteljice pazit će da nitko ne bude zaboravljen ili zanemaren.

Svi mi trebamo djelovati zajedno u izgradnji duhovnog jedinstva unutar naših odjela i ogranaka. Primjer savršenog jedinstva postojao je među Božjim ljudima nakon Kristova posjeta Amerikama. Zapis govori da »ne bijaše ni Lamanaca, niti uopće ikakvih -ʻacaʼ, već svi oni bijahu jedno, sinovi Kristovi i baštinici kraljevstva Božjega«.8

Jedinstvo se ne postiže zanemarivanjem i izoliranjem članova koji su različiti ili slabiji i druženjem samo s osobama koji su poput nas. Upravo suprotno, jedinstvo se postiže dočekivanjem i služenjem onima koji su novi i koji imaju posebne potrebe. Ti su članovi blagoslov za Crkvu i pružaju nam mogućnosti služiti našim bližnjima i tako čistiti vlastita srca.

Dakle, moja braćo, vaša je dužnost doprijeti do bilo koga tko se pojavi pred vratima Crkve. Dočekajte ih sa zahvalnošću i bez predrasuda. Ako nepoznati uđu na jedan od vaših sastanaka, toplo ih pozdravite i pozovite da sjednu s vama. Molim vas da vi učinite prvi korak kako biste im pomogli da se osjećaju dobrodošlo i voljeno, a ne čekati da vam oni priđu.

Nakon vaše početne dobrodošlice, razmislite kako im možete dalje služiti. Jednom sam čuo priču o odjelu gdje su, nakon krštenja dviju gluhih sestara, dvije čudesne sestre iz Potpornog društva odlučile naučiti znakovni jezik kako bi bolje mogle komunicirati s tim novim obraćenicama. Kakvog li predivnog primjera ljubavi za braću i sestre u evanđelju!

Svjedočim da nitko nije tuđinac našem Nebeskom Ocu. Nema onoga čija mu duša nije dragocjena. Uz Petra, svjedočim da »Bog nije pristran. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno«.9

Molim se da će kada sabere svoje ovce u posljednje dane, Gospodin reći svakome od nas: »Bijah putnik, i primiste me.«

A mi ćemo mu zatim reći: »Kad li te vidjesmo kao putnika i primismo te?«

A on će nam odgovoriti: »Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.«10

U ime Isusa Krista, amen.