Budite snažni i odvažni

Moja ljubljena braćo, kako li je dobro biti s vama još jednom. Molim se za nebesku pomoć dok koristim prigodu obratiti vam se.

Izvan ovog predivnog Konferencijskog centra tisuće je ljudi okupljeno u kapelama i drugim mjestima u većem dijelu svijeta. Zajednička nit povezuje sve nas jer nam je povjereno obnašati svećeništvo Božje.

Nalazimo se ovdje, na zemlji, u značajnom povijesnom razdoblju. Naše su mogućnosti gotovo neograničene, no suočavamo se i s mnogobrojnim izazovima, od kojih su neki jedinstveni za naše vrijeme.

Živimo u svijetu gdje su moralne vrijednosti, u velikoj mjeri, odbačene, gdje se grijeh besramno izlaže i gdje vas okružuju iskušenja koja bi vas odvela s ravnog i uzanog puta. Suočeni smo s ustrajnim pritiscima i podmuklim utjecajima koji ruše što je pristojno i pokušavaju nametnuti plitke filozofije i prakse sekularističkog društva.

Zbog tih i drugih izazova, pred nama su odluke koje mogu odrediti našu sudbinu. Kako bismo ispravno odlučili potrebna je hrabrost ‒ hrabrost reći ne kada treba, hrabrost reći da kada je prikladno, hrabrost činiti ispravnu stvar jer je ispravna.

Budući da se trendovi današnjeg društva velikom brzinom odmiču daleko od vrijednosti i načela koja nam je dao Gospodin, gotovo ćete zasigurno biti pozvani braniti ono što vjerujete. Hoćemo li imati hrabrosti učiniti to?

Predsjednik J. Reuben Clark ml. koji je prije mnogo godina bio član Prvog predsjedništva, rekao je: »Nisu nepoznati slučajevi kada [oni] za koje pretpostavljamo da imaju vjeru … osjete da, budući da potvrdom svojih vjerovanja mogu privući ismijavanje svojih kolega nevjernika, moraju ili promijeniti svoja vjerovanja ili pogrešno ih objasniti, ili razorno ih razblažiti ili čak pretvarati se da su ih odbacili. Takvi su licemjeri.«¹ Nitko od nas ne bi trebao nositi takvu etiketu, no, ipak, izjavljujemo li nevoljko svoju vjeru u nekim okolnostima?

Možemo si pomoći u svojoj želji činiti ispravno ako se postavimo na mjesta i sudjelujemo u aktivnostima u kojima dobrota utječe na naše misli i gdje će se Duh Gospodnji osjećati ugodno.

Sjećam se da sam prije nekog vremena pročitao savjet koji je otac dao svome sinu na odlasku u školu: »Ako se ikada nađete tamo gdje ne biste smjeli biti, odmaknite se!« Svakome od vas dajem isti savjet: »Ako se ikada nađete tamo gdje ne biste smjeli biti, odmaknite se!«

Poziv hrabrosti neprestano dolazi svakome od nas. Hrabrost je potrebna svakoga dana u našim životima ‒ ne samo u nekim događajima, nego češće, dok donosimo odluke ili odgovaramo na okolnosti koje nas okružuju. Robert Louis Stevenson, škotski pisac, rekao je: »Svakoga dana hrabrost ima nekoliko svjedoka. No vaša nije manje plemenita jer nema bubnjeva i svjetine koja izvikuje vaše ime.«²

Hrabrost dolazi u mnogim oblicima. Kršćanski autor Charles Swindoll je napisao: »Hrabrost nije ograničena na bojno polje … ili na hrabro hvatanje lopova u vašoj kući. Istinski testovi hrabrosti su mnogo tiši. Postoje unutarnja testiranja, poput ostajanja vjernim kada nitko ne gleda … poput samoće kada ste neshvaćeni.«³ Želio bih dodati da ta unutarnja hrabrost uključuje i činiti ispravne stvari iako se bojimo, braniti svoja uvjerenja pri riziku da ćemo biti ismijani te održavati ta uvjerenja kada nam prijeti gubitak prijatelja ili društvenog statusa. Onaj koji je postojan u onome što je ispravno mora riskirati da će povremeno postati odbijen i nepopularan.

Služeći u mornarici Sjedinjenih Američkih Država, za vrijeme Drugog svjetskog rata, naučio sam o hrabrim djelima, junačkim slučajevima i primjerima hrabrosti. Nikada neću zaboraviti tihu hrabrost osamnaestogodišnjeg mornara ‒ nije naše vjere ‒ koji nije bio previše ponosan moliti se. Od 250 muškaraca u društvu, bio je jedini koji bi svake noći kleknuo pored kreveta, ponekad i među rugalice, nasilnike i nevjernike. Pognute glave, molio se Bogu. Nikada se nije pokolebao. Nikada nije posrnuo. Imao je hrabrosti.

Nedavno sam čuo jedan primjer osobe kome je vjerojatno nedostajala ta unutarnja hrabrost. Prijateljica mi je ispričala o sakramentalnom sastanku koji promiče duhovnost i vjeru, na kojem su ona i njezin muž prisustvovali u svojem odjelu. Mladić koji je obnašao službu svećenika u Aaronovom svećeništvu taknuo je srca svih okupljenih dok je govorio o evanđeoskim istinama i radosti obdržavanja zapovijedi. Iznio je gorljivo, dirljivo svjedočanstvo dok je stajao za govornicom, u čistoj i urednoj bijeloj košulji i kravati.

Kasnije toga dana, dok su ova žena i njezin muž vozili izvan njihovog naselja, vidjeli su tog istog mladića koji ih je tako nadahnuo prije samo nekoliko sati. Sada se, međutim, pokazao u sasvim drugačijoj slici ‒ hodao je pločnikom odjeven u poderanu odjeću i pušio cigaretu. Moja prijateljica i njezin suprug ne samo da su se razočarali i rastužili, nego su bili i zbunjeni; kako se mogao tako uvjerljivo na sakramentalnom sastanku predstavljati kao jedna osoba, a zatim tako brzo postati sasvim netko drugi.

Braćo, jeste li vi ista osoba gdje god se nalazili i što god radili ‒ osoba kakvom Nebeski Otac želi da budete i osoba kakvom znate da želite biti?

U intervjuu objavljenom u nacionalnom časopisu, poznati američki NCAA košarkaš Jabari Parker, član Crkve, bio je zamoljen iznijeti najbolji savjet koji je dobio od svoga oca. Jabari je odgovorio: »[Moj otac je] govorio, jednostavno budi ista onakva osoba u tami kakva si i na svjetlu.«⁴ Važan je to savjet, braćo, za sve nas.

Naša su Sveta pisma ispunjena primjerima vrste hrabrosti potrebne svakome od nas danas. Prorok Danijel pokazao je nadnaravnu hrabrost zauzimajući se za ono što je znao da je ispravno i pokazujući hrabrost moliti se, iako su mu smrću prijetili gdje je to činio.⁵

Hrabrost je bila karakteristika Abinadijevog života, što je prikazano njegovom spremnošću radije ponuditi svoj život nego zanijekati istinu.⁶

Nismo li svi nadahnuti životima 2.000 mladih Helamanovih ratnika, koji su podučavali i prikazivali potrebu za hrabrošću u slijeđenju naučavanja roditelja da budu ćudoredni i čisti?⁷

Možda je svaki taj događaj iz Svetih pisama okrunjen Moronijevim primjerom, koji je imao hrabrosti ustrajati u pravednosti do samoga kraja.⁸

Kroz svoj je život prorok Joseph Smith pružio bezbroj primjera hrabrosti. Jedan od najdramatičnijih primjera zbio se kada su on i druga braća zajedno okovani i zarobljeni ‒ zamislite, zajedno okovani ‒ u nedovršenoj kolibi kraj vijećnice u Richmondu, Missouri. Parley P. Pratt, koji je bio jedan od tih zatvorenika, napisao je o jednoj posebnoj noći: »Ležasmo u polusnu dok je prolazio sat iza ponoći, a naše su uši i naša srca bila u boli, dok slušasmo sate opscenih ismijavanja, stravičnih kletvi, strašnog huljenja i prljavog jezika naših stražara.«

Starješina Pratt nastavlja:

»Slušah sve dokle ne postadoh zgrožen, šokiran, užasnut i tako ispunjen duhom ogorčene pravde da sam se jedva suzdržavao ustati na noge i zaprijetiti stražarima, no ništa ne rekoh Josephu, niti ikomu drugomu, iako ležah kraj njega i znadoh da je budan. Iznenada, usta on na noge svoje i progovori gromoglasno, glasa poput rike lavlje, zaustivši, kao da ih i sada mogu čuti, sljedeće riječi:

»‘TIŠINA. U ime Isusa Krista vas opominjem, i zapovijedam vam: mirni budite. Ne želim živjeti ni trena, ako ću slušati takvoga jezika. Prekinite govor svoj, ili ću ja ili ćete vi OVOG ČASA umrijeti.ʼ«

Joseph »stajaše uspravno u strašnom veličanstvu« kako je opisao starješina Pratt. Bio je okovan, bez ikakva oružja, a ipak smiren i dostojanstven. Pogledao je prema prestrašenim stražarima stjeranima u kut ili sklupčanima pred njime. Ti naizgled neukrotivi muškarci su molili za njegov oprost i ostali su šutjeti.⁹

Ne donose sva djela hrabrosti takve spektakularne ili brze rezultate, no ipak, sva ona donose mir uma i spoznaju da se branila pravednost i istina.

Nemoguće je stajati uspravno kada se netko ukorijeni u živome pijesku popularnih mišljenja i odobravanja. Potrebna nam je Danijelova, Abinadijeva, Moronijeva hrabrost ili hrabrost Josepha Smitha kako bismo se snažno i čvrsto držali za ono što znamo da je ispravno. Imali su hrabrost ne činiti ono što je bilo lako, nego što je bilo ispravno.

Svi ćemo se suočiti sa strahom, iskusiti ismijavanja i protivljenja. Imajmo ‒ svi mi ‒ hrabrosti usprotiviti se konsenzusima, hrabrosti zauzeti se za načela. Hrabrost, a ne kompromis, donosi osmijeh Božjeg odobravanja. Hrabrost postaje živa i privlačna vrlina kada se na nju gleda ne samo kao na voljnost smjelo umrijeti, već i kao na odlučnost živjeti pošteno. Dok hodamo naprijed, nastojeći živjeti kako treba, zasigurno ćemo od Gospodina primiti pomoć i pronaći utjehu u njegovim riječima. Volim njegovo obećanje zapisano u knjizi o Jošui:

»Nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti …

odvaži se i budi hrabar. Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj.«¹⁰

Moja ljubljena braćo, s hrabrošću naših uvjerenja, zajedno s apostolom Pavlom možemo izjaviti: »Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja.«¹¹ I tada, s tom istom hrabrošću možemo slijediti Pavlov savjet: »Budi uzorom vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći.«¹²

Katastrofalni konflikti dolaze i odlaze, no ratovi što se vode za duše ljudske nastavljaju se bez popuštanja. Poput jasnog poziva riječ Gospodnja dolazi vama, meni i obnašateljima svećeništva gdje god se nalazili: »Nek, dakle, svatko upozna dužnost svoju, i nek sudjeluje u službi na koju je postavljen sa svom pomnjom.«¹³ Tad ćemo biti, kako je apostol Pavao rekao, jednaki »kraljevsko[m] svećenstv[u]«¹⁴, ujedinjeni u jednu svrhu i podareni moću s visina.¹⁵

Neka svatko od nas večeras napusti ovo mjesto s odlučnošću i hrabrošću reći, poput Joba u davna vremena: »Dok mi dah Božji u nosnicama bude… nedužnost svoju… branim.«¹⁶ Da tako bude moja je ponizna molitva u ime Isusa Krista, našeg Gospodina. Amen.