Zauvijek slobodni, djelovati za sebe

Drama Williama Shakespearea Henrik V uključuje noćnu scenu u kampu engleskih vojnika kod Agincourta neposredno prije njihove bitke s francuskom vojskom. Pod prigušenim svjetlom i djelomično prerušen, kralj Henrik hoda neprepoznat među svojim vojnicima. Razgovara s njima, pokušavajući podignuti moral svojih brojčano slabijih trupa, a budući da ga ne prepoznaju tko je, iskreni su s odgovorima. U jednom razgovoru raspravljaju o tome tko snosi odgovornost za ono što se dogodi ljudima u bitci – kralj ili svaki pojedini vojnik.

U jednom trenutku kralj Henrik izjavljuje: »Mislim da nigdje ne bih mogao umrijeti toliko zadovoljan kao u kraljevom društvu, budući da je njegov cilj pravedan.«

Michael Williams odgovara: »To je više nego što mi znamo.«

Njegov se suputnik slaže: »Da, ili više od onog što trebamo tražiti, jer znamo dovoljno, ako znamo da smo mi kraljevi sluge: ako je njegov cilj pogrešan, naša poslušnost kralju briše s nas zločin koji on uzrokuje.«

Williams nadodaje: »Ako cilj nije dobar, sam kralj mora podnijeti tešku računicu.«

Očekivano, kralj Henrik se ne slaže. »Dužnost svakog sluge je kraljeva, ali duša svakog sluge je od njega samoga.«¹

Shakespeare ne pokušava riješiti tu raspravu u djelu, a u nekom obliku ta debata se nastavlja i u naše vrijeme – tko snosi odgovornost za ono što se događa u našim životima?

Kada stvari krenu po zlu, počinjemo kriviti druge pa čak i Boga. Ponekad se javlja osjećaj pripadnosti, a pojedinci ili skupine pokušavaju pomaknuti odgovornost za svoju dobrobit na druge ljude ili vladu. U duhovnim pitanjima neki pretpostavljaju da muškarci i žene ne trebaju težiti osobnoj pravednosti – jer nas Bog voli i prihvaća nas »onakvima kakvi jesmo«.

Ali Bog želi da njegova djeca djeluju prema moralnoj slobodi izbora koju im je dao, »da svatko odgovoran bude za grijehe svoje u dan suda«.² Njegov je naum i njegova je volja da imamo glavnu ulogu u donošenju odluka u vlastitoj životnoj drami. Bog neće živjeti naše živote umjesto nas niti će nas kontrolirati kao da smo njegove lutke, kao što je to nekoć Lucifer predložio. Niti će njegovi proroci prihvatiti ulogu »lutkara« umjesto Boga. Brigham Young je izjavio: »Ne želim da bilo koji svetac posljednjih dana u ovom svijetu, niti na nebu, bude zadovoljan s ičime što radim, osim ako je Duh Gospodina Isusa Krista, duh objave, učinio da budu zadovoljni. Želim da spoznaju sami i razumiju sami.«³

Tako nas Bog ne prihvaća »onakvima kakvi jesmo«, prvo jer »onakvi kakvi jesmo« smo nečisti, a »ništa nečisto ne može boraviti… u nazočnosti njegovoj. Jer, na jeziku Adamovu, čovjek svetosti je ime njegovo, i ime Jedinorođenca je Sin Čovječji [od svetosti].«⁴ A kao drugo, Bog neće djelovati na način da se nešto što ne odabiremo svojim postupcima ostvari. On nas uistinu voli, i jer nas voli, nikada nas ne prisiljava niti nas napušta. On nam pomaže i vodi nas. Uistinu, stvarno očitovanje Božje ljubavi jesu njegove zapovijedi.

Trebamo se (a to i činimo) radovati zbog Božjeg nauma koji nam dopušta donositi vlastite odluke o svojim postupcima i iskusiti posljedice, ili kako to Sveta pisma govore: »Okus[iti] gorčinu kako bi[smo] mogli spoznati vrijednost dobra.«⁵ Vječno smo zahvalni što je Spasiteljevo pomirenje nadvladalo iskonski grijeh kako bismo mogli biti rođeni u ovom svijetu bez da budemo kažnjeni zbog Adamovog prijestupa.⁶ Time što smo otkupljeni od pada, mi počinjemo život nevini pred Bogom i »postado[smo] [mi] slobodni zauvijek, raspoznavajući dobro od zla, da sami za se djeluj[emo]«.⁷ Možemo odabrati postati osobama kakvima želimo, a uz Božju pomoć, to može biti čak i ono kakav je on.⁸

Evanđelje Isusa Krista otvara put k onome što možemo postati. Kroz pomirenje Isusa Krista i njegovo milosrđe, naši neuspjesi da savršeno i dosljedno živimo nebeski zakon u smrtnosti mogu biti izbrisani i omogućava nam se da razvijemo kristoliki karakter. Pravda ipak zahtjeva da se ništa od ovog ne dogodi bez našeg voljnog pristanka i sudjelovanja. Oduvijek je tako bilo. Sama naša prisutnost na zemlji kao tjelesnih bića je posljedica odabira koji je svaki od nas napravio kako bi sudjelovao u Očevom naumu.⁹ Stoga spasenje zasigurno nije rezultat božanskog hira, niti se događa samo po božanskoj volji.¹⁰

Pravda je ključna odlika Boga. Možemo imati vjeru u Boga zato jer je savršeno pouzdan. Sveta pisma nas naučavaju da »Bog ne hoda krivudavim stazama, i ne skreće on ni udesno ni ulijevo, niti on odstupa od onoga što reče, njegove su, dakle, staze ravne, a tijek je njegov vječiti jedan slijed«¹¹ i da »Bog nije pristran. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno«.¹² Oslanjamo se na božansku kvalitetu pravednosti za vjeru, pouzdanje i nadu.

Ali kao posljedica savršene pravednosti, postoje stvari koje Bog ne može učiniti. On ne može biti proizvoljan u spašavanju nekih i protjerivanju drugih. On »ne mo[že] gledati na grijeh ni s najmanjom mjerom popustljivosti«.¹³ On ne može dozvoliti da milost pokrade pravdu.¹⁴

Uvjerljiv dokaz njegove pravednosti je to što je Bog skovao usporedno načelo milosrđa. Zato jer je pravedan, stvorio je načine da milosrđe odigra svoju nezamjenjivu ulogu u našoj vječnoj sudbini. Stoga sada »pravda provodi sve svoje zahtjeve, a i milosrđe polaže pravo na sve što je njegovo«.¹⁵

Znamo da su »trpljenja i smrt onoga koji nikakva grijeha učinio nije; koji [Ocu] je silno omilio … krv Sina [njegovog] koja je prolivena«¹⁶ ono što zadovoljava zahtjeve pravde, proteže milosrđe i iskupljuje nas.¹⁷ Čak i tada, »s pravdom, naum se otkupljenja ne bi mogao obistiniti, već jedino uz uvjet da se ljudi obrate«.¹⁸ To je zahtjev i prilika za pokajanje koja dozvoljava milosrđu da izvrši svoje djelo bez gaženja pravde.

Krist nije umro kako bi nepristrano spasio nego kako bi ponudio pokajanje. Mi se oslanjamo »posvema na zasluge onoga koji je kadar spasiti«¹⁹ u procesu pokajanja, ali djelovati da bi se pokajali je promjena ovisna o samovolji. Tako čineći pokajanje uvjetom za primanje dara milosrđa, Bog nam omogućava da zadržimo odgovornost za sebe. Pokajanje poštuje i podržava moralnu slobodu izbora: »I tako milosrđe može zadovoljiti zahtjevima pravde, i ono ih zaklanja u naručje sigurnosti, dok je onaj, koji nikakvu vjeru na obraćenje ne proživljava, izložen cijelom zakonu zahtjeva pravde. Stoga je samo onomu koji ima vjeru na obraćenje ostvarljiv velebni i vječni naum otkupljenja.«²⁰

Pogrešno shvaćanje Božje pravde i milosrđa je jedna stvar, negiranje Božjeg postojanja ili nadmoći je druga, no obje će rezultirati time da postignemo manje – ponekad daleko manje – od našeg punog božanskog potencijala. Bog koji ne postavlja zahtjeve je funkcionalni ekvivalent Boga koji ne postoji. Svijet bez Boga, živoga Boga koji uspostavlja moralne zakone kako bi upravljao i usavršavao svoju djecu, također je svijet bez krajnje istine i pravde. To je svijet u kojem vlada moralni relativizam.

Relativizam znači da je svaka osoba sama sebi najviši autoritet. Naravno, nisu samo oni koji negiraju Boga ti koji potpisuju tu filozofiju. Neki koji vjeruju u Boga ipak vjeruju da oni pojedinačno odlučuju što je ispravno, a što krivo. Jedan mladi odrasli samac je to ovako opisao: »Mislim da ne bih mogao reći da je hinduizam pogrešan ili da je katoličanstvo pogrešno ili da su episkopijalci u krivu – mislim da to ovisi o tome u što vjerujete … Ne mislim da postoji ispravno i pogrešno.«²¹ Drugi, upitan o temelju svojih vjerskih uvjerenja, odgovorio je: »Osobno, to je zaista tako. Mislim, kako može postojati autoritet onome u što vjeruješ?²²

Onima koji vjeruju da bilo što ili sve može biti istina, objava o objektivnoj, čvrstoj i univerzalnoj istini izgleda kao prisila: »Ne bi trebao biti prisiljen vjerovati da je istina nešto što mi se ne sviđa.« Ali to ne mijenja stvarnost. Prezir prema zakonu gravitacije neće zadržati osobu od pada ako zakorači niz liticu. Isto je to istina za vječni zakon i pravdu. Sloboda ne dolazi iz pružanja otpora prema njemu, već iz njegove primjene. To je temeljno Božjoj moći. Ako ne bi bilo stvarnosti o stalnim i nepromjenjivim istinama, dar slobode izbora bio bi beznačajan jer nikada ne bismo bili u stanju predvidjeti ili odrediti posljedice naših radnji. Kao što je to Lehi izrazio: »A reknete li da nema nikakva zakona, reći ćete također da ni grijeha nema. A reknete li da nema grijeha, reći ćete također da i pravednosti nema. A nema li pravednosti, nema ni sreće. Nema li pak pravednosti ni sreće, nema ni kazne ni bijede. A nema li toga, nema ni Boga. Nema li pak Boga, ni nas, ni zemlje nema. Jer ne mogaše biti ni stvaranja, ni onoga što djeluje ni na čemu bi djelovalo. Sve bi, dakle, moralo nestati.«²³

U vremenitim i duhovnim stvarima, prilika preuzeti osobnu odgovornost je Božji dar bez kojeg ne možemo ostvariti naš potpuni potencijal kao kćeri i sinovi Božji. Osobna uračunljivost postaje istovremeno pravo i obveza koju stalno moramo braniti, jer ona je pod napadom od postanka. Moramo braniti uračunljivost od osoba i programa koje bi nas (ponekad u najboljoj namjeri) napravili ovisnima. I moramo ju braniti od vlastitih sklonosti izbjegavanja posla potrebnog za njegovanje talenata, sposobnosti i kristolike osobnosti.

Postoji priča o čovjeku koji jednostavno nije želio raditi. Želio je da se o njemu brinu za sve što mu je potrebno. Prema njemu, Crkva ili vlada, ili oboje, bili su mu dužni jer je plaćao svoje poreze i desetine. Nije imao ništa za jesti, ali je odbijao raditi kako bi se pobrinuo za sebe. Iz očaja i gađenja, oni koji su mu pokušavali pomoći odlučili su odnijeti na groblje i pustiti ga da tamo premine, budući da nije želi prstom mrdnuti kako bi sebi pomogao. Na putu za groblje jedan čovjek je rekao: »Ne možemo ovo napraviti. Imam nešto kukuruza koji ću mu dati.«

To su objasnili čovjeku, na što je ovaj pitao: »Jesu li klipovi očišćeni?«

Odgovorili su: »Nisu.«

»Ako je tako,« rekao je, »nastavite.«

Božja je volja da smo slobodni ljudi sposobni uzdići se do našeg punog potencijala u vremenitim i duhovnim stvarima, da smo slobodni od ponižavajućih ograničenja siromaštva i ropstva grijeha, da uživamo samopoštovanje i neovisnost, da smo spremni u svim stvarima ujediniti se s njim u njegovom nebeskom kraljevstvu.

Nemam iluziju da se to može postići samo našim vlastitim trudom bez njegove suštinske i neprestane pomoći. »Znademo da se, nakon svega što učiniti možemo, spašavamo milošću«.²⁴ I ne trebamo postići minimalnu razinu sposobnosti ili dobrote prije nego će Bog pomoći – božanska pomoć može biti naša svakoga sata svakoga dana, bez obzira gdje se nalazili na putu poslušnosti. Ali znam da, izvan želje njegove pomoći, moramo se napregnuti, pokajati i odabrati Boga kako bi on mogao djelovati u našim životima u skladu s pravdom i moralnom slobodom izbora. Moja molba je da jednostavno preuzmemo odgovornost i primimo se posla tako da ima nešto oko čega nam Bog može pomoći.

Svjedočim da Bog Otac živi, da je njegov sin, Isus Krist, naš Otkupitelj i da je Sveti Duh prisutan uz nas. Njihova želja pomoći nam je nesumnjiva, a njihova sposobnost to napraviti je beskrajna. Probudimo se i »ustanimo iz prašine… da se ispune savezi Oca vječnoga što ih sklopi s [nama]«.²⁵ U ime Isusa Krista. Amen.