Bog ima naum za nas!
starješina Carlos A. Godoy
iz Sedamdesetorice
Ako nastavimo živjeti kao što živimo, hoće li se obećani blagoslovi ispuniti?
Kakva li je povlastica biti dijelom ovoga povijesnog trenutka kada govornici na Općem saboru imaju priliku govoriti na svom materinjem jeziku. Posljednji puta kada sam stajao za ovom govornicom, bio sam zabrinut za svoj engleski naglasak. Sada sam zabrinut zbog brzine moga portugalskoga. Ne bih htio govoriti brže od podnaslova.
Svi smo mi iskusili ili ćemo iskusiti trenutke donošenja velikih odluka u svojim životima. Trebam li slijediti ovu ili onu karijeru? Trebam li služiti misiju? Je li to prava osoba s kojom ću se vjenčati?
To su sve situacije iz različitih područja našega života u kojima malena promjena može imati značajne buduće posljedice. Riječima predsjednika Dietera F. Uchtdorfa: »Tijekom godina služenja Gospodinu… naučio sam da razlika između sreće i jada kod pojedinaca, brakova i obitelji često dolazi zbog pogreške od svega nekoliko stupnjeva.« (»A Matter of a Few Degrees«, Ensign ili Liahona, svibanj 2008., 58).
Kako možemo izbjeći te malene pogreške u izračunima?
Upotrijebit ću osobno iskustvo kako bih dočarao svoju poruku.
Krajem 1980. godine naša se mlada obitelj sastojala od moje supruge, Mônice, dvoje od naše četvoro djece i mene. Živjeli smo u São Paulu, u Brazilu, ja sam radio za dobru tvrtku, završio sam svoj studij te sam nedavno bio razriješen kao biskup odjela gdje smo živjeli. Život je bio dobar i sve se činilo na svome mjestu – sve dok nam jednoga dana stari prijatelj nije došao u posjet.
Na kraju svoga posjeta, nešto je komentirao i postavio pitanje koje je uzdrmalo moja uvjerenja. Rekao je: »Carlose, čini se da je sve na svom mjestu kod tebe. Imaš obitelj, karijeru, svoju službu u Crkvi, ali –«, tada je došlo pitanje, »ako nastaviš živjeti kako sada živiš, hoće li blagoslovi obećani u tvojem patrijarhalnom blagoslovu biti ispunjeni?«
Nikada nisam razmišljao o svome patrijarhalnom blagoslovu na takav način. Čitao sam ga s vremena na vrijeme, no nikada s namjerom gledati na blagoslove obećane u budućnosti i procjenjivati kako sam živio.
Nakon njegovog posjeta, pažnju sam posvetio svojem patrijarhalnom blagoslovu pitajući se: »Ako nastavimo živjeti kako živimo, hoće li obećani blagoslovi biti ispunjeni?« Nakon dubljih razmatranja, imao sam osjećaj da su bile potrebne neke promjene, osobito u vezi s mojim obrazovanjem i zanimanjem.
Nije to bila odluka između ispravnog i pogrešnog, nego između dobrog i boljeg, kako je starješina Dallin H. Oaks podučio riječima: »Dok razmatramo različite izbore, trebamo se sjetiti da nije dovoljno da je nešto dobro. Drugi su izbori bolji, a neki pak drugi su najbolji.« (»Good, Better, Best«, Ensign ili Liahona, studeni 2007., 104–105).
Kako tada možemo biti sigurni da donosimo najbolju odluku?
Reći ću vam nekoliko načela koja sam naučio.
Prvo načelo: Trebamo razmotriti naše mogućnosti sa završetkom na umu
Donošenje odluka koje mogu utjecati na naš život i život onih koje volimo, bez šireg viđenja posljedica, može donijeti neke rizike. Međutim, ako projiciramo moguće posljedice tih odluka u budućnost, možemo s velikom jasnoćom vidjeti najbolji put kojim krenuti u sadašnjosti.
Razumijevajući tko smo, zašto smo ovdje i što Gospodin od nas očekuje u ovom životu pomoći će nam dati šire viđenje koje nam je potrebno.
Možemo pronaći primjere u Svetim pismima u kojima je šire viđenje dalo jasnoću bez obzira kojim putem krenuli.
Mojsije je s Gospodinom govorio licem u lice, naučio o naumu spasenja te je stoga bolje razumio svoju ulogu proroka sabiranja Izraela.
»I govoraše Bog Mojsiju, rekavši: Evo, ja sam Gospod Bog Svemogući… …
i ja ću ti pokazati djelo ruku svojih… …
a imam ja djelo za tebe, Mojsije, sine moj« (Mojsije 1:3–4, 6).
S takvim razumijevanjem, Mojsije je mogao izdržati mnoge godine nevolja u pustinji i voditi Izrael natrag svome domu.
Lehi, veliki prorok Mormonove knjige, usnuo je san i u svojem je viđenju naučio o svojoj misiji vođenja obitelji u obećanu zemlju.
»I dogodi se: Gospod zapovjedi ocu mome, i to u snu, da uzme obitelj svoju i otide u pustinju…
I ostavi on dom svoj i zemlju baštine svoje, i zlato svoje, i srebro svoje, i dragocjenosti svoje« (1. Nefi 2:2, 4).
Lehi je bio vjeran svojem viđenju unatoč poteškoćama na putovanju i unatoč tome što je iza sebe morao ostaviti lagodan život u Jeruzalemu.
Prorok Joseph Smith je još jedan veliki primjer. Kroz mnoge objave, počevši s prvim viđenjem, mogao je dovršiti svoje poslanje obnove svih stvari (vidi Josip Smith 2:1–26).
A što je s nama? Što Gospodin očekuje od svakoga od nas?
Mi ne trebamo vidjeti anđela kako bismo stekli razumijevanje. Imamo Sveta pisma, hram, živuće proroke, naše patrijarhalne blagoslove, nadahnute vođe, i, ponad svega, pravo na primanje osobne objave koja će nas voditi kroz naše odluke.
Drugo načelo: Trebali bismo biti spremni za izazove koji će doći
Najbolji putovi u životu rjeđe su oni najlakši. Često, upravo je suprotno. Možemo vidjeti primjere proroka koje sam netom spomenuo.
Mojsije, Lehi i Joseph Smith nisu imali laka putovanja usprkos činjenici što su njihove odluke bile ispravne.
Jesmo li voljni platiti cijenu za naše odluke? Jesmo li spremni ostaviti naše zone ugode kako bismo došli na bolje mjesto?
Vraćajući se na iskustvo svojega patrijarhalnog blagoslova, došao sam do zaključka da bih trebao tražiti dodatno obrazovanje i prijaviti se na stipendiju jednog američkog sveučilišta. Ako bih bio odabran, trebao bih dati otkaz na poslu, prodati sve što smo imali i doći živjeti u Sjedinjene Države kao student stipendist na dvije godine.
Testovi poput TOEFL i GMAT bili su prvi izazovi koje je trebalo nadvladati. Bile su potrebne tri godine pripreme, mnoga odricanja i nekoliko možebitnosti prije nego su me primili na sveučilište. Još se uvijek sjećam telefonskog poziva na kraju treće godine od osobe odgovorne za stipendije.
Rekao je: »Carlose, imam neke dobre i neke loše vijesti za tebe. Dobra je vijest da si među troje finalista ove godine.« U to se vrijeme se otvaralo samo jedno mjesto. »Loša je vijest da je jedan od kandidata sin neke važne osobe, drugi je sin druge važne osobe, a treći si ti.«
Brzo sam odgovorio: »A ja… ja sam sin Božji.«
Srećom, zemaljsko roditeljstvo nije bilo odlučujući čimbenik i ja sam primljen te 1992. godine.
Mi smo djeca Svemogućeg Boga. On je naš Otac, On nas voli i ima naum za nas. Nismo u ovome životu ovdje samo da bismo gubili vrijeme, starjeli i umirali. Bog želi da rastemo i postižemo svoj potencijal.
Riječima predsjednika Thomasa S. Monsona: »Svatko od vas, samac ili vjenčan, bez obzira na dob, ima mogućnost učiti i rasti. Proširujte svoje znanje, i intelektualno i duhovno, dok ne upotpunite svoj božanski potencijal.« (»The Mighty Strength of the Relief Society«, Ensign, studeni 1997., 95).
Treće načelo: Trebali bismo dijeliti to viđenje s ljudima koje volimo
Lehi je imao više pokušaja pomoći Lamanu i Lemuelu razumjeti važnost promjene koju su činili. Činjenica da nisu dijelili viđenje njihovog oca uzrokovala je da gunđaju tijekom putovanja. Nefi je, s druge strane, tražio Gospodina da vidi ono što je njegov otac vidio.
»I dogodi se: Pošto ja, Nefi, čuvši sve riječi oca svoga, o onome što vidje u viđenju… ja, Nefi, zaželih također to vidjeti, čuti i znati, snagom Duha Svetoga« (1. Nefi 10:17).
S tim viđenjem, Nefi je mogao ne samo nadići izazove putovanja nego i voditi svoju obitelj kada je to bilo potrebno.
Vjerojatno će, kada odaberemo krenuti određenim putem, to utjecati na ljude koje volimo, a neki će čak s nama dijeliti rezultate te odluke. Idealno, trebali bi moći vidjeti ono što mi vidimo i dijeliti s nama ista uvjerenja. To nije uvijek moguće, no kada se dogodi, putovanje je mnogo lakše.
U osobnom iskustvu koje sam koristio kao prikaz, nesumnjivo mi je bila potrebna podrška moje supruge. Djeca su bila još mala i nisu sudjelovala, no podrška moje supruge odigrala je suštinsku ulogu. Sjećam se da smo isprva Mônica i ja trebali pažljivo raspraviti promjenu u planovima sve dok ona nije bila suglasna te također postala predana. To je zajedničko viđenje uzrokovalo ne samo da ona podrži promjenu nego i da postane suštinski dio njezinog uspjeha.
Znam da Gospodin ima naum za nas u ovome životu. On nas poznaje. On zna što je najbolje za nas. Samo zato što sve ide svojim tokom, ne znači da ne bismo s vremena na vrijeme trebali razmisliti možemo li učiniti nešto bolje. Ako nastavimo živjeti kao što živimo, hoće li se obećani blagoslovi ispuniti?
Bog živi. On je naš Otac. Spasitelj Isus Krist živi i znam da kroz njegovu pomirbenu žrtvu možemo pronaći snagu nadići naše svakodnevne izazove. U ime Isusa Krista. Amen.