Sakrament i pomirenje

Uoči događaja u Getsemaniju i na Kalvariji, Isus je zadnji put okupio svoje apostole na štovanje. Mjesto je bila gornja soba doma jednog učenika u Jeruzalemu, a bilo je vrijeme Pashe.¹

Pred njima je bio tradicionalni pashalni objed, koji je sadržavao žrtveno janje, vino i beskvasni kruh, simboli Izraelovog prošlog spasenja od ropstva i smrti² i budućeg otkupljenja koje se treba dogoditi.³ Kako se objed približavao kraju, Isus uze kruh, blagoslovi ga i prelomi⁴ te dade svojim apostolima govoreći: »Uzmite, jedite!«⁵ »Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite na moju uspomenu!«⁶ Na sličan način, on uze kalež vina, blagoslovi ga i zatim im ga dade govoreći: »Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi,«⁷ »koja se prolijeva… za oproštenje grijeha.«⁸ »Ovo činite na moju uspomenu!«⁹

Na taj jednostavan, ali dubok način, Isus je uspostavio novu uredbu za Božji narod saveza. Više neće biti prolijevana životinjska krv ili jedeno životinjsko meso u iščekivanju otkupljujuće žrtve Krista koji treba doći.¹⁰ Umjesto toga, simboli slomljenog tijela i prolivene krvi Kristove koji je već došao će se uzeti i jesti na spomen njegove otkupljujuće žrtve.¹¹ Sudjelovanje u toj novoj uredbi će označiti svečano prihvaćanje Isusa kao obećanog Krista i iskrenu volju slijediti njega i njegove zapovjedi. One koji bi na taj način označili i vodili svoj život, duhovna smrt bi samo »prešla«, a vječni život bi im bio osiguran.

U satima i danima koji su uslijedili, Isus je ušao u Getsemani, odveden je na Kalvariju i pobjedonosno napustio Arimatejsku grobnicu. Nakon njegovog odlaska od njih, Isusovi vjerni učenici u Jeruzalemu i okolici, okupili su se na prvi dan tjedna kako bi »lomi[li] kruh«¹² i to su činili »postojan[o]«.¹³ Zasigurno, nisu to učinili samo da bi se sjećali svog preminulog Gospodina, već i da bi izrazili zahvalnost za njegovo veličanstveno otkupljenje i vjeru u njega.

Značajno je da, kada je Isus posjetio svoje učenike u Americi, također je uspostavio sakrament medu njima.¹⁴ Čineći to, rekao je: »To ćete uvijek pomno činiti«¹⁵ i »bit će to svjedočanstvo Ocu da se uvijek mene spominjete«.¹⁶Kasnije, na početku obnove, Gospodin je uspostavio uredbu sakramenta dajući nam upute slične onima koje je dao svojim ranim učenicima.¹⁷

Uredba sakramenta nazvana je »jednom od najsvetijih uredbi u Crkvi«.¹⁸ Ona nam treba postati još svetija. Sam Isus Krist uspostavio je uredbu kako bi nas podsjetio na ono što je učinio da bi nas otkupio i podučio kako možemo iskoristiti njegovo otkupljenje i tako ponovno živjeti s Bogom.

S potrganim i slomljenim kruhom, mi označavamo da se sjećamo fizičkog tijela Isusa Krista – tijela koje je udarano bolima, nevoljama i kušnjama svih vrsta,¹⁹ tijelo koje je nosilo teret muke tako da je krvarilo iz svake pore,²⁰ tijelo čije je meso bilo potrgano i čije je srce slomljeno na raspeću.²¹ Označavamo našu vjeru da iako je to tijelo položeno da počiva u smrti, ono je ustalo iz groba, da nikada više ne osjeti bolest, propadanje ili smrt.²² A uzimanjem kruha, mi priznajemo da, poput Kristovog smrtnog tijela, naša će tijela biti oslobođena od okova smrti, ustati pobjedonosno iz groba i biti obnovljena u našim vječnim duhovima.²³

S malim kaležom vode, mi označavamo da se sjećamo krvi Isusove koja je prolivena i duhovne patnje koju je trpio za čitavo čovječanstvo. Pamtimo agoniju koja je uzrokovala da velike kapi krvi padnu u Getsemaniju.²⁴ Pamtimo masnice i bičevanje koje je trpio od ruku svojih tamničara.²⁵ Pamtimo krv koju je prolio iz svojih ruku, stopala i bokova u Kalvariji.²⁶ I pamtimo njegov osobni osvrt na njegovu patnju: »I ne znate kako bolne, kako birane, ne znate, da, kako teške za podnošenje, vi ne znate.«²⁷ Uzimanjem vode, mi priznajemo da su njegova krv i patnja izvršili pomirenje za naše grijehe i da će on otkupiti naše grijehe kada prigrlimo i prihvatimo načela i uredbe njegovog evanđelja.

Tako, kruhom i vodom mi se podsjećamo Kristovog otkupljenja od naše smrti i grijeha. Redoslijed u kojem je prvo kruh, a zatim voda nije beznačajan. Blagovanjem kruha, mi se podsjećamo našeg neminovnog osobnog uskrsnuća, koje se sastoji od više nego samo obnove tijela i duha. Snagom Uskrsnuća, svi ćemo biti obnovljeni u prisutnost Boga.²⁸ Ta nam stvarnost predstavlja temeljno pitanje naših života. Temeljno pitanje s kojim se svi suočavamo nije hoćemo li živjeti nego s kim ćemo živjeti nakon smrti. I dok ćemo se svi vratiti u prisutnost Boga, neće svi ostati uz njega.

Kroz smrtnost, svaki od nas postaje ukaljan grijehom i prijestupom.²⁹ Imali smo misli, riječi i djela koja su bila sve samo ne časna.³⁰ Ukratko, bit ćemo nečisti. A Isus je savršeno jasno objasnio posljedicu nečistoće u nazočnost Božjoj: »Ništa nečisto ne može boraviti … u nazočnosti njegovoj.«³¹ Ta stvarnost je kući dovela Almu mlađeg koji je, kada se suočio sa svetim anđelom, bio toliko razdiran, smeten i mučen svojom nečistoćom da je poželio »iščeznuti i nestati dušom i tijelom, da ne bude[] prisiljen stati u nazočnosti Boga«.³²

Blagovanjem sakramentalne vode, podučeni smo kako se možemo očistiti od grijeha i prijestupa i tako stati u nazočnost Božju. Prolijevanjem svoje nevine krvi, Isus Krist je udovoljio zahtjevima pravde za svaki grijeh i prijestup. Zatim nam je ponudio da nas očisti ako ćemo imati dovoljno vjere u njega da se pokajemo, prihvatimo sve uredbe i saveze spasenja, počevši a krštenjem i primanjem Duha Svetoga. Nakon primanja Duha Svetoga, mi smo očišćeni i pročišćeni. Isus je vrlo jasno objasnio taj nauk:

»Ništa nečisto ne može ući u kraljevstvo [Božje]… ništa ne ulazi u pokoj njegov doli onih koji opraše haljine svoje u krvi mojoj. …

Evo, ovo je zapovijed: Obratite se svi krajevi zemlje i dođite k meni, i krstite se u ime moje da se posvetite primanjem Duha Svetoga te uzmognete preda me stati bez ljage u posljednji dan.«³³

To je nauk Kristov.³⁴ Kada primimo taj nauk i živimo u skladu s njim, u suštini smo oprani u Kristovoj krvi i očišćeni.³⁵

Putem sakramentalnih molitvi izražavamo prihvaćanje Kristovog nauka i svoju predanost živjeti po njemu. U našoj molitvi Bogu, našem Vječnom Ocu, mi objavljujemo da ćemo »uvijek… se spominjati« njegovog dragocjenog Sina. Prvo, mi svjedočimo o svojoj »spremnosti« spominjati ga se. Zatim svjedočimo da ga se »uistinu« spominjemo. Čineći to, mi dajemo svečanu prisegu živjeti po vjeri u Isusa Krista i njegovo otkupljenje od smrti i grijeha.

Nadalje, objavljujemo da ćemo »obdržavati zapovijedi njegove«. To je svečana prisega da ćemo se pokajati. Ako su naše misli, riječi ili djela bila manje od onoga što su trebala biti u prošlim danima, mi se ponovno obvezujemo bliže poravnati svoj život s njegovim u danima koji dolaze.

Nadalje, objavljujemo »da [smo] voljni preuzeti ime Sina«.³⁶ To je svečana prisega predati se njegovoj ovlasti i činiti njegovo djelo, što uključuje primanje spasonosnih uredbi i saveza.³⁷

Kada se obvežemo na ta načela, dobivamo obećanje u sakramentalnim molitvama da će »Duh njegov b[iti] s n[ama]«.³⁸ Ponovno primanje Duha je primanje blagoslova jer je Duh zastupnik koji nas iznutra čisti i pročišćava od grijeha i prijestupa.³⁹

Braćo i sestre, najvažniji događaj u vremenu i vječnosti je pomirenje Isusa Krista. On koji je postigao pomirenje dao nam je uredbu sakramenta kako bi nam pomogao ne samo da se spominjemo već i da ostvarimo pravo na blagoslove ovog vrhovnog čina milosti. Redovito i iskreno sudjelovanje u toj svetoj uredbi pomaže nam prigrliti i živjeti nauk Kristov nakon krštenja i time nastaviti i ispuniti proces posvećenja. Zaista, uredba sakramenta pomaže nam vjerno ustrajati do svršetka i primiti puninu Oca na isti način na koji je i Isus, milost za milost.⁴⁰

Svjedočim o moći Isusa Krista da nas sve otkupi od smrti i grijeha i o moći uredbi njegovog svećeništva, uključujući sakrament, da nas pripremi »vidjeti… lice Božje, to jest Oca, i ostati živ«.⁴¹ Da primimo sakrament sljedeći tjedan i svaki tjedan nakon toga, s dubljom željom i iskrenijom namjerom, molim se u ime Gospodina Isusa Krista. Amen.