»Ovo je post koji mi je po volji«

Draga moja braćo i sestre, radostan sam što vam mogu uputiti svoju ljubav na ovom Općem saboru Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Ta radost dolazi iz svjedočanstva Duha da ljubav Spasiteljeva doseže do svakog od vas i svakog djeteta Nebeskog Oca. Naš Nebeski Otac želi blagosloviti svoju djecu, duhovno i vremenito. On razumije svaku njihovu potrebu, njihove boli i njihove nade.

Kada nekome nudimo utjehu, Spasitelj osjeća kao da je nudimo njemu.

Rekao nam je da je to istinito kada je opisao budući trenutak koji ćemo svi doživjeti kada ugledamo njega nakon što završi naš život na ovom svijetu. Slika toga dana u mojoj glavi postajala sve živopisnijom u danima kada sam se molio i postio kako bih znao što reći ovoga jutra. Gospodinov opis tog budućeg razgovora dan je njegovim učenicima, i on opisuje ono što mi želimo svim svojim srcem da je istinito i za nas:

»Nakon toga će kralj reći onima s desne strane: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!

Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me;

bijah go, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni.’

Tada će mu reći pravednici: ‘Gospodine, kad te vidjesmo gladna pa ti dadosmo jesti, ili žedna pa ti dadosmo piti?

Kad li te vidjesmo kao putnika i primismo te? Ili gola pa te obukosmo?

Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici te dođosmo k tebi?’

Kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.’«¹

Vi i ja želimo tu toplu dobrodošlicu Spasitelja. No kako ju možemo zaslužiti? Više je gladne, bezdomne, usamljene djece Nebeskog Oca nego što im mi možemo pomoći. A taj broj daleko nadilazi naš doseg.

Stoga, Gospodin nam je dao nešto što svatko može učiniti. To je tako jednostavna zapovijed da ju i dijete može razumjeti. To je zapovijed s prekrasnim obećanjem za one u potrebi i za nas.

To je zakon posta. Riječi iz knjige o Izaiji predstavljaju Gospodinov opis ove zapovijedi i blagoslova dostupnih onima koji pripadaju njegovoj crkvi:

»Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove,

podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.

Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom.

Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će ʻEvo me!ʼ Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu,

Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati,

Jahve će te voditʼ bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit’ kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.«²

Gospodin nam je dao jednostavnu zapovijed uz veličanstveno obećanje. Danas nam se u Crkvi nudi mogućnost postiti jednom mjesečno i dati velikodušni posni prinos putem našeg biskupa ili predsjednika ogranka za dobrobit siromašnih i potrebitih. Nešto što date koristit će za pomoć onima oko vas, možda nekome u vašoj vlastitoj obitelji. Gospodinove će sluge moliti i postiti za objave kako bi znali kome pomoći i kakvu pomoć pružiti. Ono što nije potrebno za pomoć ljudima u vašoj mjesnoj crkvenoj jedinici, postat će dostupno za blagoslov drugih članova Crkve diljem svijeta, koji su u potrebi.

Zapovijed da postimo za siromašne ima mnoge blagoslove koji uz to dolaze. Predsjednik Spencer W. Kimball je propust da se pridržavamo toga zakona nazvao grijehom propuštanja prilike s visokom cijenom. Napisao je: »Bogata je obećanja Gospodin dao onima koji poste i pomažu potrebitima… Nadahnuće i duhovno vodstvo će doći s pravednošću i bliskošću s našim Nebeskim Ocem. Propust da činimo takvu pravednu radnju posta lišava nas tih blagoslova.«³

Primio sam jedan takav blagoslov prije nekoliko tjedana. Budući da se Opći sabor održava vikendom koji obično uključuje sastanak posta i svjedočanstava, postio sam i molio se da znam kako mogu obdržavati zapovijed brinuti se za one u potrebi.

U subotu, još uvijek posteći, probudio sam se u 6.00 i ponovno se molio. Osjetio sam poticaj pogledati vijesti iz svijeta. Ondje sam pročitao ovu vijest:

Tropska ciklona Pam uništila je mnoge domove izravnim udarcem na Port Vilu, glavni grad države Vanuatu. Ciklona je ubila najmanje šestero ljudi u Vanuatuu, prema prvim izvještajima o broju poginulih u jednoj od najsnažnijih oluja koja se ikada spustila na zemlju.

»Jedva je i stablo stajalo dok je [ciklona] huktala diljem« nacije pacifičkog otočja.⁴

Tim za procjenu u hitnim slučajevima udruge World Vision planirao je pogledati štetu nakon što se oluja smirila.

Savjetovali su stanovnike da potraže sklonište u čvrstim zgradama poput sveučilišta i škola.

A onda su oni rekli: »‛Najsnažnije što imaju jesu betonske crkve’, rekla je Inga Mepham iz CARE International… ‛Neki od njih to nemaju. Teško je pronaći građevinu za koju mislite da će moći izdržati ciklonu 5. kategorije’«.⁵

Kada sam to pročitao, sjetio sam se posjete malenim domovima na Vanuatuu. Mogao sam zamisliti ljude zbijene u domovima koje vjetar uništava. A zatim sam se sjetio tople dobrodošlice što su mi pripremili ljudi na Vanuatuu. Razmišljao sam o njima i njihovim bližnjima kako hrle u sigurnost naše betonske kapele.

Zatim sam zamislio biskupa i predsjednicu Potpornog društva kako hodaju među njima, pružajući utjehu, deke, hranu za jelo i vodu za piće. Mogao sam zamisliti prestrašenu djecu zbijenu zajedno.

Oni su toliko daleko od kuće u kojoj sam pročitao tu vijest, a ipak sam znao što će Gospodin učiniti kroz svoje sluge. Znao sam da ono što će im omogućiti utješiti tu djecu Nebeskog Oca su posni prilozi, svojevoljno dani od Gospodinovih učenika koji su bili daleko od njih, ali blizu Gospodinu.

Stoga nisam čekao nedjelju. Odnio sam svoj posni prinos mom biskupu tog jutra. Znam da moj prinos može koristiti biskup i predsjednica Potpornog društva za pomoć nekome u mojoj blizini. Moj mali prinos možda neće biti potreban u blizini gdje moja obitelj i ja živimo, a mjesni višak bi mogao dospjeti i dalje od Vanuatua.

Druge će oluje i katastrofe dolaziti diljem svijeta ljudima koje Gospodin voli i onima čije boli osjeća. Dio vaših i mojih posnih prinosa ovoga mjeseca iskoristit će se za pomoć nekome, negdje, čije će olakšanje Gospodin osjetiti kao da je njegovo vlastito.

Vaš posni prinos učinit će mnogo više od pomoći nahraniti i odjenuti tijela. On će iscijeliti i izmijeniti srca. Plod dobrovoljnog prinosa može biti želja u srcu primatelja da posegne za drugima u potrebi. To se događa diljem svijeta.

Dogodilo se to u životu sestre Abie Turay, koja živi u Sijera Leoneu. Građanski je rat započeo 1991. godine. Godinama je pustošio zemlju. Sijera Leone je već bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. »Tijekom rata je bilo nejasno tko upravlja zemljom – banke… zatvorene, vladine službe zatvorene, policijske su snage [bile neučinkovite protiv pobunjenika]…  vladali su kaos, ubijanje i tuga. Deseci tisuća ljudi izgubili su svoje živote, a više od dva milijuna ljudi prognano je iz svojih domova da bi izbjegli pokolj.«⁶

Čak je i u ta vremena Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana rasla.

Jedan od prvih ogranaka organiziran je u gradu u kojem je živjela sestra Turay. Njezin je suprug bio prvi predsjednik ogranka. Služio je kao predsjednik okruga tijekom građanskog rata.

»[Danas] kada joj dođu gosti u posjet, sestra Turay voli pokazivati svoja dva [blaga] iz rata: košulju s plavo-bijelim prugama [koju je dobila] iz hrpe nošene odjeće [od članova Crkve] i pohabanu deku punu rupa.«⁷

Kaže: »Ova je košulja prva…  odjeća koju sam [dobila]… Običavala sam ju nositi na posao – bila je tako dobra. [Izgledala sam lijepo u njoj.] Nisam imala druge odjeće.

Tijekom rata, ova nas je deka održavala na toplom, mene i moju djecu. Kada su pobunjenici došli napasti nas, to je jedina stvar koju sam mogla uzeti u ruke [dok smo bježali u grmlje sakriti se]. Stoga smo nosili tu deku s nama. Grijala nas je i štitila od komaraca.«⁸

Sestra Turay govori o svojoj zahvalnosti za predsjednika misije koji je došao u ratom razorenu zemlju s [novcem] u džepu. Ta sredstva, s donacijama posnih prinosa od nekoga poput vas, omogućila su svecima da kupe hranu koju si većina stanovništva Sijera Leonea nije mogla kupiti.⁹

Sestra Turay, govoreći o onima koji su bili dovoljno velikodušni donirati im kako bi preživjeli, kaže: »Kada razmišljam o ljudima koji su to učinili… osjećam da su [bili] poslani od Boga, jer su obični ljudi učinili ovu ljubaznu gestu za [nas].«¹⁰

Nedavno je jedan posjetitelj iz Sjedinjenih Američkih Država odsjeo kod Abie. Tijekom svog boravka kod nje, »primijetio je Sveta pisma na stolu«. Mogao je reći da su bila pravo blago, »dobro označena s bilješkama u stupcima. Stranica su bile [izlizane], a neke su bile i otrgnute. Korice su bile odvojene.«

Primio je Sveta pisma u svoje »ruke i nježno okretao stranice. Dok [je to činio, pronašao je] žuti primjerak obrasca za desetinu. Vidio je da je u zemlji gdje je [jedan dolar vrijedio] kao zlato, Abie Turay platila jedan dolar kao svoju desetinu, jedan dolar misionarskom fondu i jedan dolar kao posni prinos za one koji su prema njezinim riječima ‘uistinu siromašni’«.

Posjetitelj je zatvorio Sveta pisma sestre Turay i pomislio, dok je stajao s tom vjernom afričkom majkom, da se nalazi na svetom tlu.¹¹

Upravo kao što primitak blagoslova vašega i moga posnog prinosa može promijeniti srca, tako može i post za dobrobit drugih. Čak i dijete može to osjetiti.

Mnoga djeca, a i neki odrasli, iz osobnih razloga smatraju da je 24-satni post težak. Može se, prema riječima Izaijinim, osjetiti da post »žalosti [njihovu] dušu«. Mudri roditelji priznaju tu mogućnost, stoga pažljivo slijede savjet predsjednika Josepha F. Smitha: »Bolje je podučavati ih načelu i pustiti ih da ga se pridržavaju kada budu dovoljno stari da pametno odaberu.«¹²

Vidio sam nedavno blagoslov tog savjeta. Jedan od mojih unuka smatrao je kako je 24-satni post iznad njegovih snaga izdržljivosti. No njegovi su mudri roditelji ipak usadili to načelo u njegovo srce. Jedan od njegovih školskih prijatelja nedavno je izgubio mlađeg rođaka nesretnim slučajem. Moj je unuk upitao svoju majku na dan posta, negdje u vrijeme kada bi mu uvijek bilo teško nastaviti post, bi li se njegov ožalošćeni prijatelj osjećao bolje ako bi on nastavio postiti.

Njegovo je pitanje bilo potvrda savjeta predsjednika Josepha F. Smitha. Moj je unuk došao do točke kada je ne samo razumio načelo posta, nego je ono također bilo usađeno u njegovo srce. Počeo je osjećati kako bi njegov post i molitve mogle dovesti do blagoslova Božjeg za nekoga u potrebi. Ako po tom načelu bude živio dovoljno često, ono će donijeti čudesne učinke na njegov vlastiti život kako mu je Gospodin obećao. Dobit će duhovne blagoslove da može primiti nadahnuće i veću sposobnost oduprijeti se iskušenjima.

Ne znamo sve razloge zašto je Isus Krist otišao u divljinu postiti i moliti se. No znamo barem jedan učinak: Spasitelj se potpuno odupro iskušenjima Sotone da zlouporabi svoju božansku moć.

Kratko vrijeme u kojem postimo svakog mjeseca i mali iznos koji prinosimo za siromašne mogu nam donijeti samo mali dio promjene u našoj naravi da više nemamo želju činiti zlo. Ali postoji veliko obećanje, upravo kada činimo sve što je u našoj moći da se molimo, postimo i prilažemo za one u potrebi:

Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom.

Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će ʻEvo me!ʼ«¹³

Molim se da ćemo tražiti te velike blagoslove za sebe i za naše obitelji.

Svjedočim da Isus jest Krist, da smo u njegovoj Crkvi pozvani pomoći mu dok se brine o siromašnima koji slijede njegov put te da će njegovi vječni blagoslovi doći putem naše pomoći njemu. U sveto ime Isusa Krista. Amen.