Vječna perspektiva evanđelja

U objavi danoj Mojsiju rečeno nam je o namjeri koju je izjavio naš Nebeski Otac: »Jer, gle, to je djelo moje i slava moja – ostvarivati besmrtnost i život vječni za čovjeka.«¹ Prema toj izjavi, Očeva želja je svima dati priliku za primitak punine radosti. Objave posljednjih dana pokazuju da je naš Nebeski Otac stvorio veliki naum sreće za svu svoju djecu, vrlo poseban naum kako bismo se vratili živjeti s njime.

Razumijevanje tog nauma sreće omogućuje nam vječnu perspektivu i pomaže nam da istinski cijenimo zapovijedi, uredbe, saveze te kušnje i nevolje.

Jedno ključno načelo dolazi nam iz Alme: »Bog im, stoga, dade zapovijedi, pošto im bijaše obznanio naum otkupljenja.«²

Zanimljivo je obratiti pažnju na redoslijed u procesu naučavanja. Naš je Nebeski Otac najprije podučio Adama i Evu naumu otkupljenja, zatim im je dao zapovijedi.

To je velika istina. Razumijevanje nauma pomoći će ljudima u obdržavanju zapovijedi, donošenju boljih odluka te stjecanju pravedne motivacije.

U vremenu dok sam služio u Crkvi, svjedočio sam predanosti i vjernosti članova Crkve u različitim zemljama, od kojih su neke u političkom, društvenom ili gospodarskom sukobu. Jedan od uobičajenih čimbenika koji pronalazim u tim vjernim članovima je perspektiva koju imaju o vječnosti. Vječna perspektiva evanđelja vodi nas k razumijevanju mjesta koje zauzimamo u Božjem naumu, prihvaćanju teškoća i napretka kroz njih, donošenju odluka te usmjeravanju svojih života na naš božanski potencijal.

Perspektiva je način na koji vidimo stvari kada ih promatramo s određene udaljenosti, a omogućava nam da cijenimo njihovu istinsku vrijednost.

To je kao da stojimo u šumi, a drvo je ispred nas. Osim ako ne zakoraknemo unatrag, nećemo moći vidjeti kakva je šuma. Jednom sam posjetio amazonsku džunglu, grad Leticiju u Kolumbiji, blizu granice s Brazilom i Peruom. Nisam mogao shvatiti njezinu veličinu sve dok nisam letio iznad nje i stekao perspektivu.

Kada su naša djeca bila mala, obično su gledala televizijski kanal i program pod nazivom Što vidiš? Zaslon se zumira na nešto, a djeca moraju pogoditi što je dok se slika postepeno širi. Kada se cijeli predmet prikaže možete jasno reći je li to mačka, biljka, neko voće itd.

Sjećam se da su jednom prilikom gledali taj program na kojem je bilo vrlo blizu prikazano nešto što im je izgledalo vrlo ružno, čak i odbojno, no kako se slika širila shvatili su da je to bila ukusna pizza. Zatim su mi rekli: »Tata, kupi nam istu takvu!« Nakon što su shvatili što je, nešto što im je na prvi pogled izgledalo neugodno na kraju je ispalo nešto vrlo privlačno.

Dopustite mi da vam ispričam o još jednom iskustvu. U našem su domu djeca voljela slagati slagalice. Svi smo vjerojatno imali priliku slagati puzzle. Neke se sastoje od mnogo sitnih dijelova. Sjećam se kako se jedno naše dijete (neću reći njegovo ime zbog zaštite identiteta) usredotočilo na pojedinačne dijelove i kada se neki dio ne bi uklopio na mjestu gdje je on smatrao da treba biti, silno bi se razljutio i zaključio da nije dobar i poželio bi ga baciti. Naposljetku je naučio slagati puzzle kada je shvatio da svaki djelić ima svoje mjesto u završnoj slici, čak i kada nije znao gdje u tom trenutku taj djelić ide.

To je jedan način razmišljanja o Gospodinovom naumu. Ne trebamo se brinuti zasebno o svakom njegovom dijelu nego pokušati se usredotočiti na cjelokupnu sliku, imajući na umu kakav će biti krajnji rezultat. Gospodin zna gdje svaki dio pripada kako bi odgovarao naumu. Sve zapovijedi imaju vječni značaj u kontekstu velikog nauma sreće.

Izuzetno je važno da ne donosimo odluke od vječne važnost iz perspektive smrtnosti. Zbog odluka koje utječu na vječnost, važno je imati evanđeosku perspektivu.

Starješina Neal A. Maxwell je podučio: »Iako smo ‘usidrene’ u velikoj i konačnoj nadi, neke naše taktične nade su druga stvar. Možemo se nadati povišici, posebnom datumu, izbornoj pobjedi ili većoj kući – stvarima koje se mogu i ne moraju ostvariti. Vjera u Očev naum nam daje ustrajnost čak i kada su te kratkoročne nade neispunjene. Nada nas potiče da se ‘brižljivo zauzima[mo]’ za dobro čak i kada se čini da je to izgubljeni slučaj (vidi NiS 58:27).«³

Ako nemamo vječnu perspektivu, ili ju izgubimo, to nas može odvesti k zemaljskoj perspektivi kao našem osobnom mjerilu i donošenju odluka koje nisu u skladu s voljom Božjom.

Mormonova knjiga spominje stav Nefija te stav Lamana i Lemuela. Svi su bili pogođeni mnogim teškoćama i brojnim nevoljama, međutim njihovi stavovi prema njima bili su vrlo različiti. Nefi je rekao: »I tako veliki bijahu na nama blagoslovi Gospodnji da dok živjesmo o sirovu mesu u pustinji žene naše obilno dojiše djecu svoju i bijahu snažne, da, i to poput muškaraca. I one počeše podnositi tegobe putovanja bez mrmljanja.«⁴

Laman i Lemuel su, s druge strane, gorko prigovarali: »I tako Laman i Lemuel, kao najstariji, mrmljahu protiv oca svoga. A oni mrmljahu jer ne poznavahu djelovanje onoga Boga koji ih bijaše stvorio.«⁵ Nepoznavanje ili zanemarivanje »djelovanj[a]… Boga« je jedan način kako možemo izgubiti vječnu perspektivu, a mrmljanje je samo jedan od simptoma. Iako su Laman i Lemuel bili svjedoci mnogih čudesa uz Nefija, uzvikivali su govoreći: »I evo koliko godina već lutamo pustinjom. A žene naše kinje se poslom dok očekuju dijete, i u pustinji rađaju djecu i trpe sve doli smrti. A bilo bi bolje da pomriješe prije no izađoše iz Jeruzalema nego da trpe te nevolje.«⁶

To su bila dva vrlo različita stava, čak iako su teškoće i nevolje s kojima su se suočavali bile slične. Očigledno, njihove su se perspektive razlikovale.

Predsjednik Spencer W. Kimball napisao je sljedeće: »Kad bismo gledali na smrtnost kao na cjelokupno postojanje, tada bi bol, tuga, neuspjeh i kratak život bili katastrofa. No ako gledamo na život kao na vječnu stvar koja se proteže daleko u predsmrtničku povijest i dalje prema vječnoj budućnosti poslije smrti, tada se svi događaji mogu staviti u pravu perspektivu.«⁷

Starješina David B. Haight ispričao je priču o kiparu Michelangelu kako bi prikazao važnost gledanja svega u odgovarajućoj perspektivi: »Dok je kipar klesao i rezbario blok mramora, jedan je dječak svaki dan dolazio i gledao ga sramežljivo. Kada je izronila skulptura Davida i pojavila se iz tog kamena, dovršena da joj se čitav svijet divi, dječak je upitao Michelangela: ‘Kako si znao da se nalazi unutra?’«⁸

Perspektiva s kojom je kipar vidio blok mramora razlikovala se od one koju je imao dječak koji je promatrao njegov rad. Umjetnikova vizija potencijala koji se krio u kamenu omogućila mu je stvoriti umjetničko djelo.

Gospodin zna što želi postići sa svakime od nas. On zna kakvu promjenu želi da postignemo u svojim životima i nemamo pravo savjetovati ga. Njegove su misli više od naših.⁹

Svjedočim da imamo brižnog, pravednog i milosrdnog Nebeskog Oca koji je pripremio naum za našu vječnu sreću. Svjedočim da je Isus Krist njegov Sin i Spasitelj svijeta. Znam da je predsjednik Thomas S. Monson prorok Božji. Govorim ovo u ime Isusa Krista. Amen.