Ljeto s praujnom Rose

Ovo je priča o jednoj djevojčici imenom Eva. Postoje dvije važne stvari koje biste trebali znati o Evi. Jedna je da u ovoj priči ima 11 godina. A druga je da ona apsolutno i izričito nije htjela otići i živjeti sa svojom praujnom Rose. Nikako. Ni u kojem slučaju.

No, Evina je majka trebala ići na operaciju koja je zahtijevala dugačak oporavak. Stoga su Evu roditelji poslali da provede ljeto s praujnom Rose.

U Evinoj je glavi bilo tisuću razloga zbog kojih je to bila loša ideja. Prije svega, to bi značilo da će biti daleko od svoje majke. Također, to bi značilo da će ostaviti svoju obitelj i svoje prijatelje. I pored toga, ona uopće nije poznavala praujnu Rose. Hvala lijepa, ali njoj je bilo poprilično ugodno ondje gdje je bila.

No, nikakve svađe niti ikakvo prevrtanje očima nisu mogli promijeniti odluku. Tako je Eva spakirala kofer i krenula na dugačku vožnju do kuće njene praujne Rose.

Od trenutka kada je Eva nogom kročila u kuću, mrzila ju je.

Sve je bilo vrlo staro! Svaki je centimetar bio ispunjen starim knjigama, bocama neobičnih boja i plastičnim kantama prepunjenima perlama, vrpcama i gumbima.

Praujna Rose je živjela sama; nikada se nije udavala. Jedini drugi ukućanin bila je siva mačka koja je voljela pronaći najvišu točku u svakoj sobi gdje bi se smjestila i buljila poput gladnog tigra u sve ispod sebe.

Čak se i sama kuća činila usamljenom. Nalazila se na selu gdje su kuće bile udaljene jedna od druge. Nitko Evine dobi nije živio u okolici od jednog kilometra. To je činilo da se i Eva osjeća usamljeno.

Prvo se nije previše obazirala na praujnu Rose. Uglavnom je mislila na svoju majku. Ponekad bi ostala budna noću, moleći se svom dušom svojom da njena majka bude dobro. Eva je počela osjećati da Bog pazi na njezinu majku premda se to nije dogodilo odmah.

Konačno je stigla vijest da je operacija dobro prošla i sve što je Eva trebala učiniti jest da izdrži do kraja ljeta. No, koliko je samo mrzila izdržavati!

S mislima olakšanima viješću da je majka dobro, Eva je počela malo više primjećivati praujnu Rose. Ona je bila velika žena – sve u vezi s njom bilo je veliko: njezin glas, osmjeh, njezina osobnost. Nije joj bilo lako kretati se, ali je uvijek pjevala i smijala se kad je god radila, a zvuk njezinog osmijeha ispunjavao bi kuću. Svaku bi večer sjela na svoj pretrpani kauč, izvadila bi Sveta pisma i čitala ih naglas. Dok bi čitala, ponekad bi bacala komentare poput: »Oh, nije to trebao učiniti!« ili »Što bih sve dala da sam mogla biti tamo!« ili »Nije li to najljepša stvar koju si ikada čula?!« I svake večeri, kad bi njih dvije kleknule pored Evinog kreveta da se pomole, praujna Rose bi izrekla najljepše molitve zahvaljujući Nebeskom Ocu za plave šojke i smreke, zalaske sunca i zvijezde i za »čudo života«. To je Evi zvučalo kao da Rose poznaje Boga kao prijatelja.

S vremenom je Eva iznenađujuće otkrila: praujna Rose je vrlo vjerojatno najsretnija osoba koju je ikada upoznala!

Ali kako je to moguće?

Što je ona to imala da je mogla biti toliko sretna?

Nikada se nije udavala, nije imala djece, nije imala nikoga tko bi joj pravio društvo osim te jezive mačke i bilo joj je teško činiti jednostavne stvari poput vezanja cipela i penjanja uz stepenice.

Kad bi odlazila u grad, nosila bi smiješne prevelike, svijetle šešire. No, ljudi joj se nisu smijali. Umjesto toga, skupili bi se oko nje želeći razgovarati s njom. Rose je bila učiteljica i nije bilo neobično da njezini bivši učenici – danas odrasli ljudi s vlastitom djecom – zastanu i porazgovaraju s njom. Zahvaljivali su joj što je imala tako pozitivan utjecaj na njihove živote. Često bi se smijali. Ponekada bi i zaplakali.

Kako je ljeto odmicalo, Eva je sve više i više vremena provodila s Rose. Odlazile su u dugačke šetnje, a Eva je naučila razliku između vrabaca i zeba. Brala je divlje bobice bazge i radila pekmez od naranči. Saznala je sve o svojoj šukunbaki koja je ostavila svoju voljenu domovinu, preplovila ocean i prehodala ravnice kako bi bila sa svecima.

Ubrzo je Eva otkrila još nešto iznenađujuće: ne samo da je praujna Rose bila jedna od najsretnijih osoba koje je poznavala, nego je i ona sama bila sretnija kad god bi bila u njezinoj blizini.

Ljetni su dani sada prolazili još brže. I prije nego što je Eva postala svjesna, praujna Rose je rekla da će uskoro doći vrijeme kada će Eva krenuti kući. Premda se Eva veselila tom trenutku otkada je stigla, sada baš i nije bila sigurna što osjeća prema tome. Shvatila je da će joj zapravo nedostajati ta čudna, stara kuća s mačkom vrebačicom i voljena praujna Rose.

Dan prije nego što je otac došao po nju, Eva je postavila pitanje koje ju je mučilo tjednima: »Ujna Rose, zašto si ti toliko sretna?«

Ujna Rose pažljivo ju je pogledala i odvela je do slike koja je visjela u dnevnoj sobi. Bio je to dar njezina talentiranog i dragog prijatelja.

»Što vidiš ovdje?«, upitala ju je.

Slika

Pionirska djevojka skakuće

Eva je ranije primijetila sliku, ali je nije pažljivo proučila. Djevojčica u pionirskoj odori skakutala je uzduž blistavog, plavog puta. Trava i drveće bili su snažno zeleni. Eva je rekla: »Na slici je djevojčica. Izgleda kao da poskakuje.«

»Da, to je mlada pionirka koja sretno skakuće«, rekla je ujna Rose. »Pretpostavljam da su pioniri imali puno tmurnih i sumornih dana. Njihov je život bio toliko težak – mi to ne možemo ni zamisliti. No, na ovoj je slici sve toliko svijetlo i puno nade. Ova djevojčica ima proljeće u svom koraku i kreće se naprijed i gore.«

Eva je bila tiho, pa je praujna Rose nastavila: »Postoji mnogo stvari u životu koje ne idu u dobrom smjeru tako da bi svatko mogao zapasti u pesimizam i melankoličnu zbrku. Ali, ja poznajem ljude ljude koji su se, iako im stvari nisu išle najbolje, usredotočili na čudesa života. To su najsretniji ljudi koje poznajem.«

»Pa ne možeš jednostavno odlučiti prebaciti se iz tuge u sreću«, rekla je Eva.

»Ne, možda ne«, nježno se osmjehnula ujna Rose, »ali Bog nas nije stvorio da budemo tužni. Stvorio nas je da bismo radost imali!³ I ako mu vjerujemo, pomoći će nam da primijetimo dobre, blistave stvari u životu koje pružaju nadu. I, sasvim sigurno, svijet će postati svjetliji. Ne, to se ne događa odmah, ali iskreno, koliko se dobrih stvari tako odvija? Čini mi se da su za najbolje stvari, kao što su domaći kruh ili pekmez od naranče, potrebni strpljenje i rad.«

Eva je razmislila o tome na trenutak i rekla: »Možda to nije tako jednostavno za ljude kojima nije sve savršeno u životu.«

»Draga Eva, misliš li uistinu da je moj život savršen?« Praunja Rose je sjela pored Eve na pretrpani kauč. »Postoji i vrijeme kad sam bila toliko obeshrabrena da nisam vidjela smisao u tome da nastavim dalje.«

»Ti?«, upitala je Eva.

Ujna Rose kimnula je glavom. »Bilo je toliko mnogo stvari koje sam željela u svom životu.« Dok je govorila, u njezin se glas uvukla tuga koju Eva dotada nije čula. »Većina ih se nikada nije dogodila. Razočaranja su se nizala jedno za drugim. Jednog sam dana shvatila kako moj život nikada neće biti onakav kakvim sam ga zamišljala. Bio je to depresivan dan. Bila sam spremna dići ruke i prepustiti se očaju.«

»I što si tada učinila?«

»Jedno vrijeme nisam činila ništa. Samo sam bila ljutita. Bila sam poput čudovišta i nije bilo ugodno nalaziti se u mojoj blizini.« Zatim se malo smijala, ali nije to bio njezin uobičajeni osmijeh koji je ispunjavao sobu. »‘Nije pošteno’ bila je pjesma koju sam iznova i iznova pjevušila u svojoj glavi. No, naposljetku sam otkrila nešto što je okrenulo čitav moj život.«

»Što to?«

»Vjeru«, nasmiješila se ujna Rose. »Otkrila sam vjeru. A vjera je vodila k nadi. A nada i vjera su mi dale pouzdanje da će jednoga dana sve imati smisla, da će zbog Spasitelja sve što je nepravedno postati ispravno. Nakon toga sam uvidjela da put preda mnom nije bio toliko turoban i prašnjav koliko sam mislila. Počela sam primjećivati sjajna plavetnila, energična zelenila i vatrena crvenila te sam odlučila da imam izbor – mogla sam objesiti glavu i vući svoja stopala po prašnjavom putu samosažaljenja ili odjenuti sjajnu haljinu, obuti plesne cipelice i prebaciti se na put života, pjevajući dok koračam njime.« Sada je njezin glas poskakivao poput djevojke na slici.

Ujna Rose posegnula je do kraja stola i uzela svoja istrošena Sveta pisma te ih stavila na krilo. »Ne mislim da sam bila klinički depresivna – nisam sigurna da se iz toga možeš izvući razgovorom sa sobom. No, sigurna sam da sam sama sebe otjerala u očaj! Da, imala sam mračnih dana, ali sve moje razmišljanje i sva moja briga ne bi promijenila ništa od toga – stvari su se samo pogoršavale. Vjera u Spasitelja naučila me da, što god da se dogodilo u prošlosti, moja priča može imati sretan završetak.«

»A kako znaš to?«, upitala je Eva.

Ujna Rose okrenula je na stranicu u Bibliji i rekla: »To upravo ovdje piše:

‘On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog’, bit će s njima.

‘On će otrti svaku suzu’ s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli jer stari svijet prođe.’«⁴

Praujna Rose pogledala je u Evu. Njezin je osmijeh bio širok dok je šaptala s laganim drhtajem u glasu, »Nije li to najljepša stvar koju si ikada čula?«

Uistinu je zvučalo prekrasno, pomislila je Eva.

Ujna Rose okrenula je nekoliko stranica i uputila Evu na stih da ga pročita: »Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.«⁵

»S tako slavnom budućnošću«, rekla je ujna Rose, »Zašto bismo se gušili u stvarima iz prošlosti ili sadašnjosti koje baš i ne idu onako kako smo planirali?«

Eva se namrštila. »Čekaj malo«, rekla je. »Želiš li reći da biti sretan znači samo radovati se sreći u budućnosti? Je li sva naša sreća u vječnosti? Zar se ne može barem malo sreće dogoditi sada?«

»Oh, naravno da može!« Uzviknula je ujna Rose. »Dijete drago, sada je part vječnosti. Ona ne počinje samo nakon što umremo! Vjera i nada otvorit će vaše oči sreći koja je stavljena pred tebe prije nego što ti znaš.

Znam pjesmu koja kaže, ‘Vječnost je sastavljena od sadašnjih trenutaka.’⁶ Nisam htjela da moja vječnost bude sastavljena od mračnih i bojažljivih ‘sadašnjih trenutaka.’ I nisam htjela živjeti u sumoru bunkera, škrgućući zubima, zatvorenih očiju i ljutito trpeći do gorkog kraja. Nada mi je dana vjeru koja mi je bila potrebna kako bih sada živjela radosno!«

»Pa što si tada učinila?« upitala je Eva.

»Primjenjivala sam svoju vjeru u Božja obećanja ispunjavajući svoj život značajnim stvarima. Išla sam u školu. Stekla sam obrazovanje. Ono me dovelo do karijere koju sam voljela.«

Eva je razmišljala o tome nekoliko trenutaka i rekla: »Ali, sigurna sam da zaposlenost nije ono što te učinilo sretnom. Postoji mnogo zaposlenih ljudi koji nisu sretni.«

»Kako možeš biti tako mudra, a toliko si mlada?« Upitala je ujna Rose. »Apsolutno si u pravu. I većina tih zaposlenih, nesretnih ljudi zaboravila je jedinu stvar na svijetu koja je uistinu važna – stvar koju je Isus rekao u srcu je njegovog evanđelja.«

»A koja je to stvar?« upitala je Eva.

»To je ljubav – čista Kristova ljubav«, rekla je Rose. »Vidiš, sve ostalo u evanđelju – sva ta trebanja i moranja i činjenja – vode do ljubavi. Kad volimo Boga, želimo mu služiti. Želimo biti poput njega. Kad volimo svoje bližnje, prestajemo toliko razmišljati o vlastitim problemima i pomažemo im oko njihovih problema.«⁷

»I to je ono što nas čini sretnima?« upitala je Eva.

Praujna Rose kimnula je glavom i nasmiješila se, a oči su joj se ispunile suzama. »Da, draga. To je ono što nas čini sretnima.«

Sljedećeg je dana Eva zagrlila svoju praujnu Rose te joj zahvalila za sve što je učinila. Vratila se doma svojoj obitelji, svojim prijateljima, svojoj kući i svojem susjedstvu.

No, više nikada nije bila posve ista.

Kako je Eva odrastala, često je mislila na riječi svoje praujne Rose. Eva se s vremenom udala, podigla djecu te doživjela dug i prekrasan život.

Jednoga dana, dok je stajala u svom vlastitom domu diveći se slici djevojčice u pionirskoj odori koja poskakuje uzduž svijetlog, plavog puta, nekako je spoznala da je iste dobi kao što je njezina praujna Rose bila u vrijeme onog čudesnog ljeta.

Slika

Pionirska djevojka skakuće

Kad je to spoznala, osjetila je da posebna molitva preplavljuje njezino srce. I Eva je osjetila zahvalnost za svoj život, svoju obitelj, obnovljeno evanđelje Isusa Krista i za ljeto od prije mnogo godina kad ju je praujna Rose⁸ podučila o vjeri, nadi i ljubavi.⁹

Voljene moje sestre, drage moje prijateljice u Kristu, nadam se i molim da je nešto iz ove priče dotaknulo vaše srce i nadahnulo vašu dušu. Znam da Bog živi i da voli svaku od vas.

Dok budete hodale svojom sjajnom stazom sljedbeništva, molim se da vjera učvrsti svaki vaš korak; ta će nada otvoriti vaše oči za slave Nebeskoga Oca koje je pripremio za vas te da ljubav prema Bogu i svoj njegovoj djeci ispuni vaša srca. Kao apostol Gospodnji, ovo vam ostavljam kao svoje svjedočanstvo i svoj blagoslov, u ime Isusa Krista. Amen.