Ispitani i iskušani – ali potpomognuti

Tijekom života bivamo ispitivani i iskušavani. Također imamo priliku primijeniti opredjeljivanje te pomagati jedni drugima. Ove su istine dio predivnog i savršenog nauma našeg Nebeskog Oca.

Predsjednik John Taylor podučavao je: »Obraćajući se Dvanaestorici jednom prilikom, čuo sam proroka Josepha kako je rekao: ‘Imat ćete različite kušnje kroz koje ćete trebati proći. I poprilično je neophodno da budete iskušavani kao što su Abraham i drugi Božji ljudi bili, jer će vas Bog (govorio je) iskušavati, obuhvatit će vas kako bi vam iskušao srce.’«¹

Jednom kad dosegnemo doba uračunljivosti, izazovi i iskušenja su univerzalni. Ponekad oni mogu postati teško breme, ali nam isto tako daju snagu i omogućavaju rast dok ih uspješno nadilazimo.

Na sreću, to breme ne nosimo sami. Alma je podučavao: »Vi želite pristupiti u ovčinjak Božji, i zvati se narodom njegovim, i voljni ste ponijeti bremena jedan drugome da bi bila laka.«² Ove riječi upućuju na to da imamo odgovornost pomagati jedni drugima. Ta odgovornost može doći iz crkvenog poziva, zaduženja, prijateljstva ili kao dio naše božanske dužnosti kao roditelja, supružnika ili članova obitelji – ili jednostavno iz toga što smo dio Božje obitelji.

Ilustrirat ću vam četiri načina na koje nam uzajamno pomaganje pomaže olakšati naše breme.

1. Spasitelj je rekao: »Ako te tko prisili jednu milju, hajde dvije.«³ Kao primjer toga, moli nas se da redovito odlazimo u hram, koliko nam to dozvoljavaju naše individualne okolnosti. Nazočnost u hramu zahtijeva žrtvu vremena i sredstava, osobito za one koji moraju prijeći dugačak put. Međutim, ta se žrtva može smatrati dijelom prvog koraka.

S drugim korakom započinjemo kada shvatimo riječi: »Pronaći, odnijeti i podučavati,«⁴ potražimo i pripremimo imena naših predaka za hramske uredbe, pomognemo s indeksiranjem, služimo kao hramski službenici te kada potražimo načine na koje možemo pomoći drugima doživjeti značajna hramska iskustva.

Dok sam služio kao član Sedamdesetorice područja, jedan je od okola u mom koordinacijskom vijeću sudjelovao na velikom izletu u hram. Hram koji su članovi pohodili bio je malen i, nažalost, bilo je nekoliko članova koji, unatoč prijeđenom dugačkom, 12-satnom putu, nisu mogli ući u hram jer je broj posjetitelja prelazio dnevno ograničenje.

Nekoliko dana nakon tog puta, posjetio sam taj okol i upitao predsjednika mogu li razgovarati s nekima od članova koji nisu uspjeli ući u hram taj dan. Jedan od braće koju sam posjetio, rekao mi je: »Starješino, ne brinite. Bio sam u domu Gospodnjem. Sjedio sam na klupici u vrtu i razmišljao o uredbama. Tada su mi ponudili mogućnost da uđem, ali umjesto toga, prepustio sam ulazak drugom bratu koji je došao u hram po prvi puta kako bi se zapečatio za svoju suprugu. Oni su tada imali mogućnost sudjelovanja u dva zasjedanja tog dana. Gospodin me zna, blagoslovio me i mi smo dobro.«

2. Nasmiješite se. To malo djelo može pomoći onima koji su preplavljeni ili opterećeni. Tijekom svećenićkog zasjedanja na travanjskom Općem saboru, sjedio sam za govornicom kao jedan od pet novopozvanih vrhovnih autoriteta. Sjedili smo ondje gdje sestre predsjedništava pomoćnih organizacija sada sjede. Bio sam vrlo nervozan i preplavljen svojim novim pozivom.

Dok smo pjevali, imao sam snažan osjećaj da me netko gleda. Pomislio sam: »U ovoj je zgradi više od 20 000 ljudi, a većina ih gleda prema ovamo. Naravno da te netko gleda.«

Nastavio sam pjevati te sam opet stekao snažan dojam da me netko gleda. Pogledao sam u red gdje su sjedila Dvanaestorica apostola i vidio da je predsjednik Russell M. Nelson bio okrenut od svog mjesta, gledajući prema mjestu gdje smo mi sjedili. Uhvatio sam njegov pogled, a on mi je uzvratio širokim osmijehom. Taj je osmijeh donio mir u moje preplavljeno srce.

Nakon uskrsnuća, Isus Krist posjetio je svoje preostale ovce. Pozvao je i zaredio dvanaest učenika te su oni, s tom ovlašću, služili ljudima. Sam Gospodin Isus Krist stajao je među njima. Gospodin je zatražio od njih da kleknu i mole se. Nisam siguran da su dvanaestorica novopozvanih i zaređenih učenika bila preplavljena svojim pozivom, ali Sveta pisma kažu: »I dogodi se: Promatraše ih Isus dok se njemu moljahu; I njegovo se lice smiješilo na njih, a svjetlost lica njegova ih obasjavaše.«⁵ Tijekom posljednjeg Općeg sabora, osmijeh je olakšao moje breme na trenutačan i izuzetan način.

3. Izrazite osjećaje sućuti prema drugima. Ako ste obnašatelj svećeništva, molim vas, upotrijebite svoju moć u ime djece Božje, dajući im blagoslove. Pružite riječi utjehe i ohrabrenja ljudima koji pate ili proživljavaju nevolje.

4. Zaglavni je kamen Božjeg nauma Pomirenje Gospodina Isusa Krista. Trebali bismo, barem jednom tjedno, meditirati kao što je to činio predsjednik Joseph F. Smith »kako Otac i Sin očitovaše veliku i čudesnu ljubav dolaskom Otkupljenja na svijet«.⁶ Pozivanje drugih da dođu u crkvu te da dostojno blaguju od sakramenta omogućit će većem broju djece Nebeskog Oca da se odraze na Pomirenju. A ako nismo dostojni, možemo se pokajati. Upamtite da je Sin Svevišnjega sišao u donje krajeve i uzeo na sebe naše uvrede, grijehe, prijestupe, bolesti, boli, nevolje i usamljenost. Sveta pisma podučavaju: »On je onaj koji uzađe na visinu, on i siđe u donje krajeve, da sve obuhvati.«⁷

Nije važno koje su naše osobne borbe – je li to bolest, produljena usamljenost ili trpljenje izazova i iskušenja suparnika – Dobri je pastir ovdje. Zove nas imenom i govori: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.«⁸

Želim sažeti ove četiri točke:

Prvo — idite na tu drugu milju.

Drugo — molim vas, smiješite se. Vaš će osmijeh pomoći drugima.

Treće — izražavajte sućut.

Četvrto — pozivajte druge da dođu u crkvu.

Ja svjedočim o Spasitelju. Isus jest Krist, Sin živućeg Boga, i živi. Znam da on podržava svom svojom snagom i moći Očev naum. Znam da je predsjednik Thomas S. Monson živući prorok. On drži ključeve za uspješno izvršavanje Božjeg djela na zemlji. Znam da možemo pomoći jedni drugima kao djeca Nebeskog Oca u našim izazovima i iskušenjima. U ime Isusa Krista, amen.