Da ga se uvijek spominju

Volim pjesmu Male škole koja kaže:

Vjerujem da je započinjanje tradicije pripovijedanja Isusovih priča našoj djeci i obiteljima poseban način za održavanje šabata svetim u našim domovima.

To će zasigurno unijeti poseban duh u naš dom i pružiti našoj obitelji primjere samog Spasitelja.

Volim proučavati i razmišljati o životu njega koji je dao sve za mene i za sve nas.

Volim čitati odlomke iz Svetih pisama o njegovom bezgrešnom životu, a nakon čitanja Svetih pisama koja govore o događajima koje je iskusio, zatvorim oči i pokušam si predočiti ove svete trenutke koji me uče i duhovno jačaju.

Trenuci poput sljedećih:

• Kada je pljunuo na tlo i, napravivši glinu od pljuvačke, pomazao slijepčeve oči i rekao mu: »Idi, umij se u ribnjaku Siloe!« Čovjek ga je poslušao: »ode, umije se i vrati se gledajući.«²

• Kada je iscijelio ženu koja je bolovala od krvarenja i dotaknula rub njegovog ogrtača, vjerujući da će se izliječiti ako ga samo dotakne.³

• Kada se ukazao svojim učenicima, hodajući po vodi.⁴

• Kada je s učenicima pošao na put za Emaus i otvorio im oči za razumijevanje Svetih pisama.⁵

• Kada se ukazao ljudima ovdje u Americi i rekao im da dođu k njemu i stave svoje ruke u njegova rebra i osjete biljege čavala na njegovim rukama i nogama kako bi mogli spoznati da je on »Bog Izraelov i Bog sve zemlje, a pogubljen bij[aše] za grijehe svijeta.«⁶

Radujem se što znam da ima roditelja koji pričaju priče o Kristu svojoj djeci. Primjećujem to dok gledam djecu u Crkvi u programima Male škole i u ostalim prilikama.

Zahvalan sam svojim roditeljima što su me naučili o Kristu. I dalje uviđam kako Spasiteljev primjer pomaže mojoj dragoj ženi i meni u učenju naše vlastite djece.

Moje je srce puno radosti kada vidim da moja djeca pričaju priče o Kristu mojim unucima. To me podsjeća na jedno od mojih najdražih Svetih pisama, koje se nalazi u evanđelju o 3 Ivanu, poglavlje 1, stih 4, koji glasi: »Nemam veće radosti nego kad čujem da moja djeca žive čestito.« I zašto ne i naša unučad?

Zahvalan sam na našim vođama koji nas stalno uče o Kristu, o održavanju šabata svetim, i o sudjelovanju na sakramentu svake nedjelje u čast Spasitelja.

Šabat i sakrament postaju mnogo ugodniji dok proučavamo priče o Kristu. Tako čineći, stvaramo tradicije koje grade našu vjeru i svjedočanstvo, a također štitimo našu obitelj.

Prije nekoliko tjedana, dok sam ponovno proučavao poruku predsjednika Russella M. Nelsona s posljednjeg Općeg sabora i dok sam razmišljao o danu šabata, osjetio sam duboku zahvalnost za blagoslov i povlasticu što mogu sudjelovati u sakramentu. Za mene je to veoma svečani, sveti i duhovni trenutak. Veoma uživam u sakramentalnim sastancima.

Dok sam razmišljao, pažljivo sam proučavao blagoslove kruha i vode. Pročitao sam molitve i uredbe sakramenta te duboko razmišljao o njima. Počeo sam u umu i srcu razmišljati o događajima koji su s njim povezani.

U duhu meditacije, razmišljao sam o tom danu, prvom danu blagdana beskvasnih kruhova, kada je Bog, odgovarajući na pitanje svojih učenika o tome gdje da se pripreme za Pashu, odgovorio rekavši: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: Učitelj poručuje: Moje je vrijeme blizu. Kod tebe ću provesti Pashu s učenicima svojim.«⁷

Pokušao sam si u glavi predočiti učenike kako kupuju hranu i pažljivo pripremaju stol za jelo s Gospodinom na taj svečani dan: stol za 13 ljudi, on i njegovih 12 učenika, koje je volio.

Plakao sam dok sam zamišljao Krista kako jede s njima, kada je izjavio: »Zaista kažem vam, jedan će me od vas izdati.«⁸

Razmislio sam o tužnim učenicima koji ga pitaju: »Da nisam ja, Gospodine?«⁹

Kada ga je Juda pitao isto pitanje, mirno je odgovorio: »Sam si kazao.«¹⁰

Mogao sam si predočiti ruke koje su liječile, tješile, poučavale i blagoslovile, lomile kruh dok je Isus govorio: »Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje.«¹¹

Zatim je uzeo kalež s vinom, zahvalio i dao im govoreći: »Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha.«¹²

U svom sam umu gledao jednog po jednog učenika i u njihovim očima vidio brigu za učitelja, kojeg su jako voljeli. Bilo je kao da sam sjedio ondje s njima, gledajući to sve. Osjetio sam snažnu bol u srcu, punom tuge i žaljenja zbog onoga što će iskusiti za mene.

Moja je duša bila puna nadmoćne želje da budem bolja osoba. U pokajanju i žaljenju žarko sam poželio da mogu osušiti i izbjeći prolijevanje barem nekoliko kapi njegove krvi prolivene u Getsemanskom vrtu.

Zatim sam razmišljao o sakramentu u kojem sudjelujemo svaki tjedan u spomen na njega. Dok sam to činio, razmišljao sam o svakoj riječi blagoslova kruha i vode. Duboko sam razmišljao o riječima »i uvijek ga se spominjati« u blagoslovu kruha i »kako se uvijek spominju njega« u blagoslovu vode.¹³

Razmislio sam o tome što znači uvijek ga se sjećati.

Za mene to znači sljedeće:

• Sjećati se njegovog predsmrtničkog života kada je napravio ovaj prekrasan planet.¹⁴

• Sjećati se njegovog skromnog rođenja u betlehemskim jaslama u Judeji.¹⁵

• I kada je kao dvanaestogodišnji dječak učio i propovijedao učiteljima u hramu.¹⁶

• Sjećati se kada je nasamo otišao postrance na napušteno mjesto kako bi se pripremio za svoje smrtno službeništvo.¹⁷

• Sjećati se kada se preobrazio pred svojim učenicima.¹⁸

• Sjećati se kada je uspostavio sakrament na Posljednjoj večeri s njima.¹⁹

• Sjećati se kada je otišao u Getsemanski vrt i patio za naše grijehe, boli, razočaranja i bolesti tako snažno da je krvario iz svake pore.²⁰

• Sjećati se kada ga je, nakon tolike patnje i teške boli, još u Getsemanskom vrtu, jedan od njegovih učenika, kojega je zvao prijateljem, izdao poljupcem.²¹

• Sjećati se kada su ga odveli Pilatu i Herodu na suđenje.²²

• Sjećati se kada su ga ponizili, šamarali, pljuvali po njemu, udarali i bičevali bičem koji je razdirao njegovo meso.²³

• Sjećati se kada je kruna od trnja brutalno stavljena na njegovu glavu.²⁴

• Sjećati se da je morao nositi svoj vlastiti križ do Golgote i da je ondje bio pribijen na križ, pateći tjelesno i duhovno.²⁵

• Sjećati se kada je na križu, nutrinom punom ljubavi pogledao one koji su ga razapeli i podigao oči prema nebu, moleći: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!«²⁶

• Sjećati se kada je, znajući da je ispunio svoju misiju spašavanja cijelog čovječanstva, predao svoj duh u Očeve ruke, ruke našeg Oca.²⁷

• Sjećati se njegovog Uskrsnuća, koje osigurava naše vlastito uskrsnuće i mogućnost da živimo uz njega u čitavoj vječnosti, ovisno o našim izborima.²⁸

Nadalje, razmišljanje o sakramentalnim molitvama i veoma posebnim i značajnim riječima molitvi, kako je divno primiti obećanje, za vrijeme blagoslova sakramenta, da će, kao što ćemo ga se uvijek sjećati, njegov duh uvijek biti s nama.²⁹

Vjerujem da Gospodin sam odlučuje o tome kada će nam se objaviti. To sam veoma jasno uvidio dok sam proučavao knjigu Propovjednik 3:1, 6, u kojoj piše:

»Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme: …

Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.«

Podjela sakramenta također je vrijeme da nas naš Nebeski Otac nauči Pomirenju njegovog voljenog Sina – našeg Spasitelja, Isusa Krista – i da mi primimo objavu o tome. Vrijeme je da »[kucate] i otvorit će vam se«,³⁰ za traženje i primanje ovog znanja. Vrijeme je da pobožno pitamo Boga za to znanje. I ako to učinimo, ne sumnjam da ćemo primiti ovo znanje koje će blagosloviti naše živote iznad svake mjere.

Volim šabat, sakrament i ono što oni znače. Volim Spasitelja čitavom svojom dušom. U ime Isusa Krista. Amen.