Prepuštanje naših srca Bogu

Starješina Dallin H. Oaks, na travanjskom je Općem saboru govorio o potrebi »preustrojstva naših osobnih života«.¹ Smatram da osobno preustrojstvo počinje promjenom srca – bez obzira na vaša životna iskustva ili vaše mjesto rođenja.

Dolazim s dalekog juga Sjedinjenih Država pa su me, u mojoj mladosti, riječi starih, protestantskih, crkvenih pjesama, podučile o istinskom srcu učenika – onome koje je bilo promijenjeno. Razmislite o ovim stihovima koji su mi toliko dragi:

Kako mi, moderni, zaposleni, natjecateljski raspoloženi ljudi, postajemo prepušteni i mirni? Kako Gospodinove puteve činimo svojim putevima? Vjerujem da počinjemo učeći od njega i moleći se za razumijevanje. Kako naše povjerenje u njega raste, mi otvaramo svoja srca, težimo činiti njegovu volju i čekamo odgovore koje će nam pomoći razumjeti.

Moja vlastita promjena srca počela je kada sam, kao dvanaestogodišnja djevojčica, započela svoju potragu za Bogom. Osim izricanja Gospodnje molitve,³ zapravo nisam znala kako moliti. Sjećam se klečanja u nadi da ću osjetiti njegovu ljubav i postavljanja pitanja: »Gdje si, Nebeski Oče? Znam da moraš biti ondje negdje, ali gdje?« Tijekom svih mojih tinejdžerskih godina postavljala sam to pitanje. Imala sam uvide o stvarnosti Isusa Krista, ali Nebeski Otac, u svojoj mudrosti, pustio me da tražim i čekam 10 godina.

Kada su me misionari 1970. godine podučili o Očevom naumu spasenja i Spasiteljevom Pomirenju, moje je čekanje završilo. Prihvatila sam te istine i krstila se.

Na temelju ove spoznaje o Gospodinovom milosrđu i moći, moj suprug, moja djeca i ja odabrali smo sljedeće obiteljsko geslo: »Sve će biti u redu.« Ipak, možemo li izgovoriti te riječi jedni drugima kada nas sustignu velike nevolje i nemamo odgovore nadohvat ruke?

Kad je naša ljupka, vrijedna, 21-godišnja kći Georgia završila u bolnici u kritičnom stanju nakon biciklističke nesreće, naša je obitelj rekla: »Sve će biti u redu.« Odmah sam krenula na put s naše misije u Brazilu u Indianapolis, Indiana, SAD, kako bih bila uz nju te sam se cijelo vrijeme držala našeg obiteljskog gesla. Međutim, naša je ljupka kći prešla u svijet duhova nekoliko sati prije nego što je moj avion sletio. Uz tugu i šok koji su potresli našu obitelj poput struje, kako smo mogli gledati jedni u druge i još uvijek govoriti: »Sve će biti u redu«?

Nakon Georgijine fizičke smrti naši su osjećaji bili sirovi, borili smo se, a i dan danas proživljavamo trenutke duboke tuge, ali se držimo za razumijevanje činjenice da nitko ustvari nikada ne umre. Unatoč našoj boli nakon što je Georgijino fizičko tijelo prestalo funkcionirati, vjerovali smo da je nastavila živjeti kao duh te vjerujemo da ćemo i mi vječno živjeti s njom ako ćemo se pridržavati naših hramskih saveza. Vjera u našeg Otkupitelja i njegovo Uskrsnuće, vjera u ovlasti njegovog svećeništva i pečaćenje za vječnost pomoglo nam je da s uvjerenjem učvrstimo naše geslo.

Predsjednik Gordon B. Hinckley je rekao: »Ako date sve od sebe, sve će biti u redu. Uzdajte se u Boga… Gospodin nas neće napustiti.«⁴

Naše obiteljsko geslo ne glasi: »Sve će biti u redusada.« Ono govori o našoj nadi u vječni ishod – a ne nužno o sadašnjim rezultatima. Sveta pisma kažu: »Tražite pomno, molite uvijek, i vjerujte, pa će sve pridonositi dobru vašemu.«⁵ To ne znači da su sve stvari dobre, ali za krotke i vjerne – i pozitivne i negativne  stvari – zajedno rade za opće dobro, a izbor pravog trenutka je Gospodinov. Čekamo na njega, katkad kao Job u svojoj patnji, znajući da Bog »ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom.«⁶ Krotko srce prihvaća iskušenje i čekanje dolaska tog trenutka ozdravljenja i cjelovitosti.

Kada sebe prepustimo  Duhu, učimo Božji način i osjećamo njegovu volju. Za vrijeme sakramenta, kojega ja nazivam srcem šabata, otkrila sam da je, nakon molitve za oprost grijeha, poučno upitati Nebeskog Oca: »Mogu li još nešto učiniti?« Kad smo krotki i mirni, možemo usmjeriti naše umove na nešto više što trebamo promijeniti – nešto što ograničava naš kapacitet primanja duhovnog vodstva, ili čak ozdravljenja i pomoći.

Na primjer, možda sam pažljivo skrivala ljutnju prema nekome. Kada upitam imam li još nešto priznati, ta mi »tajna« jasno dolazi u sjećanje. U suštini, Duh Sveti šapuće: »Iskreno si upitala možeš li činiti još nešto i evo odgovora. Tvoja ljutnja umanjuje tvoj napredak i šteti tvojoj sposobnosti da imaš zdrave odnose. Možeš otpustiti ljutnju.« Da, to je težak posao – možemo se osjećati poprilično opravdanima u našoj zlovolji – ali prepuštanje Gospodinovom načinu, jedini je put do trajne sreće.

S vremenom i pomalo, mi primamo njegovu milostivu snagu i njegovo vodstvo – možda nas vodi u hram češće, navodi nas da dublje proučimo Spasiteljevo pomirenje ili da se posavjetujemo s prijateljem, biskupom, profesionalnim savjetnikom ili čak s liječnikom. Iscjeljenje našeg srca počinje kad prihvatimo i štujemo Boga.

Istinsko štovanje započinje kada su naša srca pravedna pred Ocem i Sinom. Koje je stanje našeg srca danas? Paradoksalno, kako bismo imali iscijeljena i vjerna srca, prvo im moramo dozvoliti da se slome pred Gospodinom. »Prinosite mi srce skršeno i duh raskajan,« ⁷ izjavio je Gospodin. Rezultat žrtvovanja našeg srca, ili naše volje, Gospodinu znači primanje duhovnog vodstva koje nam je potrebno.

S rastućim razumijevanjem Gospodinove slave i milosrđa, spoznat ćemo da naša samovoljna srca počinju pucati u zahvalnosti. Tada posežemo za njim, s čežnjom da se pokorimo Jedinorođenom Sinu Božjem. S našim posezanjem i pokoravanjem skršenog srca, primamo novu nadu i svježe vodstvo kroz Duha Svetoga.

Borila sam se kako bih odagnala smrtnu želju da se stvari odvijaju na moj način, shvaćajući naposljetku da je moj način toliko manjkav, ograničen i neravnopravan s načinom Isusa Krista. »Njegov put vodi sreći u ovom životu i vječnom životu u budućem svijetu.«⁸ Možemo li voljeti Isusa Krista i njegov način više nego što volimo sebe i svoj vlastiti raspored?

Neki mogu misliti da su previše puta doživjeli neuspjeh te se osjećati preslabima da bi promijenili grešna djela ili svjetovne želje srca. Međutim, poput izraelskog naroda saveza, nije da samo pokušavamo niti se pokušavamo sami promijeniti. Ako se iskreno obratimo Bogu, on će nas prihvatiti onakve kakvi jesmo – i učiniti nas većima nego što smo ikada zamišljali. Ugledni teolog Robert L. Millet piše o zdravoj čežnji za poboljšanjem, usklađenom s duhovnim uvjerenjem da ćemo u Isusu Kristu i kroz njega, uspjeti.⁹ S jednim takvim razumijevanjem iskreno možemo reći Nebeskom Ocu:

Kada ponudimo naše slomljeno srce Isusu Kristu, on prihvaća naš poklon. Uzima nas nazad. Bez obzira kakve smo gubitke, rane i odbijanja prošli, njegova su milost i iscjeljenje moćniji od svih. Istinski podložni Spasitelju, sa sigurnošću možemo reći: »Sve će biti u redu.« U ime Isusa Krista. Amen.