Niste sami u ovom djelu

Moja draga braćo, zahvalni smo što je Gospodin pozvao starješinu Ronalda A. Rasbanda, starješinu Garyja E. Stevensona i starješinu Dalea G. Renlunda kao apostole Gospodina Isusa Krista. Naša srca, naše molitve i naša vjera ih podržavaju.

Mi znamo njihove velike mogućnosti. Pa ipak, u njihovim pozivima bit će im potrebna dodatna potvrda, kao i svima nama, da je Gospodin s njima u njegovom djelu. Novoimenovanom đakonu je potrebno to pouzdanje kao i najiskusnijem visokom svećeniku koji prima novi poziv.

To pouzdanje raste kada uvidite da vas je on pozvao putem svojih slugu. Moj poticaj ima cilj pomoći vam spoznati da, dok činite svoj dio, Gospodin daje dodatnu snagu vašim nastojanjima.

Bilo koji poziv koji primimo u Gospodinovom kraljevstvu zahtijeva više od naše ljudske prosudbe i naših osobnih snaga. Ti pozivi zahtijevaju pomoć od Gospodina, koja će doći. Čak će i novi đakon naučiti da je to istinito, i tijekom godina nastavit će s učenjem.

Jedan od mojih unuka je ovdje večeras, na svom prvom svećenićkom zasjedanju. Zaređen je za đakona prije šest dana. Može očekivati da će njegova prva dužnost u svećeništvu biti posluživanje sakramenta sljedeće nedjelje. Moja je molitva da taj trenutak shvati onakvim kakav on jest.

On možda misli kako je njegovo rad za Gospodina posluživati pliticu sa sakramentom ljudima na sakramentalnom sastanku. No Gospodinova svrha nije samo da ljudi blaguju kruh i vodu. Svrha je obdržavanje saveza koji će ih voditi na putu prema vječnom životu. A da bi se to dogodilo, Gospodin mora pružiti duhovno iskustvo osobi kojoj đakon poslužuje pliticu.

Vidio sam kako se to jednom događa u staračkom domu kada se đakon pognuo kako bi poslužio pliticu jednoj sijedoj gospođi. Pogledala je kruh kao najdragocjeniju stvar. Nikada nisam zaboravio njezin osmijeh dok je blagovala od sakramenta, a potom je potapšala đakona po glavi i rekla prilično glasno: »Oh, hvala vam!«

Taj je đakon jednostavno obavljao svoju svećeničku dužnost. Ipak, Gospodin je tada uvišestručio đakonovo djelo. Bilo je očito da se sestra sjetila Spasitelja dok je izražavala svoju iskrenu zahvalnost za đakonovo služenje. Primila je ponovnu potvrdu, dok joj je posluživao sakrament, da će Duh biti s njom. Nije bila sama toga dana u staračkom domu. A niti đakon nije bio sam u svojoj skromnoj službi.

Mladi učitelj u Aronovom svećeništvu možda ne osjeća da je, dok odlazi podučavati obitelj, partner s Gospodinom u njegovom djelu. Još se uvijek sjećam jednostavnog svjedočanstva mladog suradnika kućnog učitelja koji je došao u naš dom. Duh je potvrdio njegove riječi meni i mojoj obitelji. On se možda ne sjeća toga dana, no ja se sjećam.

Gospodin će uvećati mladićeva nastojanja ponovno kada bude pozvan biti svećenik. Prvo krštenje koje će izvoditi, na primjer, možda će biti ono mlade osobe koju još ne poznaje. Možda će biti zabrinut hoće li reći prave riječi i na ispravan način izvesti uredbu.

A Gospodin, čiji je on sluga, povećat će njegov poziv. Osoba koju krsti odabrala je ići putem prema vječnom životu. Gospodin će učiniti svoj veći dio. Učinio je to za mene jednom kada mi je dječak, kojeg sam krstio, u suzama šapnuo: »Čist sam. Čist sam.«

Dok prelazite iz jedne svećeničke službe u drugu, uvidjet ćete da je Gospodin s vama u tom djelu. Naučio sam to na sastanku s predsjednikom zbora starješina na jednom saboru okola prije nekoliko godina. Na saboru je predstavljeno više od 40 imena muškaraca koji su trebali primiti Melkisedekovo svećeništvo.

Predsjednik okola nagnuo se prema meni i šapnuo: »Ti muškarci su svi bili manje aktivni budući starješine.« U čuđenju sam upitao predsjednika koji je bio njegov program za spašavanje tih muškaraca.

Pokazao je na mladića u pozadini kapele. Rekao je: »Eno ga. Mnogi su se ti mladići vratili natrag zbog tog predsjednika zbora starješina.« Sjedio je u zadnjem redu, odjeven ležerno, ispruženih i prekriženih nogu u pohabanim čizmama.

Zamolio sam predsjednika okola da me upozna s njime nakon sastanka. Kada smo se upoznali, rekao sam tom mladiću kako sam iznenađen onime što je učinio i upitao ga na koji je način to uradio. Slegnuo je ramenima. Očito nije mislio da je zavrijedio bilo kakve zasluge.

Zatim je tiho rekao: »Poznajem svakoga neaktivnog momka u ovom gradu. Većina njih ima kamionete. I ja imam jednoga. Perem svoj kamionet ondje gdje i oni peru svoje. S vremenom, postali su moji prijatelji.

Zatim čekam da u njihovim životima pođe nešto po zlu. Uvijek pođe. Oni mi govore o tome. Ja slušam i ne nalazim išta krivo. Tada, kada kažu: ‘Nešto se događa krivo u mojem životu. Jednostavno mora postojati nešto bolje od ovoga’, ja im kažem ono što im nedostaje i gdje to mogu pronaći. Ponekad mi povjeruju, a kada to čine, povedem ih sa sobom.«

Sada vidite zbog čega je bio skroman. Zbog toga što je znao da je učinio svoj mali dio, a da je Gospodin učinio ostatak. Gospodin je taj koji je taknuo srca tih mladića u njihovim nevoljama. Gospodin je taj koji im je dao osjećaj da postoji nešto bolje za njih i nadu da to i pronađu.

Mladić koji je – poput vas – bio sluga Gospodnji, jednostavno je vjerovao da će, ako učini svoj mali dio, Gospodin pomoći tim mladićima na putu prema kući i prema sreći koju im samo on može pružiti. Taj je muškarac također znao da ga je Gospodin pozvao kao predsjednika zbora starješina jer će učiniti svoj dio.

Bit će razdoblja u vašoj službi kada više nećete imati vidljive i zamjetne uspjehe kao taj mladi predsjednik zbora starješina. To je vrijeme kada ćete morati biti sigurni da vas je Gospodin, znajući da ćete učiniti svoj dio u djelu, pozvao putem svojih ovlaštenih slugu. Vjera u poziv Gospodinovih slugu bila je ključna u misionarskoj službi mog pradjeda Henryja Eyringa.

Kršten je 11. ožujka 1855. u St. Louisu, Missouri. Erastus Snow zaredio ga je u svećeničku službu nedugo nakon toga.  Predsjednik okola St. Louis, John H. Hart, Orson Spencer ga je pozvao da služi misiju u narodu Cherokee 6. listopada.¹ Za starješinu je zaređen 11. listopada. Odjahao je na misiju Cherokee 24. listopada. Bilo mu je 20 godina, a obraćenik je bio samo sedam mjeseci.

Ako je ijedan obnašatelj svećeništva imao razloga osjećati se neosposobljenim i nepripremljenim, to je bio Henry Eyring. Jedini razlog što je smogao hrabrosti otići jest to što je u svom srcu znao da ga je Bog pozvao putem svojih ovlaštenih slugu. To je bio izvor njegove hrabrosti. To mora biti i našim izvorom ustrajnosti, kakav god naš poziv u svećeništvu bio.

Nakon što je starješina Eyring odslužio tri teške godine i nakon smrti predsjednika misije, Henry je imenovan i podržan kao predsjednik misije na  zasjedanju održanom 6.  listopada 1858. Bio je iznenađen i šokiran kao što bi i svaki drugi novi đakon bio. Napisao je: »Bilo je sasvim neočekivano da ja budem pozvan na tu odgovornu službu, no kako je to bila volja braće, radosno sam ju prihvatio, osjećajući u isto vrijeme svoju veliku slabost i nedostatak iskustva.«²

Sada već predsjednik Eyring, 1859. godine otputovao je u posjet narodima Cherokee, Creek i Choctaw. Kroz njegova je nastojanja Gospodin »dodao«, kako je Henry zabilježio, »brojne u crkvu«. Uspostavio je dva ogranka, ali je primijetio da je samo »nekolicina marljiva u nastojanjima«.³

Godinu dana kasnije Henry se suočio s teškom stvarnošću kada politički vođe naroda kojima je služio nisu više dopuštali misionarima svecima posljednjih dana da čine svoje djelo. Dok je promišljao što učiniti, prisjetio se uputa svoga prethodnog predsjednika da bi trebao produljiti svoju misiju do 1859. godine.⁴

U listopadu te godine Henry je pisao predsjedniku Brighamu Youngu za savjet, no nije primio odgovor na svoje pitanje. Henry se prisjeća: »Nisam ništa čuo od predsjedništva Crkve, stoga sam pozvao Gospodina u molitvi pitajući ga da mi otkrije svoj naum i volju u vezi moga ostanka ili odlaska u Sion.«

Nastavlja: »Usnuo sam sljedeći san kao odgovor na moju molitvu. Sanjao sam da sam stigao u [Salt Lake] City i odmah pošao u ured [predsjednika Brighama] Younga, gdje sam ga i našao. Rekao sam mu: ‘[Predsjedniče] Young, napustio sam svoju misiju, došao sam po vlastitom nahođenju, ali ima li išta loše u tome, voljan sam vratiti se i završiti svoju misiju.’ [U snu je prorok] odgovorio: ‘Ostao si dovoljno dugo, sve je uredu.’«

Henry je napisao u svoj dnevnik: »Budući da sam i ranije imao snove koji su se doslovce ispunili, imao sam vjeru da će tako biti i ovoga puta pa počeo sam pripremati se za polazak.«

U Salt Lake City stigao je 29. kolovoza 1860., prešavši veći dio puta pješice. Sljedećega je dana ušao u ured predsjednika Brigahma Younga.⁵

Svoje je iskustvo Henry opisao ovim riječima: »[Posjetio] sam [predsjednika] Younga, koji [me] primio vrlo ljubazno. Ja sam mu rekao: ‘[Predsjedniče] Young, došao sam sam na svoju ruku, ako sam učinio pogrešno, spreman sam vratiti se i završiti svoju misiju.’ [Brigham Young] je odgovorio: ‘U redu je, tražili smo te.’«

Henry je opisao svoju radost govoreći: »Tako se moj san doslovno ispunio.«⁶

Njegova je radost došla od potvrde da je Gospodin djelovao s njime i bdio nad njime. Naučio je ono što je istinito za sve nas – da su Gospodinovi sluge nadahnuti spoznati volju Gospodinovu. A Henry Eyring je potvrdio ono što ja također znam: da je prorok, kao predsjednik svećeništva, nadahnut Bogom bdjeti nad Gospodinovim slugama, brinuti o njima i pozvati ih.

Bez obzira na vaš poziv u svećeništvu, bit će razdoblja kada ćete osjetiti da Nebeski Otac ne mari za vas. Možete se moliti da spoznate njegovu volju, iskrenom željom činite sve što od vas zatraži, i primit ćete odgovor.

Nebeski će vam Otac omogućiti da osjetite kako vas poznaje, da cijeni vašu službu te da postajete dostojni da čujete Gospodinovo odobravanje koje vam toliko znači: »Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti: Uđi u veselje gospodara svoga!«⁷

Moja je molitva da svaki obnašatelj svećeništva u vjeri dopre do svake duše za koju je odgovoran i spasi ju. Bog će dodati svoju snagu nastojanjima svoga sluge. Srca ljudi bit će taknuta kako bi donijeli odluke koje će ih voditi evanđeoskim putem prema sreći i daleko od tuge.

Moja je molitva, također, da svaki obnašatelj svećenišva osjeti ljubav i brigu Nebeskoga Oca, Spasitelja i proroka Božjega u svojemu pozivu u svećeništvo.

Iznosim vam svoje naročito svjedočanstvo da smo u službi uskrsloga Gospodina Isusa Krista. Svjedočim da je on pozvao vas i mene u svoju službu znajući naše mogućnosti i pomoć koja nam je potrebna. Blagoslovit će naša nastojanja i izvan naših očekivanja dok dajemo sve od sebe u njegovoj službi. Svjedočim da je Božji prorok, koji je predsjednik svega svećeništva na zemlji, nadahnut Bogom.

Zahvalan sam za primjere vjernih obnašatelja svećeništva posvuda. Nebeski Otac i Spasitelj zahvalni su što činite svoj dio. Poznaju vas, bdiju nad vama i vole vas. U ime Isusa Krista. Amen.