Božje sam dijete ja

Naš najtemeljniji nauk uključuje spoznaju da smo mi djeca Boga živoga. Zato je jedno od njegovih najsvetijih imena Otac – Nebeski Otac. Ovaj nauk su proroci jasno podučavali kroz vjekove:

• Kad ga je Sotona iskušavao, Mojsije ga je odbio, rekavši: »Tko si ti? Jer, gle, ja sam sin Božji.«¹

• Obraćajući se Izraelu, psalmist je objavio: »Svi ste sinovi Višnjega«.²

• Pavao je podučavao Atenjane na Areopagu da »potječ[u] od Boga«.³

• Joseph Smith i Sidney Rigdon primili su viđenje u kojem su vidjeli Oca i Sina, a nebeski glas je objavio da su žitelji svjetova »rođeni sinovi i kćeri Bogu«.⁴

• Godine 1995., 15 živućih apostola i proroka je potvrdilo: »Svi ljudi… su stvoreni na sliku Božju. Svatko je ljubljeni duhovni sin ili kći nebeskih roditelja.«⁵

• Predsjednik Thomas S. Monson je posvjedočio: »Mi smo sinovi i kćeri živoga Boga… Ne možemo iskreno imati to uvjerenje bez doživljavanja silnog novog osjećaja snage i moći.«⁶

Ovaj nauk je tako temeljan, tako često citiran i tako instinktivno jednostavan da se može činiti uobičajenim, iako je zapravo među najneobičnijim znanjem koje možemo steći. Ispravno razumijevanje naše nebeske baštine je ključno za uzvišenje. To je temelj za shvaćanje veličanstvenog nauma spasenja i njegovanje vjere u Prvorođenca Očevog, Isusa Krista, i njegovo milostivo Pomirenje.⁷ Osim toga, pruža stalnu motivaciju da sklapamo i obdržavamo neophodne vječne saveze.

Uz nekoliko iznimaka, svi koji sudjeluju na ovom zasjedanju mogu upravo sada, bez napisanih stihova ili glazbe, pjevati: »Božje sam dijete ja«.⁸ Ova omiljena pjesma je jedna od najčešće pjevanih pjesama ove Crkve. No ključno pitanje je znamo li to doista? Znamo li to u našem umu, u našem srcu i u našoj duši? Je li naše nebesko porijeklo naš prvi i najdublji identitet?

Ovdje na zemlji identificiramo se na različite načine, uključujući mjesto rođenja, nacionalnost i jezik. Neki se čak identificiraju kroz svoje zanimanje ili hobi. Ti zemaljski identiteti nisu pogrešni ukoliko poštuju ili ne ometaju naš vječni identitet – identitet sina ili kćeri Božje.

Kada je naše najmlađe dijete imalo šest godina i bilo u prvom razredu osnovne škole, učiteljica je djeci na nastavi zadala zadatak pisanja. Bio je listopad, mjesec u kojem se održava Noć vještica, praznik koji se slavi u nekim dijelovima svijeta. Iako mi to nije najdraži praznik, mislim da postoje neki nedužni i otkupljujući aspekti Noći vještica.

Učiteljica je malim đacima podijelila komade papira. Na vrhu je bio grubo nacrtan prikaz mitske vještice (rekao sam vam da mi to nije najdraži praznik) kako stoji iznad kotlića koji ključa. Pitanje koje je bilo postavljeno, kako bi potaknulo dječju maštu i ispitalo njihove osnovne vještine pisanja, bilo je: »Upravo ste popili čašu vještičjeg napitka. Što vam se dogodilo?« Imajte na umu da ovu priču ne iznosim kao preporuku učiteljima.

»Upravo ste popili čašu vještičjeg napitka. Što vam se dogodilo?« Sa svojim najboljim početničkim vještinama pisanja, naša je malena napisala: »Umrijet ću i otići na nebo. Sviđat će mi se tamo. Sviđat će mi se jer je to najbolje mjesto gdje možemo biti jer smo ondje s Nebeskim Ocem.« Ovaj odgovor je vjerojatno iznenadio njezinu učiteljicu, međutim, kad je naša kći kući donijela dovršeni zadatak, primijetili smo da je dobila zvjezdicu, najvišu ocjenu.

U stvarnom se životu suočavamo sa stvarnim, a ne zamišljenim, teškoćama. Postoji bol – tjelesna, emotivna i duhovna. Javljaju se razočaranja kada su okolnosti drugačije od onoga što smo očekivali. Suočavamo se s nepravdom kada nam se čini da ne zaslužujemo situaciju u kojoj se nalazimo. Razočarani smo kada nas iznevjeri netko kome smo vjerovali. Pojavljuju se zdravstvene i financijske prepreke koje nas mogu potresti. Možemo se suočiti s trenucima sumnje kada je sadržaj nauka ili povijesti izvan našeg trenutnog razumijevanja.

Kada nam se u životu događaju teške stvari, koji naš izravan odgovor? Je li to zbunjenost, ili sumnja, ili duhovno povlačenje? Je li time naša vjera poljuljana? Krivimo li Boga ili druge za naše okolnosti? Ili je naš prvi odgovor da se sjetimo tko smo – da smo djeca brižnog Boga? Ide li to uz apsolutno povjerenje da nam on dozvoljava neke zemaljske patnje jer zna da će nas to blagosloviti, poput ognja ljevačeva, da postanemo poput njega i steknemo svoju vječnu baštinu?⁹

Nedavno sam bio na sastanku sa starješinom Jeffreyjem R. Hollandom. Prilikom podučavanja načela da smrtni život može biti mučan, ali da naše poteškoće imaju vječnu svrhu – čak i ako je ne razumijemo u tom trenutku – starješina Holland je rekao: »Možete dobiti što želite ili možete dobiti nešto bolje.«

Prije pet mjeseci, moja žena Diane i ja bili smo u Africi sa starješinom Davidom A. Bednarom i sestrom Bednar. Šesta, i posljednja, zemlja koju smo posjetili bila je Liberija. Liberija je divna zemlja s plemenitim ljudima i bogatom poviješću, no život ondje nije lak. Desetljeća političke nestabilnosti i građanskih ratova dovela su do povećanja siromaštva. Uz to je strašna bolest ebola odnijela gotovo 5000 života tijekom posljednje epidemije. Bili smo prva skupina crkvenih vođa izvan tog područja koja je posjetila Monroviju, glavni grad, otkada je Svjetska zdravstvena organizacija objavila da je sigurno putovati nakon krize s ebolom.

Jednog vrućeg i sparnog nedjeljnog jutra putovali smo u unajmljeni objekt za sastajanje u središtu grada. Bili su postavljeni svi raspoloživi stolci, ukupno 3500 sjedećih mjesta. Ukupan broj sudionika bio je 4100. Gotovo svi koji su došli putovali su pješice ili nekim oblikom neudobnog javnog prijevoza; svecima nije bilo lako okupiti se. No došli su. Većina je pristigla nekoliko sati prije dogovorenog vremena sastanka. Kad smo ušli u dvoranu, duhovna atmosfera je bila uzbudljiva! Sveci su bili spremni za podučavanje.

Kad je govornik citirao neki stih iz Svetih pisama, članovi su naglas izgovarali stihove. Bez obzira je li to bio kratak ili dugačak odlomak iz Svetih pisama, cijela je kongregacija složno odgovarala. Ne preporučamo to nužno, no svakako je bilo dojmljivo što su to mogli učiniti. A zbor – bili su snažni. Uz entuzijastičnog dirigenta i 14-godišnjeg dječaka na klavijaturama, članovi su jedro i snažno pjevali.

Zatim je starješina Bednar govorio. To je, naravno, bio očekivani vrhunac okupljanja – čuti apostola kako podučava i svjedoči. Očigledno uz duhovno usmjerenje, usred svog govora, starješina Bednar je zastao i rekao: »Znate li pjesmu: ‘Baš čvrst nama vjere’?«

Činilo se da je svih 4100 glasova uzviknulo: »DA!«

Zatim je upitao: »Znate li 7. strofu?«

Ponovno je cijela skupina odgovorila: »DA!«

Aranžman moćne pjesme »Baš čvrst nama vjere« koju posljednjih 10 godina pjeva zbor Mormon Tabernacle Choir uključuje 7. strofu, koji se prije nije često pjevao. Starješina Bednar je rekao: »Zapjevajmo 1., 2., 3. i 7. strofu«.

Dirigent je bez oklijevanja ustao, a korepetitor koji obnaša Aronovo svećeništvo odmah je energično počeo svirati uvodne akorde. S razinom uvjerenja koje nikad do tada nisam osjetio u pjesmi koju je pjevala kongregacija, otpjevali smo 1., 2. i 3. strofu. Zatim su se glasnoća i duhovna moć podigli kada je 4100 glasova počelo pjevati sedmu strofu i objavilo:

U jednom od najznačajnijih duhovnih događaja u mom životu, toga sam dana naučio duboku lekciju. Živimo u svijetu koji nas može natjerati da zaboravimo tko smo doista mi. Što nas više ometaju stvari koje nas okružuju, to je jednostavnije opušteno se odnositi prema našoj povezanosti s Bogom, zatim je zanemarivati, a na kraju zaboraviti. Sveci u Liberiji imaju malo materijalnih stvari, a ipak, čini se da duhovno posjeduju sve. Ono čemu smo svjedočili taj dan u Monroviji bila je skupina sinova i kćeri Božjih koji su to znali!

U današnjem svijetu, bez obzira gdje živimo i bez obzira kakve su naše okolnosti, neophodno je da naš najistaknutiji identitet bude onaj djeteta Božjeg. Spoznaja o tome omogućit će bujanje naše vjere, potaknut će naše stalno kajanje i pružit će snagu da »budemo postojani i nepokolebljivi« tijekom našeg smrtnog putovanja.¹¹ U ime Isusa Krista. Amen.