Oprečnost u svemu

Svrha smrtničkog života za Božju djecu jest dati potrebna iskustva kako bi napredovali prema savršenstvu i konačno ostvarili svoju božansku sudbinu kao baštinici vječnog života«.¹ Kao što nas je predsjednik Thomas S. Monson tako moćno podučavao jutros, napredujemo donoseći odluke, napredujemo po našem iskušenju kako bismo pokazali da ćemo odabirati obdržavati Božje zapovijedi (vidi Abraham 3:25). Kako bismo bili iskušani, moramo imati opredjeljenje između mogućnosti. Za pružanje mogućnosti na kojima se primjenjuje opredjeljivanje, moramo imati oprečnost.

Ostatak nauma je također ključan. Kada krivo odabiremo – što je neizbježno – okaljani smo grijehom te moramo biti pročišćeni kako bismo nastavili prema našoj vječnoj sudbini. Očev naum pruža način za to, način za zadovoljavanje vječnih zahtjeva pravde: Spasitelj plaća cijenu kako bi nas otkupio od naših grijeha. Taj Spasitelj je Gospodin Isus Krist, Jedinorođeni Sin Boga Vječnog Oca, čija pomirbena žrtva – čije patnje – plaćaju cijenu naših grijeha, ako ćemo se zbog njih pokajati.

Jedno od najboljih objašnjenja namijenjene uloge oprečnosti nalazi se u Mormonovoj knjizi, u Lehijevom podučavanju svoga sina Jakova.

»Jer svakako mora biti oprečnosti u svemu. Da nije tako… pravednost se ne bi mogla ostvariti, ni opačina, ni svetost, ni bijeda, ni dobro, ni zlo« (2. Nefi 2:11; vidi i stih 15).

Kao posljedica, Lehi nastavlja: »Gospod Bog stoga dade čovjeku da on sam djeluje. Čovjek dakle ne bi mogao sam djelovati da ga ovaj ili onaj ne potiče« (stih 16). Slično, u suvremenoj objavi Gospodin je objavio: “I neizbježno je da đavao napastuje sinove ljudske, u protivnom se oni ne bi mogli opredijeliti, jer da nikad gorčinu okusili nisu, ni slasti upoznali ne bi« (NiS 29:39).

Oprečnost je nužna u Edenskom vrtu. Da Adam i Eva nisu odabrali uči u smrtnost, Lehi podučava: »Ostali bi, dakle, u stanju nevinosti… dobro ne čineći, jer grijeha poznavali ne bi« (2. Nefi 2:23).

Od početka, opredjeljivanje i oprečnost su bili u središtu Očevog nauma i Sotonine pobune protiv njega. Kako je Gospodin objavio Mojsiju, na nebeskom vijeću Sotona »nastojaše uništiti opredjeljivanje čovjekovo« (Mojsije 4:3). To uništenje je bilo svojstveno uvjetima Sotonine ponude. Došao je pred Oca i rekao: »Evo me, mene pošalji, ja ću biti sin tvoj i ja ću otkupiti sav rod ljudski te se nijedna duša izgubiti neće, a ja ću zacijelo to učiniti. Podaj mi, dakle, čast svoju« (Mojsije 4:1).

Stoga, Sotona je predložio provođenje Očevog nauma na način koji bi spriječio ostvarenje Očeve svrhe i dalo Sotoni njegovu slavu.

Sotonin prijedlog bi osigurao savršenu jednakost: on bi mogao »otkupiti sav rod ljudski«, da se nijedna duša izgubiti neće. Ne bi bilo opredjeljivanja i odabira za bilo koga, stoga, ne bi bilo potrebe za oprečnošću. Ne bi bilo kušnje, neuspjeha, ali ni uspjeha. Ne bi bilo rasta radi ostvarivanja svrhe koju je Otac želio za svoju djecu. Sveta pisma govore da je Sotonina oprečnost dovela do toga da se dogodio »rat na nebu« (Otkrivenje 12:7), u kojem su dvije trećine Božje djece zaradile pravo iskusiti smrtni život odabirom Očeva nauma i odbacujući Sotoninu pobunu.

Sotonina namjera je bila za sebe steći Očevu čast i moć (vidi Izaija 14:12–15; Mojsije 4:1, 3). »Zbog toga se,« reče Otac, »[što se] Sotona pobuni protiv mene… učinih da on bude zbačen.« (Mojsije 4:3) sa svim duhovima koji su izrazili svoju slobodu izbora kako bi ga slijedili (vidi Juda 1:6; Otkrivenje 12:8–9; NiS 29:36–37). Zbačen kao bestjelesni duhovi u smrtnost, Sotona i njegovi sljedbenici iskušavaju i pokušavaju prevariti i zarobiti Božju djecu (vidi Mojsije 4:4). Stoga se dogodilo da je Zli, koji se protivio i težio uništiti ga, u stvari olakšao Očev naum, zato što je oprečnost ta koja omogućava odabir i priliku za donošenje ispravne odluke koja vodi prema rastu što je svrha Očevog nauma.

Značajno je kako kušnja na počinjenje grijeha nije jedini način oprečnosti u smrtnosti. Otac Lehi je podučavao da ako se Pad ne bi dogodio, Adam i Eva »ostali bi, dakle, u stanju nevinosti, nemajući radosti, jer bijedu poznavali ne bi« (2. Nefi 2:23). Bez iskustva oprečnosti u smrtnosti, se »sve mora povezati u jedno« gdje ne bi bilo radosti ili bijede (stih 11). Stoga, otac Lehi nastavlja, nakon što je Bog stvorio sve stvari da ostvari vječne namjere svoje na čovjekovu svršetku… moraše svakako biti neka oprečnost; tako zabranjeno voće za opreku stablu života; jedno je slatko, a drugo gorko« (stih 15).² Svoje podučavanje o ovom dijelu nauma spasenja zaključuje ovim riječima:

»No, gle, sve bijaše učinjeno u mudrosti onoga koji sve znade.

»Adam pade da bi ljudi bili, a ljudi jesu da bi radost imali.« (stihovi 24–25).

Oprečnost u obliku teških okolnosti s kojima se suočavamo u smrtnosti, također je dio nauma koji potiče naš rast u smrtnosti.

Svi doživljavamo različite vrste oprečnosti koje nas ispituju. Neki od ovih ispita su kušnje koje nas navode na grijeh. Neki su smrtni izazovi, za razliku od osobnih grijeha. Neki su veliki. Neki su mali. Neki su neprekidni, a neki samo neznatne epizode. Nitko nije izuzet. Oprečnost nam omogućava da rastemo prema onome što naš Nebeski Otac želi da postanemo.

Nakon što je Joseph Smith završio prevođenje Mormonove knjige, bilo je preostalo naći izdavača. A to nije bilo lako. Složenost ovog dugačkog rukopisa i trošak ispisa i uveza tisuća primjeraka je bila zastrašujuća. Joseph se prvo obratio E. B. Grandinu, tiskaru iz Palmyre, koji je odbio. Zatim je tražio drugog tiskara u Palmyri koji ga je također odbio. Putovao je u Rochester, 25 milja (40 kilometara) dalje i prišao najpoznatijem izdavaču u zapadnom New Yorku, koji ga je također odbio. Drugi izdavač iz Rochestera je bio je spreman, ali su okolnosti ovaj izbor napravile neprihvatljivim.

Prošli su tjedni, a Joseph je vjerojatno bio zbunjen oprečnošću u ostvarenju ovog božanskog naloga. Gospodin nije olakšao, ali je napravio mogućim. Josephov peti pokušaj, drugi pristup izdavaču Grandin u iz Palmyre, je bio uspješan.³

Godinama kasnije, Joseph je bio bolno zatočen u zatvoru Liberty kroz mnogo mjeseci. Kada se molio za olakšanje, Gospodin mu je rekao da »sve će to tebi iskustvo pružiti i bit će za dobro tvoje« (NiS 122:7).

Svi smo upoznati s ostalim vrstama smrtne oprečnosti koju nisu uzrokovane našim osobnim grijehom, uključujući bolest, nemoć i smrt. Predsjednik Thomas S. Monson je objasnio:

»Neki od vas su možda u svojoj patnji zavapili pitajući se zašto naš Nebeski Otac dopušta da prolazite kroz sve te izazove s kojima se suočavate…

Međutim, smrtni život nikada nije trebao biti lak ili dosljedno ugodan. Naš Nebeski Otac… zna da učimo i rastemo te postajemo pročišćeni kroz teške izazove, bolne tuge i teške odluke. Svatko od nas doživljava mračne dane kada naši bližnji preminu, bolna vremena kada nam je zdravlje narušeno, osjećaj napuštenosti kada se čini kao da su nas oni koje volimo ostavili. Ovi i drugi izazovi koji nam daju pravi ispit naših sposobnosti kako bismo izdržali.«⁴

Naša nastojanja da poboljšamo naše poštivanje šabata predstavljaju manje stresne primjere oprečnosti. Imamo Gospodinovu zapovijed poštivati šabat. Nekima od naših odabira možemo kršiti tu zapovijed, ali drugi odabiri o tome kako trošimo vrijeme na šabat su samo pitanje hoćemo li činiti ono što je samo dobro ili ono što je bolje ili najbolje.⁵

Kako bi se prikazala oprečnost u kušnji, Mormonova knjiga opisuje tri metode koje će đavao koristiti u posljednje dane. Prvo će »bjesniti u srcima sinova ljudskih, i poticati ih na srdžbu protiv svega što je dobro« (2. Nefi 28:20). Drugo, »smirivati [će] da [članove] uljulja u tjelesnu sigurnost,« govoreći, »Sion živi u blagostanju, i dobro mu je« (stih 21). Treće, reći će nam »da pakla nema… Nisam ja đavao, jer ga i nema« (stih 22), a stoga nema ispravnog i pogrešnog. Zbog te oprečnosti smo upozoreni da nitko ne »boravi lagodno na Sionu« (stih 24).

Čini se kako se Crkva danas u svojoj božanskoj misiji, kao i mi u našim životima, sve više suočava s oprečnošću. Možda dok Crkva raste u snazi, a mi članovi rastemo u vjeri i poslušnosti, Sotona povećava snagu svoje oprečnosti kako bismo nastavili imati »oprečnosti u svemu«.

Neke od oprečnosti dolaze čak od članova Crkve. Neki koji koriste osobno razlučivanje ili mudrost kako bi se oduprli proročkom usmjerenju si daju naziv koji su posudili od izabranih tijela – »vjerna opozicija«. Koliko prikladno za demokraciju, ne postoji jamac za ovakav oblik vlasti u Božjem kraljevstvu, gdje se pitanja poštuju, ali oprečnost ne (vidi Matej 26:24).

Kao drugi primjer, postoje mnoge stvari u našoj ranoj povijesti Crkve, poput stvari koje je Joseph Smith možda učinio u svakoj okolnosti, koje se koriste kao temelj za oprečnost. Tome svemu kažem, imajte vjere i daje pouzdanje u Spasiteljevo naučavanje kako bismo ih mogli po »plodovima prepoznati« (Matej 7:16). Crkva se jako trudi biti transparentna sa zapisima koje imamo, ali nakon što sve objavimo, naši članovi ponekad imaju temeljna pitanja koja se ne mogu odgovoriti proučavanjem. To je inačica povijesti Crkve »oprečnosti u svemu«. Neke stvari se mogu naučiti samo kroz vjeru (vidi NiS 88:118). Naš krajnji oslonac mora biti vjera u svjedočanstvo koje smo primili od Duha Svetoga.

Bog rijetko krši opredjeljivanje svoje djece intervencijom protiv jednih u korist drugih. Ali on olakšava teret naših nevolja i ojačava nas kako bismo ih nosili, kao što je učinio za Almin narod zemlji Helam (vidi Mosija 24:13–15). On ne sprječava sve katastrofe, ali on odgovara na naše molitve kako bi ublažio njihov utjecaj ili kako bi ih odvratio, kao što je učinio jedinstveno moćnim ciklonom koji je prijetio spriječiti posvećenje hrama u Fidžiju;⁶ ili on ne ublažava njihove učinke, kao što je učinio s terorističkim napadom koji je odnio toliko mnogo života u zračnoj luci u Bruxellesu, ali samo ranio četiri naša misionara.

Kroz sve smrtne oprečnosti, imamo Božje uvjerenje da će »nevolje [naše] posvetiti [nama] na korist« (2. Nefi 2:2). Također smo naučeni razumjeti naša smrtna iskustva i njegove zapovjedi u kontekstu njegovog velikog nauma spasenja, koji nam kazuje svrhu života i daje nam uvjerenje Spasitelja, u čije ime svjedočim o istini ovih stvari. U ime Isusa Krista. Amen.