Utočište od oluje

»Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me;

bijah gô i obukoste me… 

Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.«¹

Procjenjuje se da danas u svijetu ima 60 milijuna izbjeglica, što znači da je »1 na svakih 122 ljudi … primoran napustiti svoj dom«,² a polovica njih su djeca.³ Šokantno je razmišljati o tim brojkama i o tome što to znači za život svakog pojedinca. Moje trenutno zaduženje je u Europi, gdje je 1,25 milijuna izbjeglica pristiglo u posljednjih godinu dana iz ratom razorenih područja Bliskog istoka i Afrike.⁴ Mnogi od njih dolaze samo s odjećom koju nose i stvarima koje su uspjeli spremiti u jednu malu torbu. Mnogi od njih su dobro obrazovani i svi su trebali napustiti domove, škole i poslove.

Pod vodstvom Prvog predsjedništva, Crkva radi sa 75 organizacija u 17 europskih zemalja. Ove organizacije uključuju od velikih međunarodnih institucija do malih mjesnih inicijativa, od vladinih agencija do vjerskih i svjetovnih pomoćnih organizacija. Sretni smo što surađujemo s drugima koji godinama rade s izbjeglicama diljem svijeta i što učimo od njih.

Kao članovi Crkve, kao ljudi, ne trebamo pogledati daleko u prošlost kako bismo se prisjetili vremena kada smo mi bili izbjeglice, iznova i iznova nasilno tjerani iz svojih domova i sa svojih farmi. Prošli je vikend govoreći o izbjeglicama sestra Linda Burton upitala žene Crkve da razmisle: »Što bi bilo da je njihova priča bila moja priča?«⁵ Njihova priča je bila naša priča, ne toliko davno.

Postoje vrlo emotivni argumenti u vladama i društvu o tome koja je definicija izbjeglice i što bi se trebalo učiniti da se pomogne izbjeglicama. Moja opažanja ni na koji način ne trebaju biti dio te žestoke rasprave niti komentirati imigracijsku politiku već se usredotočiti na ljude koji su protjerani iz svojih domova i svojih država ratovima koje nisu oni započeli.

Spasitelj zna kako je to biti izbjeglica – i on je bio. Kao dijete, Isus i njegova obitelj pobjegli su u Egipat kako bi izbjegli smrt koju je naredio Herod. I u različitim razdobljima njegovog službeništva Isusu su prijetili i njegov je život bio u opasnosti, konačno se predajući namjerama zlih ljudi koji su planirali njegovu smrt. Možda nam je onda još značajnije što je iznova podučavao da volimo jedni druge, da volimo kao što on voli, da volimo svog bližnjeg kao samoga sebe. Doista, »čisto i neokaljano bogoslužje pred Bogom i Ocem sastoji se u ovomu: pohađati sirote i udovice u njihovoj nevolji«⁶ i »paziti na siromahe i uboge, i skrbiti za olakšanje njihovo da ne trpe«.⁷

Bilo je nadahnjujuće svjedočiti što su članovi Crkve diljem svijeta velikodušno donirali za pomoć ovim pojedincima i obiteljima koji su toliko mnogo izgubili. Osobito diljem Europe, vidio sam mnoge članove Crkve koji su doživjeli radosno buđenje i obogaćivanje duše dok su odgovorili na tu duboku, unutarnju želju posegnuti prema onima oko sebe koji su u tolikoj potrebi i služiti im. Crkva je pružila utočište i medicinsku pomoć. Okoli i misije su prikupili više tisuća higijenskih paketa i potrepština. Drugi okoli su osigurali hranu i vodu, odjeću, vodootporne kapute, bicikle, knjige, ruksake, naočale za čitanje i još puno toga.

Pojedinci od Škotske do Sicilije ispunili su svaku moguću ulogu. Liječnici i medicinske sestre dobrovoljno su nudili svoje usluge na mjestima gdje su izbjeglice pristizale promočene, promrzle i često istraumatizirane svojim prelascima preko mora. Kako izbjeglice započinju proces naseljavanja, mjesni članovi im pomažu da nauče jezik zemlje domaćina, dok drugi nadahnjuju djecu i roditelje dajući igračke, pribore za slikanje, glazbu i igre. Neki uzimaju doniranu pređu, igle za pletenje i kukičanje i podučavaju tim vještinama mjesne izbjeglice, i mlade i stare.

Stariji članovi Crkve koji su proveli godine u služenju i vodstvu svjedoče o činjenici da je služenje ovim ljudima u takvim velikim potrebama pružilo najbogatije, najispunjenije iskustvo u njihovoj dosadašnjoj službi.

Stvarnost ovih situacija mora se vidjeti da bi se povjerovala. Zimus sam, među drugima, upoznao trudnicu iz Sirije u tranzitnom izbjegličkom kampu koja je očajnički tražila potvrdu da neće svoje dijete roditi na hladnom podu velike dvorane gdje je bila smještena. U Siriji je bila sveučilišni profesor. A u Grčkoj sam razgovarao s obitelji koja je još bila mokra, promrzla i uplašena od svog prelaska iz Turske u malom gumenom čamcu. Nakon što sam ih pogledao u oči i čuo njihovu priču, o užasu od kojeg su pobjegli i o njihovom teškom putovanju u potrazi za utočištem, nikad neću biti isti.

Produljenu njegu i pomoć čini velik broj predanih spasioca, od kojih su mnogi volonteri. Na djelu sam vidio članicu Crkve koja je više mjeseci radila tijekom noći, skrbeći za najhitnije potrebe onih koji su iz Turske pristizali u Grčku. Među brojnim drugim pothvatima, pružala je prvu pomoć onima kojima je najkritičnije trebala medicinska njega; vidjela je da su žene i djeca koji su putovali sami primili skrb; primala je one čiji su bližnji umrli putem i činila što može kako bi ograničena sredstva rasporedila za neograničene potrebe. Ona je, kao mnogi poput nje, bila doslovni poslužujući anđeo, čije zasluge nisu zaboravili oni o kojima je skrbila, kao ni Gospodin, na čijem je zadatku bila.

Svi koji su dali od sebe kako bi umanjili patnju oko sebe su poput Alminog naroda: »I tako u blagostanju svojemu ne otpuštahu nikoga gola, ni gladna, ni žedna, ni bolesna, ni nepodvorena…  Bijahu, dakle, darežljivi prema svima, starima i mladima, zasužnjenima i slobodnima, muškima i ženskima, bili oni u crkvi ili izvan crkve, ne gledajući tko je tko, već tko je u potrebi.«⁸

Trebamo biti oprezni da vijesti o nevoljama izbjeglica nekako ne postanu uobičajene kad početni šok nestane, a ratovi se nastave i obitelji nastave dolaziti. Milijuni izbjeglica diljem svijeta, čije priče više nisu novost, još se nalaze u očajničkoj potrebi za pomoć.

Ako pitate: »Što mogu učiniti?« sjetimo se prvo da ne trebamo služiti na račun svojih obitelji i drugih obveza⁹ niti trebamo očekivati da naši vođe za nas organiziraju projekte. No kao mladi, muškarci, žene i obitelji, možemo se pridružiti velikom humanitarnom radu.

Kao odgovor na poziv Prvog predsjedništva da sudjelujemo u kristolikoj službi izbjeglicama diljem svijeta,¹⁰ vrhovna predsjedništva Potpornog društva, Djevojaka i Male škole organizirala su inicijativu pomoći pod nazivom »Bijah putnik«. Sestra Burton predstavila ju je ženama Crkve prošlog vikenda na Općem zasjedanju žena. Postoje mnoge korisne ideje, izvori i prijedlozi za službu na stranici IWasAStranger.lds.org.

Započnite klečući u molitvi. Zatim razmislite o tome da činite nešto blizu doma, u svojoj zajednici, gdje ćete pronaći ljude kojima treba pomoć u prilagođavanju novim okolnostima. Krajnji cilj je njihova rehabilitacija u marljiv i samodostatan život.

Mogućnosti da pružimo ruke i budemo prijatelji su beskrajne. Raseljenim izbjeglicama možete pomoći da nauče jezik zemlje domaćina, obnove poslovne vještine ili vježbaju za razgovor za posao. Možete ponuditi da budete mentor obitelji ili samohranoj majci dok prelaze na nepoznatu kulturu, čak i s nečim toliko jednostavnim kao što je pravljenje društva pri odlasku u trgovinu ili u školu. Neki odjeli i okoli imaju postojeće pouzdane organizacije s kojima surađuju. I, prema vašim okolnostima, možete pridonijeti izvanrednom humanitarnom radu Crkve.

Uz to, svatko od nas može povećati našu svijest o događajima u svijetu koji ove obitelji tjeraju iz njihovih domova. Moramo se zauzeti protiv netolerancije i zagovarati poštovanje i razumijevanje među kulturama i tradicijama. Upoznavanje izbjegličkih obitelji i slušanje njihovih priča vlastitim ušima, a ne s ekrana ili iz novina, promijenit će vas. Prava prijateljstva će se razviti i stvoriti suosjećanje i uspješnu integraciju.

Gospodin nas je uputio da okoli Siona trebaju biti »za obranu« i »zaklon pred olujom«.¹¹ Pronašli smo zaklon. Izađimo iz svojih sigurnih mjesta i podijelimo s njima, iz svog izobilja, nadu u svjetliju budućnost, vjeru u Boga i bližnjega, i ljubav koja vidi dalje od kulturnih i ideoloških razlika do veličanstvene istine da smo svi djeca našeg Nebeskog Oca.

»Uistinu, Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti.«¹²

Biti izbjeglica može biti određujući trenutak u životima onih koji su izbjeglice, no biti izbjeglica ne određuje njih. Kao bezbrojnim tisućama prije njih, ovo će biti razdoblje – nadamo se kratko – u njihovim životima. Neki od njih će nastaviti kako bi bili dobitnici Nobelove nagrade, javni službenici, liječnici, znanstvenici, glazbenici, slikari, vjerski vođe i doprinositelji u drugim područjima. Doista, mnogi od njih su to bili prije nego su sve izgubili. Ovaj ih trenutak ne određuje, no naš odgovor će pomoći odrediti nas.

»Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.« ¹³ U ime Isusa Krista. Amen.

Za više informacija, vidi stranicu IWasAStranger.lds.org i mormonchannel.org/blog/post/40-ways-to-help-refugees-in-your-community.