Što da činimo?
Neill F. Marriott
druga savjetnica u vrhovnom predsjedništvu Djevojaka
Izgrađujemo kraljevstvo kada njegujemo druge. Izgrađujemo kraljevstvo također kada govorimo istinu i svjedočimo o njoj.
Odmah nakon Isusovog Uskrsnuća i Uzašašća apostol Petar je podučavao: »Neka sav … sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli.« Slušatelje je to pogodilo ravno u srce te su upitali Petra i ostale: »Braćo, što da činimo?«1 I kasnije su s radošću slušali Petrova naučavanja.
Sutra je nedjelja Uskrsa i nadam se da će i nas pogoditi u srce kako bismo pozdravili Spasitelja, pokajali se i s radošću poslušali.
Na ovom ćemo Općem saboru čuti nadahnute upute od crkvenih vođa, i muških i ženskih. Znajući da će naša srca biti dirnuta njihovim riječima, večeras vas pitam: »Žene i sestre, što da mi činimo?«
Vrhovna predsjednica Potpornog društva, Eliza R. Snow prije gotovo 150 godina je izjavila sestrama: »Gospodin je na nas položio velike odgovornosti.«2 Svjedočim da je njezina izjava i danas istinita.
Gospodinovoj Crkvi potrebne su žene vođene duhom koje koriste svoje jedinstvene darove kako bi njegovale, zagovarale i branile evanđeoske istine. Naše nadahnuće i intuicija potrebni su dijelovi za izgradnju kraljevstva Božjega, a to zapravo znači činiti naš dio u spasenju Božje djece.
Izgrađivanje kraljevstva njegovanjem
Izgrađujemo kraljevstvo kada njegujemo druge. Međutim, prvo dijete Božje koje moramo izgraditi u obnovljenom evanđelju jesmo mi same. Emma Smith je rekla: »Želim da duh Sveti bude sa mnom jer želim spoznati i shvatiti samu sebe kako bih prevladala svaku tradiciju ili narav koje ne bi dovele do mojeg uzvišenja.«3 Moramo razviti vjeru čvrstu poput stijene u Spasiteljevo evanđelje i ići naprijed prema uzvišenju osnažene hramskim savezima.
Što ako za neke naše tradicije nema mjesta u obnovljenom evanđelju Isusa Krista? Odricanje od njih može zahtijevati emocionalnu podršku i brigu za nekoga drugoga, kao što je to bio slučaj sa mnom.
Kad sam se rodila, moji su roditelji iza kuće zasadili stablo magnolije kako bi moje vjenčanje bilo puno magnolija i koje se trebalo održati u protestantskoj crkvi mojih predaka. Ali na dan moga vjenčanja moji roditelji nisu bili uz mene i nije bilo magnolija, a kao osoba koja se obratila prije jednu godinu, otputovala sam u Salt Lake City, u Uti, kako bih primila svoje hramsko podarivanje i zapečatila se za Davida, svog zaručnika.
Kad sam napustila Louisianu i došla u Utah, preplavio me osjećaj beskućništva. Prije vjenčanja bila sam smještena kod maćehe Davidove majke, koju su brižno nazivali teta Carol.
Bila sam tu, strankinja u Uti, koja je odsjela u kući stranca prije pečaćenja – za vječnost – za obitelj koju sam jedva poznavala. (Dobro da sam voljela svog budućeg muža i Gospodina i vjerovala im!)
Dok sam stajala na pragu kuće tete Carol, htjela sam se nestati. Vrata su se otvorila – a ja sam stajala kao preplašeni zec – i teta Carol je bez riječi posegnula prema meni i zagrlila me. Ona, koja nije imala vlastite djece, znala je – njezino brižno srce je znalo – da mi je potrebno mjesto kojem ću pripadati. Kakvu li sam utjehu i dragost u tom trenutku osjetila! Moj je strah nestao, a potom sam osjetila da sam došla na sigurno duhovno mjesto.
Ljubav u vašem životu pronalazi mjesta za druge, kao što je teta Carol učinila za mene.
Majke doslovno pronalaze prostor u svojem tijelu za brigu o nerođenom djetetu – i nadam se mjesto u svojem srcu dok ga odgaja – no briga nije ograničena samo na nošenje i odgajanje djece. Eva je nazvana »majkom« prije nego je rodila djecu.4 Ja vjerujem kako »majka« znači »dati život«. Sjetite se mnogih načina na koje dajete život. To može značiti davanje emocionalnog života beznadnima ili duhovnog života sumnjičavima. Uz pomoć Duha Svetoga možemo načiniti mjesto za emocionalno iscjeljenje onih koji su diskriminirani, onih koji su odbačeni i za strance. Na te nježne, no moćne načine izgrađujemo kraljevstvo Božje. Sestre, sve smo mi došle na zemlju noseći sa sobom darove života, majčinske darove jer je to Božji naum.
Za slijeđenje njegovog nauma i za postajanje graditeljima kraljevstva potrebna je nesebična žrtva. Starješina Orson F. Whitney je napisao: »Sve zbog čega stradamo i kroz sve što izdržavamo, osobito kada izdržavamo sa strpljivošću, … pročišćava naša srca … i čini nas osjećajnijima i dobrohotnijima … kroz … težak rad i nevolju, stječemo obrazovanje … koje će nas učiniti više poput našeg Oca i Majke na Nebu.«5 Te nas pročišćavajuće kušnje dovode Kristu koji će nas iscijeliti i učiniti korisnima za djelo spasenja.
Izgrađivanje kraljevstva govorom i svjedočanstvom
Izgrađujemo kraljevstvo također kada govorimo istinu i svjedočimo o njoj. Mi slijedimo Gospodinov uzorak. On govori i podučava s Božjom moći i ovlašću. Sestre, i mi to možemo. Žene općenito vole govoriti i okupljati se. Dok djelujemo po svećeničkoj ovlasti koja nam je dana, naše govorenje i sabiranje prerasta u vođenje i podučavanje evanđelja.
Sestra Julie B. Beck, bivša vrhovna predsjednica Potpornog društva, podučavala je: »Sposobnost dobiti osobnu objavu, primiti ju i djelovati sukladno njoj najvažnija je vještina koja se može steći u ovom životu. … Zahtijeva svjesno nastojanje.«6
Osobna će nas objava od Duha Svetoga uvijek potaknuti da učimo, govorimo i djelujemo po vječnoj istini – Spasiteljevoj istini. Što više slijedimo Krista, više ćemo osjetiti njegovu ljubav i usmjerenje, što više osjetimo njegovu ljubav i usmjerenje, više ćemo htjeti govoriti i činiti stvari koje je on govorio i činio, čak i kada se suočimo s oprečnošću.
Prije nekoliko godina molila sam za riječi kako bih obranila majčinstvo kad sam primila anonimni telefonski poziv.
Pozivateljica je upitala: »Jeste li vi Neill Marriott, majka velike obitelji?«
Radosno sam odgovorila: »Da!« očekujući da ću čuti nešto poput: »Pa, to je dobro!«
Ali ne! Nikad neću zaboraviti njezin odgovor dok je njezin glas grmio preko telefona: »Izrazito sam uvrijeđena što donosite djecu na ovaj prenapučeni planet!«
»O«, zamucala sam, »jasno mi je kako se osjećate.«
»Ne, ne znate!« odbrusila je.
Zatim sam šapnula: »Pa, možda ne znam.«
Počela je galamiti o mom nepromišljenom odabiru biti majkom. Dok je ona tako govorila, počela sam se moliti za pomoć i nježna misao mi je pala na um: »Što bi joj Gospodin rekao?« Potom sam stekla osjećaj da stojim na čvrstom tlu i ohrabrila sam se pri pomisli na Isusa Krista.
Odgovorila sam: »Drago mi je što sam majka i obećavam vam da ću učiniti sve što je u mojoj moći da odgojim djecu tako da će svijet učiniti boljim mjestom.«
Odgovorila je: »Pa, nadam se da hoćete!« i poklopila.
Nije to bila velika stvar – na koncu konca, sigurno sam stajala u vlastitoj kuhinji! Ali na svoj sam način mogla govoriti u branu obitelji, majki i odgajateljica zbog dvije stvari: (1) razumjela sam Božji nauk o obitelji i vjerovala mu te (2) se molila za riječi koje bi prenije ove istine.
Biti drugačije i razlikovati se od svijeta potaknut će neke kritike, no moramo se usidriti za vječna načela i svjedočiti o njima, bez obzira na odgovor svijeta.
Kad se zapitamo: »Što da činimo?« trebamo promisliti o ovom pitanju: »Što Spasitelj stalno čini?« On se brine. Stvara. Potiče rast i dobrotu. Žene i sestre, i mi možemo to učiniti! Djevojke Male škole, postoji li netko u vašoj obitelji kome je potrebna vaša ljubav i vaša dobrota? I vi izgrađujete kraljevstvo njegujući druge.
Spasiteljevo je stvaranje svijeta, pod vodstvom njegovog Oca, bilo snažan čin brige. Omogućio je mjesto za naš rast i razvitak vjere u njegovu pomirbenu moć. Vjera u Isusa Krista i njegovo Pomirenje konačno je mjesto iscjeljenja i nade, rasta i svrhe. Svi mi trebamo duhovni i tjelesno mjesto pripadnosti. Mi, sestre svih uzrasta, možemo stvoriti ovo, sveto mjesto.
Imamo veliku odgovornost postati ženama koje će slijediti Spasitelja, njegovati s nadahnućem i neustrašivo živjeti po istini. Dok molimo Oca na Nebu da postanemo graditeljice njegovog kraljevstva, moć će njegova sići na nas i znat ćemo kako njegovati, i naposljetku, postati poput naših nebeskih roditelja. U ime Isusa Krista. Amen.