2010. – 2019.
»Tko njih prima, prima mene«
Travnja 2016


»Tko njih prima, prima mene«

Današnja djeca se nalaze u različitim i složenim obiteljskim strukturama. Trebamo posegnuti prema onima koji se osjećaju usamljeno, napušteno ili izvan ograde.

Bog voli djecu. Voli svu djecu. Spasitelj je rekao: »Pustite dječicu… da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko«.1

Današnja djeca se nalaze u različitim i složenim obiteljskim strukturama.

Na primjer, dvostruko više djece u Sjedinjenim Državama živi samo s jednim roditeljem danas, nego što je to bilo prije 50 godina.2 I postoji mnogo obitelji koje su manje ujedinjene u svojoj ljubavi prema Bogu i u spremnosti obdržavati njegove zapovijedi.

U tom sve većem duhovnom metežu, obnovljeno evanđelje će nastaviti pronositi Gospodnje mjerilo, ideal i obrazac.

»Djeca imaju pravo biti rođena u savezu braka i podignuta od oca i majke koji u potpunoj vjernosti poštuju bračni zavjet…

Muž i žena imaju uzvišenu odgovornost da se vole i brinu jedno za drugo, a i za svoju djecu… Roditelji imaju svetu dužnost podizati svoju djecu u ljubavi i pravednosti, ispuniti im fizičke i duhovne potrebe, naučiti ih da vole i služe jedni drugima [i] da vrše Božje zapovijedi.«3

Odajemo priznanje mnogim dobrim roditeljima svih vjera diljem svijeta, koji se s ljubavlju brinu o svojoj djeci. Sa zahvalnošću pozdravljamo obitelji Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana koje imaju brigu oca i majke obraćenih na Spasitelja, a koji su zapečaćeni svećeničkom ovlašću i koji u svojim obiteljima uče voljeti svog Nebeskog Oca i njegovog Sina, Isusa Krista, i vjerovati im.

Molba za mlade

No moja današnja molba upućena je stotinama tisuća djece, mladih i mladih odraslih koji ne potječu iz ovih, u nedostatku boljeg izraza, obitelji »savršenih kao sa slike«. Ne govorim samo o mladima koji su doživjeli smrt, razvod ili gubitak vjere svojih roditelja, nego i o desecima tisuća mladića i djevojaka diljem svijeta koji prihvaćaju evanđelje bez majke ili oca koji bi došli u Crkvu s njima.4

Ti mladi sveci posljednjih dana ulaze u Crkvu s velikom vjerom. Nadaju se da će u svojim životima u budućnosti stvoriti obiteljski ideal.5 S vremenom postaju važan dio naše misionarske sile, naši pravedni mladi odrasli i oni koji kleknu na oltar kako bi osnovali vlastite obitelji.

Osjetljivost

Nastavit ćemo podučavati obitelji Gospodinovom obrascu, ali sada s milijunima članova i različitošću koju imamo među djecom u Crkvi, trebamo biti još pažljiviji i osjetljiviji. Naša crkvena kultura i jezik ponekad su prilično jedinstveni. Djeca Male škole neće prestati pjevati pjesmu »Obitelj može vječna nam biti«,6 no kad pjevaju: »Drago mi je kad tata dođe kući«7 ili »moj otac i majka uče me sad«,8 neće sva djeca pjevati o svojim obiteljima.

Naša prijateljica Bette iznijela je iskustvo koje je imala u crkvi kad je imala 10 godina. Rekla je: »Naša učiteljica je držala lekciju o hramskom braku. Postavila mi je posebno pitanje: ‘Bette, tvoji roditelji nisu vjenčani u hramu, zar ne?’ [Moja učiteljica i ostali u razredu] znali su odgovor.« Učiteljica je nastavila lekciju, a Bette je zamišljala najgore. Bette je rekla: »Mnogo noći sam provela u suzama. Kad sam dvije godine kasnije imala srčanih problema i pomislila da ću umrijeti, uznemirila sam se misleći da ću zauvijek ostati sama.«

Moj prijatelj Leif je sam odlazio u crkvu. Jednom su ga u Maloj školi zamolili da pripremi kratak govor. Mama i tata nisu dolazili u Crkvu da bi bili uz njega i pomogli mu ako zaboravi što treba reći. Leif je bio užasnut. Kako se ne bi osramotio, jednostavno je izbjegavao crkvu nekoliko mjeseci.

»Nato Isus pozva k sebi malo dijete, postavi ga pred njih… 

[I reče] Tko primi radi mene jedno malo dijete kao što je ovo, mene prima.«9

Vjerna srca i duhovni darovi

Ta djeca i mladi blagoslovljeni su vjernim srcima i duhovnim darovima. Leif mi je rekao: »Duboko u srcu znao sam da je Bog moj Otac i da me poznaje i voli.«

Naša prijateljica Veronique je rekla: »Dok sam učila načela evanđelja i proučavala Mormonovu knjigu, izgledalo je kao da se prisjećam onoga što sam već znala, ali sam zaboravila.«

Naša prijateljica Zuleika dolazi iz Alegretea u Brazilu. Iako njezina obitelj nije bila pobožna, Zuleika je s 12 godina počela čitati Bibliju i posjećivati mjesne crkve, u potrazi za većim znanjem o Bogu. Uz nevoljku dozvolu svojih roditelja, proučavala je s misionarima, primila svjedočanstvo i krstila se. Zuleika mi je rekla: »Tijekom rasprava pokazali su mi sliku hrama Salt Lake i ispričali o uredbama pečaćenja. Od tog trenutka imala sam želju jednoga dana otići u dom Gospodnji i imati vječnu obitelj.«

Dok zemaljska situacija djeteta možda nije idealna, duhovni DNK djeteta je savršen jer je pravi identitet osobe kao sina ili kćeri Božje.

Predsjednik Thomas S. Monson je rekao: »Pomognite Božjoj djeci razumjeti što je istinsko i važno u ovom životu. Pomognite im razviti snagu odabrati put koji će ih čuvati na putu u vječni život.«10 Otvorimo šire svoje ruke i svoja srca. Ovi mladi trebaju naše vrijeme i naša svjedočanstva.

Brandon, koji se pridružio Crkvi u Coloradu u srednjoj školi, govorio mi je o onima koji su posegnuli prema njemu prije i poslije krštenja. Rekao je: »Bio sam u domovima obitelji koje žive evanđelje. Vidio sam mjerilo za koje sam osjetio da ga mogu imati i u svojoj obitelji.«

Veronique, rođena u Nizozemskoj, pohađala je školu s našom kćeri Kirsten dok smo živjeli u Njemačkoj. Veronique je primijetila: »Učenici koji su bili članovi Crkve zračili su svjetlošću. Shvatila sam da to svjetlo potječe od njihove vjere u Isusa Krista i od življenja njegovih naučavanja.«

Moj prijatelj Max je kršten s osam godina. Njegov otac nije bio član ni jedne crkve, a Max je mogao ići ili ne ići u crkvu.

Kao tinejdžer, nakon višemjesečne odsutnosti iz crkve, Max je osjetio da se treba vratiti u crkvu i jednog nedjeljnog jutra odlučio vratiti se. No njegova je odlučnost oslabjela kad se približio ulaznim vratima crkve, a želudac mu se stisnuo.

Tamo, pred vratima, stajao je novi biskup. Max ga nije poznavao i bio je siguran da ga biskup ne poznaje. Kad se Max približio, biskupovo lice se ozarilo, ispružio je ruku i rekao: »Max, drago mi je što te vidim!«

»Kad je izgovorio te riječi«, rekao je Max, »preplavio me osjećaj topline i znao sam da sam ispravno postupio.«11

Znati nečije ime čini razliku.

»Naredi [Isus] da mu oni donesu dječicu svoju …

A on uze dječicu njihovu, jedno po jedno, i blagoslivljaše ih, i moljaše se za njih Ocu.

I kad to učini, opet zaplaka.«12

Mladi koji još nisu kršteni

Na zahtjev roditelja, mnogi mladi koji vole evanđelje godinama čekaju da se krste.

Emilyni roditelji razveli su se kada je bila dijete i nije dobila dozvolu da se krsti dok ne napuni 15 godina. Naša prijateljica Emily sa žarom govori o vođi Djevojaka koja »uvijek poseže prema njoj i pomaže joj ojačati [njezino] svjedočanstvo.«13

Colten i Preston su tinejdžeri koji žive u Uti. Njihovi roditelji su razvedeni i još nisu dobili dozvolu krstiti se. Iako ne mogu podjeljivati sakrament, svaki tjedan donose kruh. I premda ne mogu ući u hram kako bi vršili krštenja s mladima kad njihov odjel ide u hram, dvojica braće pronalaze imena članova obitelji u obližnjem centru za obiteljsku povijest. Najveći utjecaj u pomaganju našim mladima da se osjećaju uključeni su drugi pravedni mladi.

starješina Joseph Ssengooba

Završavam primjerom našeg novog prijatelja, kojeg smo upoznali prije nekoliko tjedana dok smo bili u posjeti misiji Zambija Lusaka.

Slika
Joseph Ssengooba kao dječak

Starješina Joseph Ssengooba je iz Ugande. Otac mu je preminuo kada je imao sedam godina. U dobi od devet godina bio je prepušten sam sebi jer se njegova majka i rođaci nisu mogli brinuti o njemu. S 12 godina upoznao je misionare i krstio se.

Joseph mi je opisao svoj prvi dan u crkvi: »Nakon sakramentalnog sastanka, mislio sam da je vrijeme da pođem kući, no misionari su me upoznali s Joshuom Walusimbijem. Joshua mi je rekao da će mi biti prijatelj i dao mi je Dječju pjesmaricu kako ne bih morao praznih ruku ići u Malu školu. U Maloj školi je Joshua stavio dodatnu stolicu pokraj svoje. Predsjednica Male škole pozvala me da izađem naprijed i zamolila sve u Maloj školi da mi otpjevaju ‘Božje sam dijete ja’. Osjećao sam se vrlo posebno.«

Predsjednik ogranka odveo je Josepha u obitelj Pierrea Mungoze i to je postao njegov dom na sljedeće četiri godine.

Slika
StarješineJoshua Walusimbi i Joseph Ssengooba

Osam godina kasnije kad je starješina Joseph Ssengooba započeo svoju misiju, na njegovo veliko iznenađenje njegov trener je bio starješina Joshua Walusimbi, dječak koji je učinio da se osjeća dobrodošlim prvog dana u Maloj školi. A njegov predsjednik misije? To je Leif Erickson, dječak koji se udaljio iz Male škole jer se uplašio držanja govora. Bog voli svoju djecu.

Slika
Starješina Joseph Ssengooba i predsjednik Leif Erickson

Djeca su dotrčala

Kad smo prije nekoliko tjedana moja supruga Kathy i ja bili u Africi, posjetili smo Mbuji-Mayi, u Demokratskoj Republici Kongo. Zbog toga što kapela nije bila dovoljno velika da primi 2.000 članova, sastali smo se na otvorenom, pod plastičnom nadstrešnicom poduprtom stupovima od bambusa. Kad je sastanak počeo, mogli smo vidjeti desetke djece kako nas gledaju držeći se za ogradu od kovanog željeza koja je okruživala posjed. Kathy je tiho šapnula: »Neil, što misliš da pozoveš tu djecu da uđu?« Prišao sam predsjedniku okruga Kalonjiju za govornicom i upitao ga bi li pozvao djecu iza ograde da nam se pridruže unutra.

Slika
Starješina Andersen u Demokratskoj Republici Kongo
Slika
Djeca izvan ograde
Slika
Djeca pozvana unutra

Na moje iznenađenje, kad ih je predsjednik Kalonji pozvao, djeca ne samo da su došla nego su dotrčala – oko stotinjak njih – neka s poderanom odjećom i bosonoga, ali svi s predivnim osmijehom i uzbuđenim izrazima lica.

Bio sam duboko dirnut ovim iskustvom i vidio sam ga kao simbol naše potrebe posegnuti prema mladima koji se osjećaju usamljeno, ostavljeno ili izvan ograde. Razmišljajmo o njima, poželimo im dobrodošlicu, prihvatimo ih i učinimo sve što možemo kako bismo ojačali njihovu ljubav prema Spasitelju. Isus je rekao: »Tko primi radi mene… dijete kao što je ovo, mene prima.«14 U ime Isusa Krista. Amen.

Napomene

  1. Matej 19:14

  2. Vidi »Family Structure«, Child Trends DataBank (prosinac 2015.), dodatak 1, stranica 9, childtrends.org/databank

  3. »Obitelj: Proglas svijetu«, Liahona, studeni 2010., 129, odlomci 7 i 6

  4. Želim osobno pozdraviti desetke tisuća pravednih majki, mnoge od njih su samohrani roditelji, koje hrabro preuzimaju primarnu odgovornost duhovnog jačanja svoje djece. Naša prijateljica Shelley iz Kanade o svojoj majci je rekla:

    »Misionari su pokucali na vrata mojih roditelja pet godina prije nego što sam se rodila. Roditelji su odslušali nekoliko lekcija i zatim to mog oca više nije zanimalo. Moja je majka nastavila slušati lekcije i htjela se krstiti. Pet godina je moja majka odlazila u crkvu kao nečlan i zatim se tri mjeseca nakon mog rođenja mogla krstiti.

    Moja majka nikad nije bila dobar govornik ili obnašala vodeće položaje. Imala je vrlo jednostavno, nježno, postojano svjedočanstvo… i svaki dan dosljedno živi ono u što vjeruje. Taj tihi, jednostavni primjer me uvijek održavao blizu Gospodina i Crkve.«

  5. Naš prijatelj Randall mi je rekao: »Podučili su me i znao sam da sam sin nebeskih roditelja, a znanje o mom pravom identitetu i naravi dalo mi je nadu koja mi je bila potrebna kako bih slijedio isti put kao moji roditelji, koje sam obožavao, ali nisam želio oponašati. Vjerovao sam onome čemu su me podučavali učitelji Male škole, Nedjeljne škole, Mladića i drugi učitelji. U odjelu i široj obitelji vidio sam primjere vjernih, sretnih obitelji i vjerovao sam Nebeskom Ocu, znajući da će mi, ako ostanem vjeran, pomoći imati takvu obitelj.«

  6. »Obitelj može vječna nam biti«, Dječja pjesmarica, str. 62

  7. »Daddy’s Homecoming«, Children’s Songbook, 210

  8. »Love Is Spoken Here«, Children’s Songbook, 190–191

  9. Matej 18:2, 5

  10. Thomas S. Monson, »Learn of Me«, Liahona, ožujak 2016., 6

  11. Vidi Max H. Molgard, Inviting the Spirit into Our Lives (1993.), 99

  12. 3. Nefi 17:11, 21–22

  13. Emily je, iako bez aktivnih roditelja, s ljubavlju govorila o baki i djedu, ujacima, tetama i drugima koji su »zamjenjivali« roditelje. Govoreći o Djevojkama u Michiganu, rekla je: »Njezina su djeca bila odrasla i za cilj si je postavila učiniti svaku djevojku da se osjeća kao da je njezina kći… Njezin osmijeh mogao je ugrijati srce i najtežih dana… Sebi sam postavila za cilj slijediti njezin primjer i biti sestra Molnar za onu djecu koja se osjećaju ‘drugačijom’, ‘izostavljenom’ ili ‘isključenom’.

  14. Matej 18:5