Izaslanici Crkve

Ne tako davno, neudana je sestra, koju ću zvati Molly, došla kući s posla i otkrila da joj je pod u podrumu u potpunosti prekriven s 5 cm vode. Odmah je shvatila da su njezini susjedi, s kojima je dijelila cijevi odvoda, zasigurno prali prekomjerne količine rublja i puno se kupali jer se njoj slijevala otpadna voda.

Nakon što je Molly pozvala prijateljicu da dođe i pomogne, njih su dvije počele izbacivati vodu i brisati pod. U tom je trenutku zazvonilo zvono. Prijateljica je uzviknula: »To su tvoji kućni učitelji!«

Molly se nasmijala. »Posljednji je dan mjeseca«, odgovorila je, »no jamčim ti da to nisu moji kućni učitelji.«

Bosih nogu, mokrih hlača, kosom povezanom u maramu i s vrlo pomodnim parom gumenih rukavica, Molly je krenula prema vratima. No, njezin silan izgled nije se mogao usporediti sa silnim prizorom pred njezinim očima. To jesu bili njezini kućni učitelji!

»Kao da me netko opalio odčepljivačem!« rekla mi je kasnije. Bilo je to čudo kućnog učiteljstva – onakvo o kakvom braća govore tijekom govora na Općem saboru!« Nastavila je dalje: »No, baš kada sam pokušavala odlučiti hoću li ih poljubiti ili im dati krpu za brisanje poda, oni su rekli: ‘O, Molly, žao nam je. Vidimo da si zaposlena. Ne želimo se nametati, doći ćemo drugi put.’ I otišli su.«

»Tko je to bio?« upitala je njezina prijateljica iz podruma.

»Htjela sam reći: ‘Zasigurno nisu bila tri nefijca’«, priznala je Molly, »no suzdržala sam se i vrlo smireno rekla: ‘Bili su to moji kućni učitelji, no osjetili su da ovo nije pravi trenutak da ostave svoju poruku.’«¹

Braćo, možemo li nakratko razmotriti svećeničku dužnost koja je opisana kao »prvi crkveni izvor pomoći« pojedincima i obiteljima.² Cijele su šume žrtvovane kako bi se dostavio papir za njegovu organizaciju i reorganizaciju. Izložene su tisuće govora ohrabrenja kako bi nas se potaknulo na njegovo vršenje. Zasigurno nikakva frojdovska putna agencija igdje ne bi mogla složiti taj broj posjeta iz krivnje koja je ova tema potaknula. Ipak se posvuda mučimo ostvariti približno prihvatljiva mjerila uspješnosti po pitanju Gospodinove zapovijedi da »uvijek nad crkvom bdije[mo]«³ kroz svećeničko kućno učiteljstvo.

Dio izazova s kojim se suočavamo nalazi se u promjenjivoj demografiji Crkve. S našim članstvom koje je sada rasprostranjeno kroz više od 30.000 odjela i ogranaka, smještenih u nekih 188 naroda i teritorija, puno je veći izazov posjetiti domove naše braće i sestara nego što je to bilo u prvim danima Crkve kada je susjed podučavao susjeda u nečemu što se zvalo »podučavanje u susjedstvu«.

Nadalje, u mnogim jedinicama Crkve postoji ograničen broj dostupnih obnašatelja svećeništva koji će vršiti kućno učiteljstvo, zbog čega oni koji služe imaju i do 18 ili 20 obitelji, ili više, o kojima se trebaju brinuti. Tu mogu postojati i problemi velikih udaljenosti koje je potrebno proputovati, visoki troškovi te loša prometna povezanost i duže trajanje mjesnog radnog dana i tjedna. Nadodajte tome neke kulturalne tabue nepozvanih kućnih posjeta i sigurnosna pitanja koja postoje u mnogim susjedstvima svijeta – stoga, počinjemo uviđati složenost problema.

Braćo, u savršenom svijetu i idealnim uvjetima gdje se to može vršiti, mjesečni posjet svakom domu još uvijek je ideal kojem Crkva treba težiti. No, shvaćajući da na mnogim mjestima diljem svijeta postizanje takvog ideala nije moguće i da uzrokujemo da se ta braća osjećaju kao gubitnici kada tražimo od njih da učine ono što se u stvarnosti ne može učiniti, Prvo predsjedništvo je pisalo svećeničkim vođama u prosincu 2001. godine dajući im nadahnjujući, koristan savjet: »Postoje neka mjesta u Crkvi«, napisali su, »gdje… kućno učiteljstvo u svakom domu svakog mjeseca možda nije moguće zbog nedovoljnog broja aktivne svećeničke braće i raznih drugih mjesnih izazova.« Spomenuli smo neke od njih. »Kada prevladavaju takve okolnosti«, nastavljaju, »vođe bi trebale učiniti najbolje što mogu da iskoriste resurse koji su im dostupni kako bi bdjeli nad svakim članom i snažili ih.«⁴

Braćo, ako bih se ja u svojem odjelu ili ogranku suočavao s takvim oblikom teških okolnosti, moj suradnik iz Aronovog svećeništva i ja primijenili bismo savjet Prvog predsjedništva (koji je sada pravilo u priručniku) na sljedeći način: Prvo, koliko god mnogo mjeseci trebalo da se to ostvari, težili bismo ostvariti svetopisamski nalog da »pohađa[mo] kuće pojedinih članova«⁵, uspostavljajući raspored po kojem bismo došli kada je zakazano do tih kuća na izvediv i praktičan način. U tom bi rasporedu bio prioritet našeg dostupnog vremena te učestalost kontaktiranja onih koji nas najviše trebaju – istraživača koje misionari podučavaju, novokrštenih obraćenika, onih koji su bolesni, usamljeni, manje aktivni, obitelji s jednim roditeljem i djecom koja su još uvijek kod kuće i tako dalje.

Dok bismo radili na rasporedu posjeta svim domovima, za što bi možda trebalo nekoliko mjeseci da se ostvari, ostvarivali bismo drugi oblik kontaktiranja s pojedincima i obiteljima na našem popisu na bilo koji način koji je Gospodin omogućio u ovo čudesno suvremeno doba. Zasigurno bismo pazili na svoje obitelji u Crkvi i kao što Sveta pisma kažu sastajali bismo se »na uzajamni razgovor o dobrobiti duša njihovih«.⁶ Uz to, ostvarivali bismo telefonske pozive, slali e-poštu i SMS poruke, čak i poslali pozdrav kroz jedan on mnogih oblika društvenih mreža koje su nam dostupne. Kako bismo pomogli riješiti posebne potrebe, mogli bismo poslati citat iz Svetih pisama ili redak iz govora s Općeg sabora ili jednu od poruka iz »Mormon Message« koje su dostupne iz bogatstva sadržaja na LDS.org. Riječima Prvog predsjedništva, učinili bismo najbolje što bismo mogli u okolnostima s kojima smo suočeni i sredstvima koja su nam dostupna.

Braćo, apel koji upućujem večeras jest da uzdignete svoju viziju kućnog učiteljstva. Molim vas, na novije, bolje načine gledajte na sebe kao na Gospodinove izaslanike njegovoj djeci. To znači ostaviti iza sebe tradiciju mahnitog rada kao po Mojsijevom zakonu na kraju kalendarskog mjeseca tijekom kojeg jurite da biste uručili napisane poruke iz crkvenih časopisa koje su obitelji već pročitale. Umjesto toga, nadamo se da ćete uspostaviti razdoblje iskrene, evanđeoski usmjerene brige za članove, međusobno se pazeći i brinući jedni o drugima, rješavajući duhovne i vremenite potrebe najbolje što možete i na sve moguće načine.

Što se tiče onoga što se »broji« kao kućno učiteljstvo, »broji« se svako dobro koje učinite, stoga prijavite sve! Doista, izvješće koje je najvažnije je kako ste blagoslovili one nad kojima imate upravništvo i brinuli se o njima, što zapravo nema ništa s određenim kalendarom ili konkretnom lokacijom. Ono što je važno jest da volite svoj narod i izvršavate zapovijed »da uvijek nad crkvom bdije[te]«.⁷

Dana 30. svibnja prošle godine, moj prijatelj Troy Russell polako je izveo svoj kamionet iz svoje garaže na prilaz kako bi otišao donirati robu u mjesni Deseret Industries. Osjetio je kako mu je stražnji kotač prešao preko izbočine. Misleći da je neka stvar ispala iz kamioneta, izašao je samo da bi pronašao svojeg dragocjenog devetogodišnjeg sina, Austena, kako leži licem okrenutim prema pločniku. Vriska, svećenički blagoslov, osoblje hitne pomoći, bolničko osoblje – u ovom slučaju nisu bili od koristi. Austen je preminuo.

U nemogućnosti da spava, da pronađe mir, Troy je bio neutješan. Rekao je da je to bilo više nego je mogao podnijeti i da jednostavno nije mogao nastaviti dalje sa životom. No, na očajavajuću povredu počele su djelovati tri otkupljujuće sile.

Prva je bila ljubav i umirujući duh našeg Oca na Nebu, nazočnost priopćavana kroz Duha Svetoga koja je utješila Troyja, podučavala ga, voljela ga i šaputala mu da Bog zna sve o gubitku predivnog i savršenog Sina. Druga je bila njegova supruga, Deedra, koja je držala Troyja u svojim rukama, voljela ga i podsjetila ga da je i ona izgubila tog sina te je bila odlučna ne izgubiti i svojeg supruga. Treća sila u ovoj priči je John Manning, izniman kućni učitelj.

Ne znam prema kojem su rasporedu John i njegov mlađi suradnik posjećivali dom obitelji Russell niti koja je bila poruka kada su došli tamo niti kako su prijavljivali svoje iskustvo. Ono što znam jest da je brat Manning prošlog proljeća dopro do Troyja Russella i podignuo ga iz tragedije tog kućnog prilaza kao da je podizao samog malog Austena. Poput kućnog učitelja ili stražara ili brata u evanđelju kakav je trebao biti, John je jednostavno preuzeo svećeničku brigu i brinuo se o Troyju Russellu. Započeo je rekavši: »Troy, Austen želi da se vratiš natrag na svoje noge – uključujući i na košarkaški teren – stoga ću biti ovdje svako jutro u 5.15 sati. Budi spreman jer ne želim da moram ulaziti i dignuti te – a znam da Deedra to isto ne želi.«

»Nisam htio ići«, Troy mi je kasnije rekao, »jer sam uvijek vodio Austena sa sobom tih jutara i znao sam da će uspomene biti bolne. No, John je inzistirao pa sam išao. Od tog smo prvog dana razgovarali – odnosno ja sam govorio, a John je slušao. Govorio sam tijekom cijele vožnje do Crkve i natrag. Ponekad sam govorio dok smo se parkirali na prilazu i gledali kako se sunce diže nad Las Vegasom. U početku je bilo teško, no s vremenom sam shvatio da sam pronašao svoju snagu u obliku vrlo sporog crkvenog košarkaša od 1,88 cm, s potpuno bijednim skok–šutom, no koji me je volio i slušao dok sunce konačno nije ponovno izašlo u mojem životu.«⁸

Moja braćo u svetom svećeništvu, kada govorimo o kućnom učiteljstvu ili brizi ili osobnom svećeničkom posluživanju – nazovite ga kako god želite – to je ono o čemu govorimo. Tražimo od vas, kao kućnih učitelja, da budete Božji izaslanici njegove djece, da volite ljude i brinete o njima te molite za one koji su vam dodijeljeni dok mi volimo vas, brinemo se o vama i molimo za vas. Da budete oprezni dok bdijete nad Božjim stadom i snažite ga na načine dosljedne svojim okolnostima, moja je molitva, u ime Dobrog Pastira svih nas, čiji sam svjedok, samog Gospodina Isusa Krista. Amen.