Ispjevane i neispjevane pjesme

»Duša prepuna je radosti«, napisala je Eliza E. Hewitt »i znanja svjetlosti. Ta svjetlost sjajnija od sveg je svjetlost Kristova.«¹ S radošću u svakoj noti, gotovo je nemoguće ovu veličanstvenu staru kršćansku pjesmu pjevati bez osmijeha. No danas želim samo jedan stih iz ove pjesme izvući iz konteksta kako bi nam pomogao u dane kad nam je teško pjevati ili smijati se te se čini da nam »mir i sreć[a] [ne] do[laze]«. Ako se povremeno ne možete pridružiti radosnim melodijama koje čujete od drugih, molim vas da se čvrsto držite stiha ove pjesme koji uvjerava da »Isus čuje pjesme sve, čak neispjevane«.²

U stvarnosti s kojom se suočavamo kao Božja djeca koja žive u palom svijetu neki su dani teški, dani kad su naša vjera i naša hrabrost na kušnji. Ovi izazovi mogu doći od naših nedostataka, tuđih nedostataka ili jednostavno životnih nedostataka, no bez obzira koji je razlog, otkrivamo da nam mogu uskratiti pjesme koje toliko silno želimo pjevati i zatamnjuju nam obećanje da ćemo imati »u [seb]i proljeće«³ koje Eliza Hewitt slavi u jednom od svojih stihova.

Što činimo u takvim trenucima? Prije svega, prihvaćamo savjet apostola Pavla i »nadamo [se] onomu čega ne vidimo, postojano ga čekamo«.⁴ U tim trenucima kad melodija radosti pada ispod naše moći izražavanja, možda ćemo neko vrijeme samo šutjeti i slušati druge, crpeći snagu iz raskoši glazbe koja nas okružuje. Mnogima od nas koji su »glazbeno zakinuti« pouzdanje se učvrstilo i pjevanje značajno poboljšalo kad smo se smjestili pokraj nekoga sa snažnijim, sigurnijim glasom. Svakako proizlazi da u pjevanju himni vječnosti trebamo stajati što je moguće bliže Spasitelju i Otkupitelju svijeta – koji ima u potpunosti savršen sluh. Zatim se ohrabrujemo od njegove sposobnosti da čuje našu tišinu te iz njegovoga melodičnoga mesijanskog posredništva u naše ime crpimo nadu. Točno je da »kad Isus blizu je« »golub mira pjeva mi o Božjoj milosti«.⁵

Tih dana kad se osjećamo neharmonično, manje od onoga što mislimo da vidimo ili čujemo od drugih, volio bih zamoliti, osobito mlade Crkve, da se sjetimo da po božanskoj zamisli nisu svi glasovi u Božjem zboru jednaki. Potrebna je raznolikost – soprani i altovi, baritoni i basovi – kako bi se stvorila bogata glazba. Da posudim redak citiran u veseloj prepisci dvije znamenite svetice posljednjih dana: »Sva Božja stvorenja imaju svoje mjesto u zboru«.⁶ Kad podcjenjujemo svoju jedinstvenost ili se pokušavamo pokoriti izmišljenim stereotipima – stereotipima koje potiče nezasitna potrošačka kultura i koje društvene mreže idealiziraju preko svih mogućih shvaćanja – gubimo bogatstvo tonova i boja koje je Bog imao na umu kad je stvorio svijet različitosti.

Ne želim reći da svatko u ovom božanskom zboru može jednostavno započeti uzvikivati svoj osobni oratorij! Različitost nije kakofonija, a zborovi zahtijevaju disciplinu – za naše današnje potrebe, starješino Hales, reći ću učeništvo – no jednom kad prihvatimo božanski objavljene stihove i harmoničnu orkestraciju sastavljenu prije postanka svijeta, onda naš Nebeski Otac uživa kad pjevamo vlastitim glasom, a ne tuđim. Vjerujte u sebe i vjerujte u njega. Nemojte umanjivati svoju vrijednost ili obezvređivati svoj doprinos. Povrh svega, nemojte napustiti svoju ulogu u zboru. Zašto? Jer ste jedinstveni; nezamjenjivi ste. Gubitak čak i jednog glasa oslabljuje svakoga drugog pjevača u ovom našem velikom smrtnom zboru, uključujući gubitak onih koji misle da su na rubu društva ili rubu Crkve.

No čak i dok ohrabrujem sve vas da imate vjere bez obzira na pjesme koje će možda biti teško pjevati, spremno priznajem da se ja zbog različitih razloga borim s drugim vrstama pjesama koje bi se trebale pjevati, no još nisu otpjevane.

Kad vidim zapanjujuću gospodarsku nejednakost u svijetu, osjećam se krivim što s gospođom Hewitt pjevam da »blagoslove [Božje] primam sve i s neba darove«.⁷ Taj se pripjev ne može potpuno, radosno pjevati dok se dostojanstveno ne pobrinemo za siromašne. Gospodarska ugroženost je kletva koja nastavlja proklinjati, godinu za godinom, naraštaj za naraštajem. Uništava tijela, slama duh, razara obitelji i ruši snove. Kad bismo mogli učiniti više da bismo smanjili siromaštvo, kako nam Isus opetovano zapovijeda, možda bi neki manje sretni u svijetu uspjeli otpjevušiti nekoliko nota pjesme »Svjetlost sunca obasjava me«, možda i prvi put u svom životu.

Također mi je teško pjevati vesele, radosne stihove kad toliki oko nas pate od mentalnih i emocionalnih bolesti ili drugih iscrpljujućih zdravstvenih ograničenja. Nažalost, ti tereti ponekad ostaju bez obzira na junačke napore mnogih vrsta njegovatelja, uključujući članove obitelji. Molim se da ne dopustimo da ova Božja djeca pate u tišini i da budemo podareni Božjom sposobnošću da čujemo pjesme koje oni sada ne mogu otpjevati.

I nadam se da će jednoga dana veliki globalni zbor uskladiti sve rasne i etničke linije, objavljujući da oružje, uvrede i pogrde nisu način rješavanja ljudskih sukoba. Nebeske objave nam govore da jedini način na koji se složeni društveni problemi mogu zadovoljavajuće riješiti jest ljubav prema Bogu i obdržavanje njegovih zapovijedi, čime se otvaraju vrata do vječnoga, spasonosnog načina da volimo jedni druge kao bližnje. Prorok Eter je podučavao da se trebamo »nadati boljemu svijetu«. Čitajući tu misao tisuću godina kasnije, Moroni je, umoran od rata i nasilja, objavio da će evanđelje Isusa Krista uvijek biti »izvrsniji put« do tog svijeta.⁸

Kako li smo zahvalni što se usred ovakvih izazova s vremena na vrijeme pojavi potpuno nova vrsta pjesme koju ne možemo pjevati, no iz nekog drugog razloga. To se događa kada su osjećaji toliko duboki i osobni, čak i sveti, da se ne mogu ili čak ne smiju izraziti – poput Kordelijine ljubavi za njezina oca, o kojoj kaže: »Moja je ljubav…  bogatija nego moj jezik…  Ne mogu ustima iskazati što mi je na srcu.«⁹ Dolazeći nam kao nešto sveto, ovi su osjećaji jednostavno neopisivi – duhovno neizrecivi – poput molitve koju je Isus izrekao za nefijsku djecu. Oni koji su svjedočili tom događaju zapisali su:

»Oko nikad ne vidje, niti uho ču… nešto tako veliko i čudesno kao što mi vidjesmo i čusmo Isusa kako govori Ocu… 

nijedan jezik ne može izreći, niti može ijedan čovjek zapisati, niti mogu srca ljudska zamisliti nešto tako veliko i čudesno kao što mi i vidjesmo i čusmo kako Isus govori.«¹⁰

Ovakve vrste dragocjenih trenutaka ostaju neiskazane jer bi se iskazivanje, čak i kad bi bilo moguće, činilo kao oskvrnuće.

Braćo i sestre, živimo u smrtnom svijetu s mnogim pjesmama koje ne možemo ili još nismo otpjevali. No molim svakoga od nas da trajno i vjerno ostane u zboru, gdje će zauvijek čuvati tu najdragocjeniju himnu – »pjesmu otkupljujuće ljubavi«.¹¹ Nasreću, mjesta za ovu izvedbu su neograničena. Ima mjesta za one koji govore različite jezike, poštuju različite kulture i žive na različitim lokacijama. Ima mjesta za samce, vjenčane, velike obitelji i obitelji bez djece. Ima mjesta za one koji su nekad propitkivali svoju vjeru, kao i za one koji još uvijek to čine. Ima mjesta za one s različitim spolnim privlačnostima. Ukratko, ima mjesta za svakoga tko voli Boga i poštuje njegove zapovijedi kao nepovredivo mjerilo osobnog ponašanja jer ako je Božja ljubav melodija naše zajedničke pjesme, svakako je naša zajednička zadaća poslušnosti neophodna harmonija u njoj. S božanskim naglaskom na ljubavi i vjeri, pokajanju i suosjećanju, iskrenosti i oprostu, u ovom zboru ima mjesta za sve koji u njemu žele biti.¹² »Dođite kakvi jeste«, brižni Otac kaže svakome od nas, no dodaje: »Nemojte misliti da se nećete promijeniti«. Smijemo se i sjećamo da je Bog odlučan od nas učiniti više nego što smo mislili da možemo biti.

U ovom velikom oratoriju koji je njegov naum za naše uzvišenje, trebamo ponizno slijediti njegovu dirigentsku palicu i nastaviti raditi na pjesmama koje ne možemo pjevati ili još nismo otpjevali »pjesmom predivnom u slavu Kralju svom«.¹³ Zatim jednog dana, kao što naša predivna pjesma kaže:

Svjedočim da će doći taj dan, da će Bog naš Vječni Otac još jednom poslati svoga Jedinorođenog Sina na zemlju, ovog puta da zauvijek vlada i kraljuje kao Kralj nad kraljevima. Svjedočim da je ovo njegova obnovljena Crkva i da je ovo sredstvo donošenja naučavanja i spasonosnih uredbi njegovog evanđelja cijelom čovječanstvu. Kada njegova poruka »prodre do svakog kontinenta [i] svakog ozračja«¹⁵ Isus će doista »nasmiješi[ti se]«.¹⁶ Taj dan će biti izobilja vječnog svjetla za dušu. Za taj dugo obećavani čas, molim se u ime Isusa Krista. Amen.