Što vam god rekne, učinite

Spasitelj je izveo svoje prvo zabilježeno čudo na vjenčanju u Kani Galilejskoj. Tamo su bili i Marija, njegova majka, i njegovi učenici. Marija je očito osjećala određenu odgovornost za uspjeh svadbe. Tijekom slavlja je nastao problem – domaćinu vjenčanja ponestalo je vina. Marija je bila zabrinuta pa je otišla Isusu. Kratko su porazgovarali, a onda se Marija okrenula slugama i rekla:

»Što vam god rekne, učinite!

Ondje je bilo postavljeno šest kamenih posuda… [Ove kamene posude nisu se koristile za skladištenje vode za piće, već za obredno pranje prema Mojsijevom zakonu.]

Isus reče slugama: ‘Napunite posude vodom!’ I napuniše ih do vrha.

‘Sad zahvatite – reče im – i odnesite ravnatelju stola!’ Oni odnesoše.

[Tada] ravnatelj stola okusi vodu pretvorenu u vino« i izrazi iznenađenje da je najbolje vino posluženo tako kasno tijekom svadbe.¹

Obično se sjećamo ovog događaja jer je pretvaranje vode u vino bilo očitovanje Božje moći – bilo je čudo. To je važna poruka, no postoji još jedna važna poruka u Ivanovom zapisu. Marija je bila »dragocjena i izabrana posuda«² koju je Bog pozvao da rodi Sina Božjega, othrani ga i odgoji. Znala je više o njemu od ikoga na Zemlji. Znala je istinu o njegovom čudesnom rođenju. Znala je da je on bezgrešan i da nije »govorio… kao drugi ljudi, niti je mogao biti poučen; jer nije trebao ono što su ga drugi ljudi mogli podučiti«.³ Marija je znala njegovu izuzetnu moć rješavanja problema, uključujući onu osobnu pretvaranja vode u vino na svadbi. Imala je nepokolebljivo pouzdanje u njega i njegovu božansku moć. Njezina jednostavna, izravna uputa slugama nije došla s uvjetima ili ograničenjima: »Što vam god rekne, učinite!«

Marija je bila djevojka kada joj se ukazao anđeo. U početku se »prepade« što joj je rečeno da je »milosti puna« i da je »Gospodin s [njom]… i poče razmišljati što znači taj pozdrav«. Gabriel ju je uvjerio da se nema ničega bojati – vijest koju je donio bila je dobra. Ona će »začeti… Sin[a] Previšnjega« i »roditi Sina… [koji] će vladati kućom Jakovljevom dovijeka«.

Marija se naglas upitala: »Kako će to biti… jer se ja ne sastajem s mužem?«

Anđeo je objasnio, ali samo nakratko, potvrđujući joj da »Bogu ništa nije nemoguće«.

Marija je skromno odgovorila da će učiniti što god Bog zatraži, bez zahtijevanja da zna pojedinosti i nesumnjivo unatoč što je imala bezbrojna pitanja o tome kakve će to imati posljedice na njezin život. Obvezala se a da nije točno razumjela o čemu on govori i kako će to utjecati na nju i njezin život. Bezuvjetno je i unaprijed prihvatila Božju riječ⁴ s malo znanja o onome što se nalazilo pred njom. S velikom vjerom u Boga, Marija je rekla: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!«.⁵

Kada donesemo odluku da činimo »štogod nam [Bog] rekne«, iskreno se obvezujemo svakodnevno slijediti Božju volju. Takva jednostavna djela vjere poput proučavanja Svetih pisama, redovitog posta i iskrene molitve vode do sve dubljeg izvora duhovne sposobnosti da se udovolji zahtjevima smrtnosti. Tijekom vremena, jednostavne navike vjerovanja vode do čudesnih rezultata. Ona preobražavaju našu vjeru iz sjemena u dinamičnu pozitivnu moć u našem životu. Tada, kada izazovi dođu pred nas, ta ukorijenjenost u Kristu nudi postojanost našim dušama. Bog podupire naše slabosti, povećavajući naše radosti i uzrokujući da »sve… djel[uje] zajedno za dobro [n]aše«.⁶

Prije nekoliko godina, razgovarao sam s mladim biskupom koji je provodio sate tijekom svakog tjedna služeći u svojem pozivu, savjetujući članove svojeg odjela. Zapazio je nešto izvanredno. Problemi s kojima su se suočavali članovi njegovog odjela, rekao je, oni su s kojima se suočavaju članovi Crkve posvuda – problemi poput toga kako uspostaviti sretan brak; napori s traženjem ravnoteže između posla, obitelji i crkvenih dužnosti; izazovi s Riječi mudrosti, zadržavanjem posla ili s pornografijom; ili poteškoće u stjecanju mira po pitanju načela Crkve ili povijesnih pitanja koja nisu razumjeli.

Njegov savjet članovima odjela vrlo je često uključivao povratak osnovama oko jednostavnih postupaka vjere kao što je proučavanje Mormonove knjige – kako im je savjetovao predsjednik Thomas S. Monson – plaćanje desetine i posvećeno služenje u Crkvi. Često je, međutim, njihov odgovor njemu bio skeptičan. »Ne slažem se s vama, biskupe. Mi svi znamo da su to dobre stvari. Razgovaramo o njima cijelo vrijeme u Crkvi. No, nisam siguran da me razumijete. Kakve veze ima vršenje bilo čega od toga s problemima s kojima se ja suočavam?«

To je valjano pitanje. Tijekom vremena smo taj mladi biskup i ja primijetili da su oni koji hotimice vrše »mal[o] i jednostav[no]«⁷ – poslušnost na prividne male načine – blagoslovljeni s vjerom i snagom da sami idu puno dalje od stvarnih djela poslušnosti i, zapravo, mogu se činiti u potpunosti nepovezani s njima. Moglo bi se činiti teško povući poveznicu između osnovnih, svakodnevnih djela poslušnosti i rješenja na velike, komplicirane probleme s kojima se suočavamo. No, oni jesu povezani. Po mojem iskustvu, uspijevajući u malim, svakodnevnim navikama vjere jedini je najbolji način da se osnažimo protiv nevolja života, gdje god one bile. Mala djela vjere, čak i kada se čine beznačajnima ili u potpunosti nepovezanima s određenim problemima koji nam zadaju muku, blagoslivljaju nas u svemu što činimo.

Sjetite se Naamana, on je bio »vojskovođa aramskog kralja« i »vrsni ratnik«, no bio je gubav. Sluškinja je ispričala o proroku u Izraelu koji je mogao iscijeliti Naamana pa je on otputovao u pratnji slugu, vojnika i darova za Izrael, u konačnici došavši pred kuću Elizeja. Elizejev sluga, ne sam Elizej, obavijestio je Naamana da je Gospodinova zapovijed bila da »id[e] i okupa se sedam puta u [rijeci] Jordan«. Jednostavno. Možda se ovaj jednostavan propis vrsnom ratniku učinio toliko nelogičnim ili ispod njegove časti da je sam prijedlog smatrao uvredljivim. U najmanju ruku, Elizejeva uputa nije imala smisla Naamanu pa se »okrenu… i ode odande ljutit«.

No, Naamanovi su mu sluge blago prišli i primijetili da bi on učinio »i teže« da ga je Elizej to zatražio. Primijetili su kako se od njega zatražilo da izvrši samo malen zadatak pa ne bi li ga trebao izvršiti čak i ako nije razumio zašto? Naaman je ponovno razmotrio svoju reakciju i vjerojatno skeptično, ali poslušno »siđe, opra se sedam puta u Jordanu« te je bio čudesno iscijeljen.⁸

Neke nagrade poslušnosti dolaze brzo; druge dolaze samo nakon što smo iskušani. U Dragocjenom biseru čitamo o Adamovoj neumornoj marljivosti u obdržavanju zapovijedi da prinosi žrtve. Kada je anđeo upitao Adama zašto prinosi žrtve, odgovorio je: »Ne znam, osim što mi Gospod zapovjedi«. Anđeo je objasnio da su njegove žrtve »slika žrtve Jedinorođenca Očeva«. No to je objašnjenje došlo tek nakon što je Adam pokazao svoje opredjeljenje poslušnosti Gospodinu »mnogo dana« a da nije znao zašto treba prinositi žrtve.⁹

Bog će nas uvijek blagoslivljati zbog naše postojanosti u poslušnosti njegovom evanđelju i odanosti njegovoj Crkvi, no on nam rijetko unaprijed pokazuje svoj raspored za činjenje toga. Ne pokazuje nam od početka cijelu sliku. Tu ulaze vjera, nada i povjerenje u Gospodina.

Bog nas traži da budemo strpljivi s njime – imamo povjerenja u njega i slijedimo ga. On nas preklinje da »ne osporava[mo] zato što ne vidi[mo]«. Upozorava nas da ne bismo trebali očekivati lagane odgovore ili brze popravke s neba. Stvari se poprave kada stojimo postojani tijekom »iskuša[vanja] vjere [n]aše«, koliko god bilo teško izdržati to iskušenje ili koliko god sporo odgovor došao.¹⁰ Ne govorim o »slijepoj poslušnosti«¹¹, već o promišljenom pouzdanju u Gospodinovu savršenu ljubav i njegov savršen raspored.

Kušnja naše vjere uvijek će uključivati to da ostanemo odani jednostavnim, svakodnevnim postupcima vjere. Tada, i samo tada, on obećava da ćemo primiti božanski odgovor za kojim žudimo. Tek kada smo dokazali svoju voljnost da učinimo ono što on traži bez zahtijevanja da saznamo odgovore na pitanja kada, kako i zašto, bit će nam dopušteno »žet[i]… nagrade za vjeru [našu], i marljivost [našu], i strpljivost, i dugotrpnost«.¹² Prava poslušnost prihvaća Božje zapovijedi bezuvjetno i unaprijed.¹³

Svakoga dana, svjesno ili na drugi način, svi mi biramo »kome će[mo] služiti«.¹⁴ Pokazujemo svoju odlučnost da služimo Gospodinu vjernim upuštanjem u svakodnevna djela posvećenosti. Gospodin obećava da će usmjeravati naše puteve,¹⁵ no da bi on to mogao učiniti mi moramo kročiti, vjerujući da on zna put jer on jest »put«.¹⁶ Moramo vlastite posude napuniti do vrha. Kada imamo povjerenja u njega i slijedimo ga, naš se život pretvara poput vode u vino. Postajemo nešto više i bolji nego što bismo na drugačiji način ikada bili. Vjerujte Gospodinu i »što vam god rekne, učinite«. U ime Isusa Krista. Amen.