Danas izaberite

Fiktivni lik Mary Poppins tipična je engleska dadilja – koja je igrom slučaja čarobna.¹ Ona doleti na istočnom vjetru kako bi u nevolji pomogla obitelji Banks na broju 17 u ulici Cherry Tree Lane, u edvardijanskom Londonu. Zadužena je za djecu, Jane i Michaela. Na čvrst, ali ljubazan način, ona ih započinje podučavati vrijednim lekcijama očaravajućeg dodira.

Jane i Michael ostvarili su značajan napredak, ali Mary odlučuje da je za nju došlo vrijeme da nastavi dalje. U kazališnoj produkciji, njezin prijatelj dimnjačar, Bert, pokušava je odvratiti od odlaska. On argumentira: »Ali oni su dobra djeca, Mary.«

Mary odgovara: »Bih li se trudila oko njih da nisu? No ne mogu im pomoći ako mi ne dozvole, i nikoga nije tako teško podučavati poput djeteta koje zna sve.«

Bert pita: »Pa?«

Mary odgovara: »Pa moraju sami učiniti sljedeći dio.«²

Braćo i sestre, poput Jane i Michaela Banks, mi smo »dobra djeca« oko kojih se vrijedi truditi. Naš Nebeski Otac želi nam pomoći i blagosloviti nas, ali mi mu ne dopuštamo uvijek. Ponekad se čak i ponašamo kao da već sve znamo. I mi također trebamo učiniti »sljedeći dio« sami. Zbog toga smo došli na Zemlju iz predzemaljskog, nebeskog doma. Naš »dio« uključuje donošenje odluka.

Cilj našeg Nebeskog Oca u roditeljstvu nije da njegova djeca rade ono što je ispravno; njegov je cilj da njegova djeca odaberu činiti ono što je ispravno i naposljetku postanu poput njega. Da je želio da jednostavno budemo poslušni, on bi koristio trenutačne nagrade i kazne kako bi utjecao na naše ponašanje.

Ali Bog nije zainteresiran da njegova djeca jednostavno postanu izdresirani i poslušni »ljubimci« koji neće žvakati njegove papuče u celestijalnoj dnevnoj sobi.³ Ne, Bog želi da njegova djeca duhovno odrastu i pridruže mu se u obiteljskom poslu.

Bog je uspostavio naum po kojem mi možemo postati baštinici u njegovom kraljevstvu, put saveza koji nas vodi da postanemo poput njega, imamo život kakav on ima i živimo zauvijek kao obitelji u njegovoj nazočnosti.⁴ Osobni odabir bio je – i jest – važan za ovaj naum, o kojem smo učili u našem predsmrtnom postojanju. Prihvatili smo naum i odabrali doći na Zemlju.

Kako bi osigurao da ćemo koristiti vjeru i naučiti ispravno koristiti svoju slobodu opredjeljivanja, veo zaborava prevučen je preko naših umova kako se ne bismo sjećali Božjeg nauma. Bez tog vela, Božje nakane ne bi bile ostvarene jer mi ne bismo mogli napredovati i postati pouzdani nasljednici kakvi on želi da postanemo.

Prorok Lehi je rekao: »Stoga, Gospod Bog dade čovjeku da djeluje sam za sebe. Dakle, čovjek ne bi mogao djelovati sam za sebe, osim ako ne bi bilo tako da je namamljen jednim ili drugim.«⁵ Na osnovnoj razini, jednu mogućnost predstavlja Isus Krist, Prvorođenac Očev. Drugu mogućnost predstavlja Sotona, Lucifer, koji želi uništiti opredjeljivanje i uzurpirati moć.⁶

U Isusu Kristu imamo »Zagovornik[a] kod Oca«.⁷ Nakon što je ispunio svoju pomirbenu žrtvu, Isus »uziđe na nebo… da zatraži od Oca svoja prava na milosrđe koja ima nad djecom ljudskom.« I nakon što je zatražio prava na milosrđe, »on zagovara stvar djece ljudske«.⁸

Kristovo zagovorništvo kod Oca u naše ime nije neprijateljsko. Isus Krist, koji je dopustio da njegova volja utone u volju očevu,⁹ neće podržavati ništa osim onoga što je Otac želio cijelo vrijeme. Nebeski Otac nesumnjivo navija za naš uspjeh i aplaudira mu.

Kristovo zagovorništvo je, barem dijelom, podsjetiti nas da je on platio cijenu za naše grijehe i da nitko nije isključen iz dosega Božjeg milosrđa.¹⁰ Onima koji vjeruju u Isusa Krista, pokaju se i budu kršteni te ustraju do svršetka – proces koji vodi do izmirenja¹¹ – Spasitelj oprašta, iscjeljuje ih i zagovara za njih. On je naš pomoćnik, tješitelj i posrednik – potvrđujući i jamčeći za naše izmirenje s Bogom.¹²

U potpunom kontrastu, Lucifer je optužitelj ili tužitelj. Ivan Objavitelj opisao je Luciferov konačni poraz: »I ja začuh jaki glas gdje govori na nebu: Sada dođe spasenje, i snaga, i kraljevstvo Boga našega, i moć Krista njegova.« Zašto? »Jer je optužitelj braće naše bačen dolje, koji ih optuživaše pred Bogom našim dan i noć. Jer oni ga nadvladaše krvlju Jaganjca, i riječju svjedočanstva svojega.«¹³

Lucifer je taj optužitelj. Govorio je protiv nas u predsmrtnom postojanju i on nas nastavlja potkazivati u ovom životu. On nas nastoji povući prema dolje. On želi da iskusimo beskrajni jad. On je onaj koji nam govori da nismo vrijedni, onaj koji nam govori da nismo dovoljno dobri, onaj koji nam govori da se ne može oporaviti od pogreške. On je konačni napasnik, onaj koji nas udara kada smo na tlu.

Da Lucifer podučava dijete hodati i da dijete zatetura, oni bi urlao na dijete, kaznio ga, gurao i rekao mu da prestane pokušavati. Luciferovi načini donose obeshrabrenje i očaj – naposljetku i uvijek. Ovaj otac laži najveći je priskrbitelj neistinitosti¹⁴ i lukavo djeluje kako bi nas obmanuo i omeo, »jer on nastoji da svi ljudi budu bijedni poput njega«.¹⁵

Da Krist podučava dijete hodati i da dijete zatetura, oni bi pomogao djetetu da ustane i potaknuo naredne korake.¹⁶ Krist je pomagač i tješitelj. Njegovi načini donose radost i nadu – naposljetku i uvijek.

Božji naum uključuje smjernice za nas, koje se u Svetim pismima nazivaju zapovijedima. Te zapovijedi nisu ni hirovit set ni proizvoljna kolekcija nametnutih pravila sa svrhom da nas samo dresiraju kako bismo bili poslušni. One su povezane s našim osobinama božanskog u razvoju, povratkom našem Nebeskom Ocu i primanjem trajne radosti. Poslušnost njegovim zapovijedima nije slijepa; mi spoznajno odabiremo Boga i njegov put kući. Obrazac za nas isti je kao što je bio za Adama i Evu, gdje im »Bog dade zapovijedi, nakon što im otkri naum otkupljenja«.¹⁷ Iako Bog želi da budemo na putu saveza, on nam daje dostojanstvo odabiranja.

Doista, Bog želi, očekuje i usmjerava da svako njegovo dijete odabere za sebe. On nas neće siliti. Kroz dar opredjeljivanja, Bog dopušta svojoj djeci »da djeluju samostalno, a ne da bilo tko na njih djeluje«.¹⁸ Opredjeljivanje nam omogućava da odaberemo doći na put ili to ne učiniti. Omogućava nam da siđemo s puta ili to ne učiniti. Kao što ne možemo biti prisiljeni slušati, ne možemo biti prisiljeni ni ne slušati. Nitko nas ne može, bez naše suradnje, skinuti s puta. (Dakle, to ne treba pomiješati s onima čije je opredjeljenje oduzeto. Oni nisu sišli s puta; oni su žrtve. Oni primaju Božje razumijevanje, ljubav i suosjećanje.)

No, kada siđemo s puta, Bog je tužan jer zna da to na kraju krajeva, ali nepromjenjivo, vodi ka umanjenoj sreći i krivotvorenim blagoslovima. U Svetim pismima, silazak s puta naziva se grijehom, a rezultat smanjenja sreće i odbačenih blagoslova naziva se kaznom. U tom smislu, Bog nas ne kažnjava; kazna je posljedica naših vlastitih odluka, ne njegovih.

Kada otkrijemo da smo sišli s puta, možemo ostati tamo ili zbog Pomirenja Isusa Krista možemo odabrati okrenuti naše korake i vratiti se na put. U Svetim pismima, proces odlučivanja da se promijenimo i vratimo na put naziva se pokajanje. Neuspjeh da se pokajemo znači da smo odabrali diskvalificirati sebe za blagoslove koje nam Bog želi dati. Ako nismo »voljni uživati u onome što moga[smo] primiti« mi ćemo »se vratiti… na mjesto svoje, da uživa[mo] u onome što s[mo] voljni primiti«¹⁹ – naš odabir, ne Božji.

Bez obzira koliko dugo nismo bili na putu ili koliko smo daleko odlutali, u trenutku kad se odlučimo promijeniti, Bog nam pomaže da se vratimo.²⁰ S Božjeg gledišta, kroz iskreno pokajanje i probijanje naprijed s postojanošću u Kristu, kad se jednom vratimo na put, bit će kao da nikada nismo sišli.²¹ Spasitelj plaća za naše grijehe i oslobađa nas od neizbježnog umanjenja sreće i blagoslova. To se u Svetim pismima naziva oprost. Nakon krštenja, svi članovi skliznu s puta – neki od nas i skoče. Stoga, korištenje vjere u Isusa Krista, pokajanje, primanje pomoći od njega, i oprost nisu jednokratni događaji već doživotni procesi, procesi koji se ponavljaju i obnavljaju. Tako ćemo »ustraj[ati] do svršetka«.²²

Trebamo odabrati kome ćemo služiti.²³ Veličina naše vječne sreće ovisi o odabiru živoga Boga i pridruživanju njemu u njegovom djelu. Dok nastojimo sami »učiniti sljedeći dio«, vježbamo ispravno koristiti naše opredjeljenje. Kao što su dvije prethodne opće predsjednice Potpornog društva rekle, ne trebamo biti »bebe koje cijelo vrijeme trebaju maženje i ispravljanje«.²⁴ Ne, Bog želi da postanemo zrele odrasle osobe i upravljamo sobom.

Birajući da slijedimo Očev naum jedini je način na koji možemo postati nasljednici u njegovom kraljevstvu; jedino tada on se može pouzdati u nas da nećemo ni zatražiti ono što je suprotno njegovoj volji.²⁵ No trebamo upamtiti da »nikoga nije tako teško podučavati poput djeteta koje zna sve«. Stoga trebamo biti voljni učiti na Gospodnji način od Gospodina i njegovih sluga. Možemo imati povjerenja da smo ljubljena djeca Nebeskih roditelja²⁶ i dostojni »truda« te biti sigurni da »sami« nikada neće značiti »bez ikoga«.

Kao što je prorok Jakov iz Mormonove knjige rekao, ja kažem s njime:

»Zato, razveselite srca svoja, i sjetite se da ste slobodni djelovati sami za sebe – izabrati put vječne smrti ili put vječnoga života.

Stoga, ljubljena braćo moja [i sestre], izmirite se s voljom Božjom, a ne s voljom đavla… i sjetite se da ste, nakon što se izmirite s Bogom, jedino kroz milost Božju i u njoj spašeni.«²⁷

Stoga, odaberite vjeru u Krista; odaberite pokajanje; odaberite biti kršteni i primit Duha Svetoga; odaberite svjesno se pripremiti i dostojno blagovati od sakramenta; odaberite sklopiti saveze u hramu; i odaberite služiti živom Bogu i njegovoj djeci. Naše odluke utvrđuju tko smo i tko ćemo postati.

Zaključujem s ostatkom Jakovljevog blagoslova: »Stoga, neka vas Bog uzdigne od… vječne smrti moću pomirenja, da biste mogli biti primljeni u vječno kraljevstvo Božje.«²⁸ U ime Isusa Krista. Amen.