Uzdigni glavu svoju i raduj se

Godine 1981., moj otac, dvojica bliskih prijatelja i ja otišli smo na avanturu na Aljasku. Trebali smo sletjeti na udaljeno jezero i popeti se do predivne visočine. Kako bismo smanjili opterećenje koje bismo trebali osobno nositi, zamotali smo svoje namirnice u sanduke, prekrili ih spužvom, pričvrstili velike obojene zastavice i izbacili ih kroz prozor našeg aviona visokokrilca na naše ciljano odredište.

Nakon što smo stigli, tražili smo i tražili, no na naš očaj, nismo mogli pronaći nijedan od sanduka. Naposljetku smo pronašli jedan. Sadržao je malo plinsko kuhalo, ceradu, nešto slatkiša i par paketića začina za hamburgere – ali nijedan hamburger. Nismo imali načina za komunikaciju s ostatkom svijeta, a prijevoz predviđen za povratak bio je tjedan kasnije.

Naučio sam dvije dragocjene lekcije iz ovog iskustva: prvo, ne bacaj svoju hranu kroz prozor; drugo, ponekada se moramo suočiti s teškoćama.

Učestalo je naša prva reakcija na teškoće: »Zašto ja?«. Međutim, postavljanje pitanja »zašto« nikada ne uklanja teškoću. Gospodin zahtijeva od nas da prevladamo izazove i ukazao je »da će [nam] sve ovo pružiti iskustvo, i bit[i] za dobro [naše]«.¹

Ponekada Gospodin traži od nas da učinimo nešto teško, a ponekada su naši izazovi stvoreni našim ili tuđim opredjeljivanjem. Nefi je iskusio obje ove situacije. Kada je Lehi pozvao svoje sinove da se vrate kako bi zadobili ploče od Labana, rekao je: »Gle, braća tvoja mrmljaju, govoreći da je teško ono što zahtijevah od njih; no gle, ja ne zahtijevah to od njih, već je to zapovijed Gospodnja«.² Drugom su prilikom Nefijeva braća iskoristila svoje opredjeljivanje kako bi ograničila njegovo: »Oni staviše ruke svoje na me, jer gle, bijahu silno gnjevni, i svezaše me konopcima, jer mi nastojahu oduzeti život«.³

Joseph Smith suočio se s teškoćom u zatvoru Liberty. Bez pomoći na vidiku i u očaju, Joseph je zavapio: »O Bože, gdje si?«.⁴ Bez sumnje, neki od nas osjećali su se poput Josepha.

Svi se suočavaju s teškoćama: smrću voljene osobe, razvodom, zalutalim djetetom, bolešću, kušnjama vjere, izgubljenim poslom ili drugom teškoćom.

Zauvijek sam se promijenio kada sam čuo sljedeće riječi starješine Neala A. Maxwella iz Zbora dvanaestorice koje je izgovorio posred svoje borbe s leukemijom. Rekao je: »Dobro sam promišljao i sljedećih 12 poučnih i ohrabrujućih riječi palo mi je na pamet: ‘Dao sam ti leukemiju kako bi ti mogao vjerodostojno podučavati moj narod’«. Zatim je izrazio kako ga je ovo iskustvo blagoslovilo s »perspektivom o velikim stvarnostima vječnosti… Takva zapažanja vječnosti mogu nam pomoći proputovati narednih 100 metara, koji mogu biti vrlo teški«.⁵

Kako bih nam pomogao putovati i slaviti pobjedu nad teškoćama s takvim zapažanjima vječnosti, predložio bih dvije stvari. Moramo se suočiti s teškoćama: prvo, praštajući drugima, i drugo, predajući se Nebeskome Ocu.

Praštati onima koji su možda uzrokovali teškoću i izmiriti »se s voljom Božjom«⁶ može biti vrlo teško. Većinu može povrijediti kada teškoću uzrokuje član obitelji, bliski prijatelj ili čak mi sami.

Kao mladi biskup učio sam o praštanju kada je moj predsjednik kolčića, Bruce M. Cook, iznio sljedeću priču. Objasnio je:

»Tijekom kasnih 70-ih godina 20. stoljeća, neki suradnici i ja pokrenuli smo poslovanje. Iako nismo učinili ništa nezakonito, neke loše odluke, zajedno s izazovnim ekonomskim trenucima, rezultirali su našim neuspjehom.

Neki su investitori podnijeli tužbe kako bi oporavili svoje gubitke. Njihov je odvjetnik slučajno bio savjetnik u biskupstvu moje obitelji. Bilo je vrlo teško podržati čovjeka koji se činio kao da me nastoji uništiti. Razvio sam stvarnu kivnost prema njemu i smatrao sam ga svojim neprijateljem. Nakon pet godina pravnih bitaka, izgubili smo sve što smo posjedovali, uključujući svoj dom.

Godine 2002., moja supruga i ja saznali smo da se predsjedništvo kolčića u kojem sam služio kao savjetnik ponovno uspostavlja. Dok smo putovali tijekom kratkog godišnjeg odmora prije razrješenja, upitala me koga bih odabrao kao svoje savjetnike ako bi me pozvali kao novog predsjednika kolčića. Nisam htio o tome govoriti, no ona je ustrajala. Naposljetku mi je jedno ime palo na pamet. Ona je tada spomenula ime odvjetnika kojeg smo smatrali da je bio u središtu naših teškoća 20 godina ranije. Dok je govorila, Duh mi je potvrdio da bi on trebao biti drugi savjetnik. Bih li mogao oprostiti tom čovjeku?

Kada mi je starješina David E. Sorensen uputio poziv da služim kao predsjednik kolčića, dao mi je sat vremena da odaberem savjetnike. Kroz suze sam ukazao da mi je Gospodin već pružio tu objavu. Dok sam izgovarao ime čovjeka kojega sam smatrao svojim neprijateljem, nestali su ljutnja, kivnost i mržnja koje sam gajio. U tom sam trenutku spoznao mir koji dolazi s praštanjem kroz Pomirenje Kristovo.«

Drugim riječima, moj mu je predsjednik kolčića »iskreno oprosti[o]«, poput Nefija iz davnine.⁷ Poznavao sam predsjednika Cooka i njegovog savjetnika kao dvojicu pravednih svećeničkih vođa koji su se međusobno voljeli. Odlučio sam biti poput njih.

Godinama ranije, tijekom našeg nesretnog slučaja na Aljaski, brzo sam naučio da prebacivanje naše krivnje na druge – pilota koji je izbacio hranu u sumrak – nije bilo rješenje. Međutim, dok smo proživljavali tjelesnu iscrpljenost, nedostatak hrane, bolest i spavanje na tlu tijekom velike oluje sa samo ceradom da nas pokrije, spoznao sam da »Bogu ništa nije nemoguće«.⁸

Mladi, Gospodin od vas traži teške stvari. Jedna je četrnaestogodišnja djevojka sudjelovala u natjecateljskoj košarci. Sanjala je o tome da zaigra košarku u srednjoj školi poput svoje starije sestre. Tada je saznala da su joj roditelji pozvani predsjedavati misijom u Gvatemali.

Kada su stigli, otkrila je da će nekoliko njezinih satova biti na španjolskom jeziku, jeziku koji nije dobro govorila. U njezinoj školi nije postojao nijedan ženski sportski tim. Živjela je na 14. katu zgrade s jakim osiguranjem. I povrh svega toga, nije mogla sama ići van iz sigurnosnih razloga.

Njezini su je roditelji mjesecima slušali kako bi svake noći usnula plačući. To im je slamalo srce! Naposljetku su odlučili da će ju poslati kući njezinoj baki gdje će ići u srednju školu.

»Kada je moja supruga ušla u sobu naše kćeri da joj kaže našu odluku, vidjela je našu kćer kako kleči u molitvi s Mormonovom knjigom otvorenom na krevetu. Duh je šapnuo mojoj supruzi: ‘Bit će ona u redu’, i moja je supruga u tišini napustila sobu.

Nikada ju više nismo čuli kako usniva plačući. S odlučnošću i uz Gospodinovu pomoć, hrabro se suočila s te tri godine.

Po završetku naše misije, upitao sam svoju kći hoće li služiti cjelodnevnu misiju. Njezin je odgovor bio: ‘Ne, tata, već sam služila’.

Bio sam zadovoljan s time! No, oko šest mjeseci kasnije, Duh me probudio tijekom noći s mišlju: ‘Pozvao sam tvoju kćer služiti misiju’.

Moja je reakcija bila: ‘Nebeski Oče, već je dala tako puno’. Duh me brzo ispravio i shvatio sam da Gospodin traži njezinu misionarsku službu.

Ubrzo sam odveo svoju kći na ručak. Preko stola sam rekao: ‘Ganzie, znaš li zašto smo ovdje?’.

Rekla je: ‘Da, tata. Znaš da trebam služiti misiju. Ne želim ići, no idem.’«

Stoga što je pružila svoju volju Nebeskom Ocu, služila mu je svim svojim srce, moću, umom i snagom. Podučila je svojeg oca kako činiti ono što je teško.

Tijekom globalnog sastanka duhovne misli za mlade s predsjednikom Russellom M. Nelsonom, on je od mladih zatražio ono što je teško. Predsjednik Nelson je rekao: »Moj peti poziv vama jest da se istaknete; budite drugačiji od svijeta… Gospodin vas treba da izgledate, zvučite, djelujete i odijevate se poput istinskog učenika Isusa Krista.«⁹ To može biti teško pa ipak znam da možete to učiniti – s radošću.

Upamtite da »ljudi jesu, da bi radost imali«.¹⁰ Sa svime s čime se Lehi suočio, ipak je pronašao radost. Sjećate li se kada je Alma bio »pritisnut žalošću«¹¹ zbog naroda Amonihe? Anđeo mu je rekao: »Blagoslovljen si ti, Alma; zato uzdigni glavu svoju i raduj se… jer ti bijaše vjeran u obdržavanju zapovijedi Božjih«.¹² Alma je spoznao veliku istinu: uvijek se možemo radovati kada obdržavamo zapovijedi. Sjetite se da tijekom ratova i izazova s kojima su se ljudi suočavali tijekom vremena zapovjednika Moronija »nikada ne bijaše sretnijega razdoblja među narodom Nefijevim«.¹³ Trebamo i možemo pronaći radost kada se suočavamo s teškoćama.

Spasitelj se suočio s teškoćama: »Svijet će ga… prosuditi ništavnim; stoga ga bičuju, i on to podnosi; i udaraju ga, i on to podnosi. Da, pljuju na njega, i on to podnosi, zbog svoje dobrote pune ljubavi i svoje dugotrpnosti prema djeci ljudskoj.«¹⁴

Zbog te dobrote pune ljubavi, Isus Krist propatio je Pomirenje. Kao rezultat toga on kaže svakome od nas: »U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!«.¹⁵ Zbog Krista i mi možemo prevladati svijet.

Dok se suočavamo s teškoćama na Gospodinov način, možemo uzdignuti svoju glavu i radovati se. Tijekom ove svete prilike da svjedočim svijetu, proglašavam da naš Spasitelj živi i vodi svoju Crkvu. U ime Isusa Krista. Amen.