Baš kao i on

Prije otprilike osamnaest mjeseci, u jesen 2017., moj me 64-godišnji brat Mike obavijestio da mu je dijagnosticiran rak gušterače. Također, rekao mi je da je primio svećenički blagoslov od svojeg kućnog učitelja i da se također susreo sa svojim biskupom. Kasnije mi je poslao sliku hrama Oakland, Kalifornija koju je snimio iz bolnice gdje se liječio, s naslovom »Vidi što mogu vidjeti iz svoje bolničke sobe.«¹

Bio sam iznenađen njegovim komentarima o kućnim učiteljima, svećeničkim blagoslovima, biskupima i hramovima kao što sam bio rakom. Vidite, Mike, svećenik u Aronovom svećeništvu, nije redovito dolazio u crkvu gotovo 50 godina.

Kao obitelj, bili smo gotovo jednako zadivljeni njegovim duhovnim napretkom kao što smo bili njegovim napretkom u borbi protiv raka, uvelike zahvaljujući njegovim sada čestim pitanjima o Mormonovoj knjizi, moći pečaćenja i životu nakon smrti. Kako su mjeseci prolazili, a rak se širio, potreba za dodatnim i više specijaliziranim liječenjem naposljetku je dovela Mikea u Utu i bolnicu Huntsman Cancer Center.

Ubrzo nakon njegovog dolaska, Mikea je posjetio John Holbrook, vođa misije u odjelu zaduženom za služenje u ustanovi u kojoj je sada živio. John je komentirao, »očito mi je da je Mike sin Božji« i ubrzo su razvili vezu i prijateljstvo koje je dovelo do toga da je John postao Mikeov de facto poslužiteljski brat. Poziv je odmah došao da misionari dođu u posjet, što je moj brat pristojno odbio, ali mjesec dana nakon što su se upoznali, John je ponovno pitao, objašnjavajući Mikeu: »Mislim da će ti se svidjeti čuti poruku evanđelja.«² Ovaj je put poziv bio prihvaćen, što je dovelo do čestih sastanaka s misionarima, kao i posjeta biskupa Jona Sharpa, a ti su razgovori naposljetku doveli do toga da je Mike primio svoj patrijarhalni blagoslov, 57 godina nakon svog krštenja.

Početkom prosinca prošle godine, nakon mjeseci procedura, Mike je odlučio prestati s liječenjem raka, koje je uzrokovalo ozbiljne nuspojave, i pustiti da stvari krenu svojim tokom. Njegov nam je liječnik rekao da Mike ima otprilike tri mjeseca života. U međuvremenu su se pitanja o evanđelju nastavila – kao i posjeti i podrška njegovih mjesnih svećeničkih vođa. U našim posjetima Mikeu često smo vidjeli otvoren primjerak Mormonove knjige na noćnom ormariću dok smo raspravljali o Obnovi evanđelja, svećeničkim ključevima, hramskim uredbama i vječnoj naravi čovjeka.

Do sredine prosinca, s patrijarhalnim blagoslovom u ruci, zapravo se činilo da Mike postaje snažniji i njegova se prognoza od barem još tri mjeseca činila vjerojatnom. Čak smo planirali da nam se pridruži za Božić, Novu godinu i kasnije. Dana 16. prosinca primio sam neočekivani poziv od biskupa Sharpa, koji me obavijestio da su on i predsjednik kolčića intervjuirali Mikea, smatraju ga dostojnim primiti Melkisedekovo svećeništvo i pitali su kad ću biti slobodan sudjelovati. Uredba je bila dogovorena za taj petak 21. prosinca.

Kad je taj dan došao, moja žena Carol i ja stigli smo u ustanovu za skrb i odmah su nas susreli u hodniku kod njegove sobe i rekli nam da Mike nema pulsa. Ušli smo u sobu i otkrili da patrijarh, njegov biskup i njegov predsjednik kolčića već čekaju – i tada je Mike otvorio svoje oči. Prepoznao me i rekao da me može čuti i da je spreman primiti svećeništvo. Pedeset godina nakon što je Mike bio zaređen za svećenika u Aronovom svećeništvu, imao sam povlasticu, uz pomoć mjesnih vođa, predati Melkisedekovo svećeništvo i zarediti svog brata u službu starješine. Pet sati kasnije Mike je preminuo, prošavši kroz veo kako bi se susreo s našim roditeljima kao obnašatelj Melkisedekovog svećeništva.

Prije samo godinu dana predsjednik Russell M. Nelson uputio je poziv svakome od nas da se brinemo za našu braću i sestre na »viši, svetiji način«.³ Govoreći o Spasitelju, predsjednik Nelson je podučio: »Budući da je ovo njegova Crkva, mi kao njegovi sluge posluživat ćemo pojedincu, baš kao i on. Posluživat ćemo u njegovo ime, s njegovom moću i ovlašću, i s njegovom dobrotom punom ljubavi.«⁴

Kao odgovor na taj poziv od proroka Božjeg, čudesni napori posluživanja pojedincu događaju se diljem svijeta, jednako u koordiniranim naporima, kada članovi vjerno ispunjavaju svoja zaduženja posluživanja, kao i u onome što ja zovem posluživanje »bez pripreme«, kada toliki mnogi izražavaju kristoliku ljubav kao odgovor na neočekivane prilike. U našoj smo obitelji izbliza svjedočili ovoj vrsti posluživanja.

John, koji je bio Mikeov prijatelj, poslužiteljski brat te bivši predsjednik misije, običavao je govoriti svojim misionarima: »Ako je netko na popisu obilježen kao ‘nezainteresiran’, nemojte odustati. Ljudi se mijenjaju.« Zatim nam je rekao: »Mike se snažno promijenio.«⁵ John je prvo bio prijatelj, koji je često davao ohrabrenje i potporu – ali njegovo posluživanje nije stalo na prijateljskim posjetima. John je znao da je poslužitelj više od prijatelja i da je prijateljstvo uveličano kada poslužujemo.

Nije potrebno da netko trpi bolest opasnu po život, poput mojeg brata, da bi bio u potrebi posluživanja. Te potrebe dolaze u raznim oblicima, veličinama i stanjima. Samohrani roditelj, manje aktivan par, tinejdžer koji se muči, nadvladana majka, iskušenje vjere, financijski, zdravstveni ili bračni problemi – popis je gotovo beskrajan. Međutim, poput Mikea, nitko nije otišao predaleko i nikada nije prekasno za Spasiteljev brižan doseg.

Podučeni smo na stranici Crkve za posluživanje da, »iako postoje mnoge svrhe posluživanja, naši napori trebaju biti vođeni željom da pomognemo drugima steći dublje osobno obraćenje i postati više poput Spasitelja«.⁶ Starješina Neil L. Andersen rekao je to ovako:

»Osoba s dobrim srcem može pomoći nekome popraviti gumu, odvesti cimera liječniku, ići na ručak s nekim tko je tužan ili nasmiješiti se i pozdraviti kako bi razvedrila dan.

Ali sljedbenik prve zapovijedi prirodno će nadodati ovim važnim činima služenja.«⁷

U oblikovanju našeg posluživanja prema Isusu Kristu, važno je sjetiti se da su njegovi napori da voli, uzdiže, služi i blagoslivlja imali viši cilj od zadovoljavanja neposredne potrebe. On je jasno znao za njihove svakodnevne potrebe i imao je sućuti prema njihovoj trenutnoj patnji dok je iscjeljivao, hranio, opraštao i podučavao. Ali on je želio učiniti više od brige za ono što je današnje. Želio je da ga oni oko njega slijede, upoznaju i ostvare svoj božanski potencijal.⁸

Dok nastojimo posluživati baš kao i on,⁹ dobit ćemo prilike zaboraviti sebe i uzdići druge. Ove prilike često mogu biti nezgodne i mogu iskušavati našu želju da postanemo više poput Učitelja, čija je najveća služba od svih, njegovo beskrajno Pomirenje, bila sve samo ne pogodna. U Mateju, poglavlje 25, pripomenuto nam je što Gospodin osjeća prema nama kada smo, poput njega, osjetljivi na muke, iskušenja i izazove s kojima se toliki mnogi suočavaju, ali koje se često previdi:

»‘Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!

Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me…’

Tada će mu reći pravednici: ‘Gospodine, kad te vidjesmo gladna pa ti dadosmo jesti, ili žedna pa ti dadosmo piti?

Kad li te vidjesmo kao putnika i primismo te? (…)’

Kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.’«¹⁰

Bilo da služimo kao poslužiteljska braća ili sestre, ili jednostavno kada smo svjesni nekoga u potrebi, potaknuti smo tražiti vodstvo i usmjerenje od Duha – i tada djelovati. Možemo se pitati kako najbolje služiti, ali Gospodin zna i kroz njegovog ćemo Duha biti vođeni u našim naporima. Poput Nefija, koji »bija[še] vođen Duhom, jer ne znad[e] unaprijed ono što [mu] je činiti«,¹¹ mi ćemo također biti vođeni Duhom dok nastojimo postati oruđa u Gospodinovim rukama da blagoslovimo njegovu djecu. Dok tražimo vodstvo Duha i vjerujemo Gospodinu, bit ćemo postavljeni u situacije i okolnosti gdje možemo djelovati i blagoslivljati – drugim riječima, posluživati.

Može biti drugih razdoblja kada prepoznajemo potrebu, ali se osjećamo nepodobni odgovoriti, pretpostavljajući da je ono što možemo ponuditi nedostatno. Međutim, činiti »baš kao i on«¹² znači posluživati dajući ono što možemo dati i imajući povjerenja da će Gospodin uveličati naše napore da blagoslovimo naše »suputnike na ovom smrtničkom putovanju«.¹³ Za neke, to može biti davanje dara vremena i talenata; za druge, to može biti ljubazna riječ ili snažna leđa. Iako možda osjećamo da su naši napori nedostatni, predsjednik Dallin H. Oaks iznio je važno načelo o »malom i jednostavnom«. On je podučio da su mali i jednostavni čini snažni zato što pozivaju »suputništvo Duha Svetoga«,¹⁴ suputnika koji blagoslivlja i davatelja i primatelja.

Znajući da će uskoro umrijeti, moj je brat Mike komentirao: »Čudesno je kako te rak gušterače može usredotočiti na ono što je najvažnije.«¹⁵ Zahvaljujući divnim muškarcima i ženama koji su vidjeli potrebu, nisu sudili i posluživali su poput Spasitelja, nije bilo prekasno za Mikea. Za neke, promjena može doći ranije, za druge, možda iza vela. Međutim, moramo se sjetiti da nikada nije prekasno i nitko nikada nije odlutao toliko daleko s puta da su izvan dosega beskrajnog Pomirenja Isusa Krista, koje je bezgranično u svojem trajanju i dometu.

Na općem saboru prošlog listopada starješina Dale G. Renlund podučio je da nam »bez obzira koliko dugo nismo bili na putu… u trenutku kad se odlučimo promijeniti, Bog… pomaže da se vratimo«.¹⁶ Međutim, ta je odluka da se promijenimo često rezultat poziva, kao: »Mislim da će ti se svidjeti čuti poruku evanđelja«. Baš kao što nikada nije prekasno za Spasitelja, nikada nije prerano za nas uputiti poziv.

Ovo uskršnje vrijeme daje nam, još jednom, veličanstvenu mogućnost da razmišljamo o velikoj pomirbenoj žrtvi našeg Spasitelja Isusa Krista i onome što je učinio za svakoga od nas po tako ogromnoj cijeni – cijeni za koju je on sam izjavio da »prouzroči da [on], sâm Bog, najveći od svih, uzdrhti[] od boli«. »Ipak« kaže on, »ja ispih i dovrših priprave svoje za djecu ljudsku«.¹⁷

Svjedočim da pošto je on »dovrši[o]«, uvijek postoji nada. U ime Isusa Krista, amen.