O žaljenju i odlukama

predsjednik Dieter F. Uchtdorf

drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu


Dieter F. Uchtdorf
Što se više posvetimo potrazi za svetosti i srećom, manje je vjerojatno da ćemo biti na putu do žaljenja.

O žaljenju

Volimo vas predsjedniče Monson. Hvala vam za vašu nadahnjujuću i povijesnu najavu izgradnje novih hramova i misionarske službe. Siguran sam da će zbog njih veliki blagoslovi doći k nama i mnogim budućim naraštajima.

Ljubljena moja braćo i sestre, dragi moji prijatelji! Svi smo mi smrtni. Nadam se da ovo nije iznenađenje za nikoga od nas.

Nitko od nas neće biti dugo na zemlji. Imamo određeni broj dragocjenih godina koje se, iz vječnog gledišta, jedva mogu usporediti s treptajem.

A zatim umremo. Naši duhovi »odlaze kući k onomu Bogu koji [nam] život dade«.1 Polažemo naša tijela i ostavljamo iza sebe stvari ovoga svijeta dok prelazimo u sljedeću sferu našeg postojanja.

Kada smo mladi, čini nam se kao da ćemo živjeti zauvijek. Mislimo kako postoji neograničena zaliha svitanja koja čekaju iza obzora, a budućnost nam se čini kao neslomljiva cesta koja se beskrajno proteže pred nama.

Međutim, što smo stariji, skloniji smo osvrnuti se i čuditi kako je ta cesta zapravo kratka. Pitamo se kako su godine mogle proći tako brzo. I počnemo razmišljati o odlukama koje smo donijeli i stvarima koje smo učinili. U procesu, sjećamo se mnogih ugodnih trenutaka koji daju toplinu našim dušama i radost našim srcima. No također se sjećamo žaljenja – stvari zbog kojih želimo da se možemo vratiti i promijeniti ih.

Njegovateljica koja se brine za terminalno oboljele osobe kaže da je često postavljala jednostavno pitanje svojim pacijentima dok su se pripremali napustiti ovaj život.

»Žalite li za nečim?« pitala bi.2

Biti tako blizu završnom danu smrtnosti često daje bistrinu umu te pruža uvid i gledište. Stoga, kada su ovi ljudi bili upitani o njihovim žaljenjima, otvarali su svoja srca. Osvrtali su se na ono što bi promijenili kada bi samo mogli vratiti vrijeme.

Dok sam razmišljao o onome što su rekli, bio sam iznenađen kako temeljna načela evanđelja Isusa Krista mogu pozitivno utjecati na naš životni smjer, ako ćemo ih samo primijeniti.

Nema ničeg tajanstvenog u načelima evanđelja. Proučavali smo ih u Svetim pismima, raspravljali o njima u Nedjeljnoj školi i mnogo ih puta čuli s propovjedaonice. Ova božanska načela i vrijednosti izravna su i jasna; divna su, duboka i moćna; i zasigurno nam mogu pomoći izbjeći buduća žaljenja.

Volio bih da sam proveo više vremena s ljudima koje volim

Vjerojatno najuniverzalnije žaljenje koje su umirući pacijenti izrekli bilo je da žele da su proveli više vremena s ljudima koje vole.

Muškarci su naročito izricali ovu univerzalnu jadikovku: oni su »duboko žalili što su provodili toliki dio svojih života na [svakodnevnom] poslovnom žrvnju«.3 Mnogi su propustili najljepše uspomene koje dolaze u zajedničkom vremenu s obitelji i prijateljima. Propustili su uspostavljanje duboke veze s onima koji su im najviše značili.

Nije li istina da se često previše uposlimo? I na žalost, možemo reći da čak počnemo nositi našu prezaposlenost kao simbol časti, kao da je biti uposlen, samo po sebi, postignuće ili znak nadmoćnog života.

Nije li tako?

Razmišljam o našem Gospodinu i Uzoru, Isusu Kristu, i o njegovom kratkom životu među stanovnicima Galileje i Jeruzalema. Pokušao sam ga zamisliti kako se žuri između sastanaka i obavljanja više zadataka odjednom kako bi obavio sve na svom popisu žurnih stvari.

Ne mogu si to predočiti.

Umjesto toga, vidim suosjećajnog i brižnog Božjeg Sina koji svrhovito živi svaki dan. Kada je komunicirao s onima oko sebe, osjećali su se važno i voljeno. Znao je neprocjenjivu vrijednost ljudi koje je susretao. Blagoslivljao ih je, posluživao im je. Podizao ih je, iscjeljivao ih. Dao im je dragocjen dar svojeg vremena.

U naše doba, lako je samo se pretvarati da provodimo vrijeme s drugima. Klikom miša možemo se »povezati« s tisućama »prijatelja« da se ni s kim od njih nikada ne suočimo. Tehnologija može biti predivna stvar i vrlo je korisna kada ne možemo biti blizu naših voljenih. Moja žena i ja živimo daleko od voljenih članova obitelji; znamo kako je to. Međutim, vjerujem da ne idemo u pravom smjeru, pojedinačno i kao društvo, kada se povezujemo s obitelji ili prijateljima uglavnom kroz dijeljenje duhovitih slika, prosljeđivanje beznačajnih stvari ili objavljivanje istih na internetskim stranicama. Pretpostavljam da postoji vrijeme i mjesto za ovu vrstu aktivnosti, ali koliko smo vremena voljni potrošiti na to? Ako ne uspijemo dati najbolje od sebe i nepodijeljeno vrijeme onima koji su nam doista važni, jednog ćemo dana to požaliti.

Odlučimo cijeniti one koje ljubimo tako da budemo uz njih, provodeći značajno vrijeme s njima, izvršavajući stvari zajedno i njegujući dragocjene uspomene.

Volio bih da sam ispunio svoj potencijal

Drugo žaljenje koje su ljudi izrazili bilo je da nisu uspjeli postati osoba koja su smatrali da mogu i trebaju biti. Kada su se osvrnuli na svoje živote, shvatili su da nikada nisu ispunili svoj potencijal, da je previše pjesama ostalo neopjevano.

Ovdje ne govorim o penjanju po ljestvama uspjeha u raznim zvanjima. Te ljestve, bez obzira koliko se uzvišene činile na ovoj zemlji, jedva se mogu mjeriti s jednim korakom u velebnom vječnom putovanju koje nas očekuje.

Umjesto toga, govorim o tome da postanemo osoba kakva je Bog, naš Nebeski Otac, namijenio da budemo.

Stižemo na ovaj svijet, kako je pjesnik rekao, »u oblacima slave«4 iz predsmrtničke sfere.

Naš Nebeski Otac vidi naš stvarni potencijal. On zna o nama ono što mi sami ne znamo. Potiče nas tijekom našeg života kako bismo ispunili mjeru našeg stvaranja, živjeli dobrim životom i vratili se u njegovu nazočnost.

Zašto onda posvećujemo toliko našeg vremena i energije stvarima koje su tako prolazne, nedosljedne i površne? Odbijamo li vidjeti ludost tragajući za nevažnim i prolaznim?

Ne bi li nam bilo mudrije »sabira[ti] sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu«?5

Kako to možemo učiniti? Tako da slijedimo Spasiteljev primjer, ugradimo njegova naučavanja u naše svakodnevne živote i doista ljubimo Boga i svoje bližnje.

To zasigurno ne možemo učiniti sa stavom zabušavanja, gledanja na sat i usputnog gunđanja u našem učeništvu.

Kada je u pitanju življenje evanđelja, ne bismo trebali biti poput dječaka koji je umočio prst svoje noge u vodu, a zatim tvrdio kako je bio na plivanju. Kao sinovi i kćeri našeg Nebeskog Oca, sposobni smo za mnogo više. Za to, dobre namjere nisu dovoljne. Moramo činiti.. Još važnije, moramo postati ono što Nebeski Otac želi da budemo.

Izjavljivanje našeg svjedočanstva o evanđelju je dobro, no biti živi primjer obnovljenog evanđelja je bolje. Željeti da postanemo vjerniji našim savezima je dobro; stvarno obdržavanje svetih saveza – uključujući življenje kreposnog života, plaćanje naše desetine i prinosa, poštivanje Riječi mudrosti te služenje osobama u potrebi – mnogo je bolje. Navješćivanje da ćemo posvetiti više vremena za obiteljsku molitvu, proučavanje Svetih pisama i zdrave obiteljske aktivnosti je dobro; ali doista činiti sve ove stvari zasigurno će donijeti nebeske blagoslove u naše živote.

Učeništvo je potraga za svetosti i srećom. Ono je staza do našeg najboljeg i najsretnijeg sebe.

Odlučimo slijediti Spasitelja i marljivo raditi kako bismo postali osoba kakva bismo trebali postati. Slušajmo i slijedimo poticaje Svetoga Duha. Dok to činimo, Nebeski Otac objavit će nam stvari koje nikada nismo znali o sebi. On će osvijetliti stazu ispred i otvoriti naše oči kako bismo vidjeli naše nepoznate i vjerojatno nezamislive talente.

Što se više posvetimo traženju svetosti i sreće, manje je vjerojatno da ćemo biti na putu do žaljenja. Što se više oslanjamo na Spasiteljevu milost, više ćemo osjećati da smo na stazi koju nam je namijenio Otac na Nebu.

Volio bih da sam dopustio sebi biti sretniji

Još jedno žaljenje onih koji su znali da umiru može biti ponešto iznenađujuće. Željeli su da su si dopustili biti sretniji.

Tako se često uhvatimo u iluziji kako postoji nešto nadohvat ruke što će nam donijeti sreću: bolja obiteljska situacija, bolja financijska situacija ili završetak teškog iskušenja.

Što smo stariji, više se osvrćemo i shvaćamo kako vanjske okolnosti zapravo nisu važne, niti određuju našu sreću.

Mi smo važni.Mi određujemo svoju sreću.

Vi i ja smo na kraju zaduženi za svoju vlastitu sreću.

Moja žena, Harriet, i ja volimo voziti bicikle. Predivno je izaći vani i uživati u ljepotama prirode. Imamo određene rute kojima volimo biciklirati, no ne obraćamo previše pažnje na to koliko daleko idemo ili koliko brzo putujemo u usporedbi s drugim biciklistima.

Međutim, ponekad pomislim da bismo trebali biti više natjecateljski raspoloženi. Pomislim i da bismo mogli imati bolje vrijeme ili voziti brže kada bismo se samo malo više potrudili. A zatim ponekad čak napravim veliku pogrešku da spomenem tu ideju mojoj predivnoj ženi.

Njezina uobičajena reakcija na ovakve moje prijedloge uvijek je vrlo ljubazna, vrlo jasna i vrlo izravna. Ona se nasmiješi i kaže: »Dieter, ovo nije utrka. Ovo je putovanje. Uživaj u trenutku.«

Kako je samo u pravu!

Ponekad u životu postajemo toliko usredotočeni na ciljnu liniju da ne uspijemo pronaći radost u putovanju. Ne idem voziti bicikl sa svojom ženom jer sam uzbuđen zbog dolaska na cilj. Idem jer je iskustvo biti s njom slatko i prijatno.

Ne čini li se ludim propustiti slatka i radosna iskustva jer stalno iščekujemo trenutak kada će završiti?

Slušamo li predivnu glazbu čekajući da posljednja nota utihne prije nego što si dozvolimo da uistinu uživamo u njoj? Ne. Mi slušamo i povezujemo se s varijacijama melodije, ritma i harmonije u cijeloj kompoziciji.

Izgovaramo li naše molitve samo s »amen« ili završetkom na umu? Naravno da ne. Molimo se kako bismo bili blizu našem Nebeskom Ocu, kako bismo primili njegovog Duha i osjetili njegovu ljubav.

Ne bismo trebali čekati da budemo sretni dok ne dosegnemo neki budući trenutak, da bismo otkrili kako je sreća već bila dostupna – cijelo vrijeme! Nije zamišljeno da se život cijeni samo u retrospektivi. »Ovo je dan što ga učini Jahve … «, napisao je psalmist. »Kličimo i radujmo se njemu!«6

Braćo i sestre, bez obzira na naše okolnosti, bez obzira na naše izazove ili iskušenja, ima nešto u svakom danu što možemo obuhvatiti i cijeniti. Ima nešto u svakom danu što može donijeti zahvalnost i radost, ako ćemo to samo vidjeti i cijeniti.

Možda bismo trebali gledati manje očima i više srcem. Volim citat: »Samo se srcem dobro vidi, suština je očima nesaglediva.«7

Zapovjeđeno nam je »da iskazuj[emo] hvale u svemu«.8 Stoga, nije li bolje gledati našim očima i srcima čak i najmanje stvari za koje možemo biti zahvalni, umjesto da veličamo negativno u našem trenutnom stanju?

Gospodin je obećao: »Tko prima sve sa zahvaljivanjem, postat će slavan. I dodat će mu se ono što je zemaljsko, i to stostruko.«9

Braćo i sestre, s obilnim blagoslovima našeg Nebeskog Oca, njegovim velikodušnim naumom spasenja, božanskim istinama obnovljenog evanđelja, i mnogim ljepotama ovog smrtnog putovanja, »nemamo li razloga za radovanje«?10

Odlučimo pronaći sreću, bez obzira na naše okolnosti.

O odlukama

Jednog dana poduzet ćemo onaj neizbježni korak i prijeći iz smrtne sfere u sljedeće stanje. Jednog dana osvrnut ćemo se na naše živote i pitati se jesmo li mogli biti bolji, donijeti bolje odluke ili mudrije iskoristiti naše vrijeme.

Kako bismo izbjegli najdublja životna žaljenja, bili bismo mudri kada bismo danas donijeli odluke. Stoga:

  1. Odlučimo provesti više vremena s onima koje volimo.
  2. Odlučimo ozbiljnije pokušati postati osobom kakvom Bog želi da budemo.
  3. Odlučimo pronaći sreću, bez obzira na naše okolnosti.

Moje je svjedočanstvo da mnoga od najdubljih žaljenja sutrašnjice mogu biti spriječena ako danas slijedimo Spasitelja. Ako smo sagriješili ili napravili pogreške – ako smo donijeli odluke zbog kojih sada žalimo – postoji dragocjeni dar Kristova pomirenja, pomoću kojeg nam može biti oprošteno. Ne možemo se vratiti natrag kroz vrijeme i promijeniti prošlost, ali možemo se pokajati. Spasitelj može obrisati naše suze žaljenja11 i ukloniti teret naših grijeha.12 Njegovo pomirenje omogućava nam ostaviti prošlost iza sebe i krenuti naprijed s čistim rukama, čistim srcem13 i odlučnošću da učinimo bolje, a posebice da budemo bolji.

Da, ovaj život prolazi brzo; čini se da naši dani brzo iščezavaju; a smrt se ponekad čini zastrašujućom. Unatoč tomu, naš duh nastavit će živjeti i jednog će dana biti sjedinjen s našim uskrslim tijelom kako bi primio besmrtnu slavu. Svečano svjedočim da ćemo zbog milostivog Krista svi živjeti ponovno i zauvijek. Zbog našeg Spasitelja i Otkupitelja, jednog dana doista ćemo razumjeti i radovati se u značenju riječi: »U Kristu je iskapljen žalac smrti.«14

Vječan je put prema ispunjenju naše božanske sudbine kao sinova i kćeri Božjih. Moja draga braćo i sestre, dragi prijatelji, moramo početi kročiti tim vječnim putem danas; ne možemo ni jedan jedini dan uzeti zdravo za gotovo. Molim se da nećemo čekati dok ne budemo spremni umrijeti kako bismo doista naučili živjeti. U sveto ime Isusa Krista. Amen.

Mostrar referencias

  1.  

    1.  Alma 40:11

  2.  

    2. Vidi Susie Steiner, »Top Five Regrets of the Dying«, Guardian, 1. veljače 2012, www.guardian.co.uk/lifeandstyle/2012/feb/01/top-five-regrets-of-the-dying.

  3.  

    3. Bronnie Ware, u Steiner, »Top Five Regrets of the Dying«.

  4.  

    4. »Ode: Intimations of Immortality from Recollections of Early Childhood«, The Complete Poetical Works of William Wordsworth (1924), 359.

  5.  

    5.  Matej 6:20

  6.  

    6.  Psalam 118:24

  7.  

    7. Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ, prijevod: Ivan Kušan (2004), 88.

  8.  

    8.  Mosija 26:39; vidi i Nauk i savezi 59:7

  9.  

    9.  Nauk i savezi 78:19

  10.  

    10.  Alma 26:35

  11.  

    11. Vidi Otkrivenje 7:17

  12.  

    12. Vidi Matej 11:28–30

  13.  

    13. Vidi Psalam 24:4

  14.  

    14.  Mosija 16:8; vidi i 1. Korinćanima 15:54