Bio sam u stanju otpustiti svoju tugu

Kada su moji prijatelji, brat Chen i njegova supruga, kršteni u našem odjelu, bio sam presretan. Godinu dana nakon krštenja, zapečaćeni su u hramu, a njihov sin koji je preminuo prije nego što su se pridružili Crkvi zapečaćen je njima. Bilo je prekrasno vidjeti Chenove kako rastu u evanđelju.

Zatim je brat Chen preminuo u prometnoj nesreći iduće godine. Nakon nesreće, njegova mi je smrt često bila u mislima i često me proganjala u snovima. Budio sam se u suzama iznova se pitajući: »Zašto? Zašto Gospodin dozvoljava da se ovakva tragedija dogodi? Zašto se ovakva stvar mora dogoditi tako prekrasnoj obitelji?« Jednoga dana, dok sam se borio s tim pitanjima, uzeo sam priručnik s lekcijama i pročitao ove riječi predsjednika Spencera W. Kimballa (1895–1985):

»Kad bismo gledali na smrtnost kao na cijelo postojanje, tada bi bol, tuga, neuspjeh i kratak život bili katastrofa. No ako gledamo na život kao na vječnu stvar koja se proteže daleko u predsmrtničku povijest i dalje prema vječnoj budućnosti poslije smrti, tada se svi događaji mogu staviti u pravu perspektivu…

Nismo li izloženi iskušenjima kako bi se ispitala naša snaga, bolesti kako bismo se mogli naučiti strpljenju, smrti kako bismo mogli postati besmrtni i proslavljeni?«¹

U tom sam trenutku odlučio otpustiti svoju tugu i gledati u obećanu i moguću budućnost. U svojim sam mislima vidio brata Chena sretno ujedinjenog sa svojom obitelji. To mi je donijelo mir. Znam da će nam Nebeski Otac dati mudrosti i hrabrosti za suočavanje s nevoljama.