Završite a da vaša baklja još uvijek gori

Veliki kralj Salomon primjer je nekoga tko je započeo snažno. Kad je bio mlad, »Salomon je ljubio Jahvu, ravnao se prema naredbama svog oca Davida« (1. Kraljevi 3:3). Bog je bio zadovoljan njime te mu je rekao: »Traži što da ti dadem« (1. Kraljevi 3:5).

Umjesto da zatraži bogatstvo ili dug život, Salomon je zatražio »pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla« (1. Kraljevi 3:9).

To se toliko svidjelo Gospodinu da je blagoslovio Salomona ne samo mudrošću, nego i prekomjernim zdravljem i dugim životom.

Premda je Salomon uistinu bio vrlo mudar i učinio mnogo velikih djela, nije snažno završio. Nažalost, kasnije u svom životu »činio je ono što ne bijaše pravo u očima Jahvinim, i nije se sasvim pokoravao Jahvi (1. Kraljevi 11:6).

Koliko smo puta započeli nešto što nismo završili? Dijete? Programe vježbanja? Obvezu svakodnevnog čitanja Svetih pisama? Odluke da postanemo bolji učenici Isusa Krista?

Koliko smo samo puta donijeli odluke u siječnju i provodili ih gorućom odlučnošću nekoliko dana, tjedana ili mjeseci kako bismo do listopada shvatili da je plamen naše obveze samo malo topliji od hladnog pepela?

Jednog sam dana naišao na smiješnu sliku psa koji je ležao pored komada papira koji je poderao. Na njemu je pisalo: »Potvrda o treningu poslušnosti psa«.

I mi sami smo ponekad takvi.

Imamo dobre namjere, započinjemo snažno, želimo biti najbolja inačica sebe. Ali na kraju ostavimo svoje odluke poderane, odbačene i zaboravljene.

U ljudskoj je prirodi posrtati, podbacivati i ponekad željeti odustati od utrke. No, kao učenici Isusa Krista obvezali smo se ne samo započeti utrku, nego je i završiti – i to završiti je, a da naša baklja i dalje jarko gori. Spasitelj je obećao svojim učenicima: »Ali tko ustraje do konca, bit će spašen« (Matej 24:13).

Dozvolite mi parafrazirati Spasiteljevo obećanje za današnje doba: Ako se držimo njegovih zapovijedi i završimo, a da naša baklja još uvijek gori, imat ćemo život vječni što je najveći dar od svih darova Božjih (vidi NiS 14:7; vidi i 2. Nefi 31:20).

Ponekad, nakon posrtanja, podbacivanja ili čak odustajanja, postajemo obeshrabreni i vjerujemo kako je naše svjetlo nestalo i da je naša utrka izgubljena. Ali ja svjedočim da svjetlo Kristovo ne može ugasnuti. Ono svijetli i u najmračnijoj noći i ponovo će zasjati u našim srcima samo ako priklonimo naša srca njemu (vidi 1. Kraljevi 8:58).

Bez obzira koliko često i daleko padamo, svjetlo Kristovo uvijek sjajno gori. Čak i u najdubljoj tami, ako učinimo korak prema njemu, njegovo će svjetlo obuzeti sjene i ponovo će upaliti naše duše.

Ova utrka učeništva nije sprint; ona je maraton. I nije od prevelike važnosti koliko brzo trčimo. Zapravo, jedini način kako možemo izgubiti tu utrku jest konačna predaja ili konačno odustajanje.

Sve dok se nastavljamo podizati i kretati se prema našem Spasitelju, pobijedit ćemo u utrci, a da naše baklje još uvijek sjajno gore.

Za baklju nismo važni mi, nego ono što činimo.

Važan je Spasitelj svijeta.

I to je svjetlo koje nikada neće zatamnjeti. To je svjetlo koje guta tamu, iscjeljuje naše rane i plamti čak i usred najdublje tuge i nedokučive tame.

To je svjetlo koje nadmašuje razumijevanje.

Neka svatko od nas završi put koji je započeo. A uz pomoć našeg Spasitelja i Otkupitelja Isusa Krista, radosno ćemo završiti utrku i s bakljama koje će još uvijek gorjeti.