Izgubljeno i nađeno

Moj tata Julij izgubio je svog oca kada je imao samo 17 godina. U tim ranim sedamdesetim godinama kada je bio izumljen prvi mikroprocesor, te kada se na Floridi otvorio prvi Disneyland, njegova je majka Dragica sa samo 35 godina ostala udovica sa troje maloljetne djece, radeći kao kuharica u psihijatrijskoj bolnici.

Do tog su momenta živjeli relativno normalnim životom, a kada je djed umro, mojoj se baki život potpuno promjenio. Nije više bilo obiteljskih izleta, niti novaca za ispravnu prehranu. Nije bilo novaca za plačanje računa, a još manje za fotografiranje obiteljskih članova.

A kada je nakon toga preminula i ona, obitelj se raštrkala, posvađala i zapravo nikada nije bila ista. Obiteljsko nasljeđe ostalo je u malom stanu kojeg je nasljedio jedan od njezinih sinova, dok su drugi sin i kći otišli u svijet bez ikakvih obiteljskih slika, pisanih dnevnika ili memoara, te su sa sobom zapravo ponijeli samo svoja sjećanja.

Tako smo mi nasljednici uzaludno pitali obitelj za slike bake, djede, vlastitog oca i majke, i nikada ništa nije bilo pronađeno. Sve do jednoga dana, kada je daljni rođak iz Amerike odlučio otvoriti Facebook grupu jednostavnog naslova ‘Moji bratići i sestrične’, i pozvao me da im se pridružim.

Moj je prvi zapis u toj grupi zvučao ovako: „Naša mala obitelj treba vašu pomoć. Kao što neki od vas znaju, naš djed Julij i baka Dragoslava, umrli su prije više od 33 godine. Naši očevi i majke nisu čuvali fotografije Julije i Dragoslave, i sada nemamo ni jednu sliku Julija, mog djede. Biste li možda imali neku od njegovih fotografija?“

Nakon samo dva sata javila se očeva sestrična stavivši na grupu tri slike mojih predaka. Tri slike! Konačno sam mogla vidjeti kako je izgledao moj djed! A da bi stvar bila još bolja, sestrična nas je pozvala u svoj dom, gdje smo dobili još dvadesetak slika naše obitelji kojih do sada nitko od nas nije vidio!

Preko toliko jednostavne stvari poput grupe na Facebooku, došli smo do izvanrednih podataka o mom djedu, ocu, stričevima i strinama. Imena i prezimena tih ljudi dobila su svoju sliku, svoju priču i doslovno preko noći postali su nešto najdraže što nam je posljedično donio taj mali mikroprocesor, koji je bio izumljen prije točno toliko godina kada je moj djed napustio ovaj svijet.