Osmjeh prihvaćanja

Jedne je večeri naš odjel održavao aktivnost za koju smo se pripremali satima. Nakon aktivnosti mladi se istraživač oprostio od mene, ali se nekoliko minuta kasnije vratio i pitao: »Biskupe, kada se trebam vratiti natrag?« Rekao sam mu u nedjelju, a dječak je brzo rekao: »Ne, zar nema neke druge aktivnosti?« Tako se dobro proveo s mladima našeg odjela da se želio vratiti.

Također sam razgovarao s parom u posjeti koji su bili na aktivnosti i pitao sam ih za mišljenje. Suprug je rekao: »Otkad smo došli ovdje, osjećali smo mir i spokoj«, što je njegova žena potvrdila kimanjem glave. Bio sam iznenađen jer kad su došli ovdje je bilo puno ljudi koji su govorili i stvarali žamor. Ali on je nastavio, pogledao me i upitao: »To je Duh Sveti, zar ne?« Iznenađen, jedino što sam mogao reći je ‘da’.

Bilo je mnogo toga za učiniti da se pripremimo za ovu aktivnost pa je te večeri, kada je sve završilo, jedino što sam želio bilo otići kući i leći u krevet. Budući da sam bio umoran, nisam mogao razmišljati o svojim razgovorima s istraživačima. Kada sam došao doma, rekao sam svoje molitve i legao u krevet, ali nisam mogao zaspati; u svom umu zamišljao sam Gospodina kako se smiješi. Bio je to osmjeh prihvaćanja. U tom trenutku počeo sam se prisjećati predivnih stvari koje su se dogodile na aktivnosti.

Razumio sam da je predanost i ljubav članova odjela omogućila da srca onih troje istraživača budu dirnuta. Razumio sam da je osmjeh prihvaćanja bio za ono što smo radili. Nisam mogao izbjeći plakanje, i osjećao sam se toliko zahvalno za dar koji nam je Gospodin udijelio. Dao nam je osmjeh prihvaćanja. Svjedočim da su Gospodinove riječi istinite; da kada privedemo jednu dušu k njemu, kolika će biti radost naša u kraljevstvu Oca (vidi NiS 18:15).