Uvod u prvu Petrovu poslanicu

Tema koja se provlači kroz prvu Petrovu poslanicu jest da Spasiteljevi učenici kroz Pomirenje Isusa Krista mogu vjerno izdržati i odgovoriti na patnje i progon. Svako poglavlje 1. Petrove govori o iskušenjima ili patnji, a Petar je podučavao da je strpljivo podnašanje kušnji »dragocjenij[e] od… zlata« te da će pomoći vjernicima steći »spasenje duša« (1. Petrova 1:7, 9). Petar je također podsjetio svece na njihov identitet »izabran[og] rod[a], kraljevsko[g] svećenstv[a], svet[og] puk[a], narod[a] određen[og]« (1. Petrova 2:9). Proučavajući savjet koji je Petar dao u ovoj poslanici, polaznici mogu primiti nadu, ohrabrenje i snagu koji im mogu pomoći kod izazova s kojima se suočavaju.

Autor ove poslanice je »Petar, apostol Isusa Krista« (1. Petrova 1:1). »Petar je prvotno bio poznat kao Šimun (2. Pt. 1:1), ribar iz Betsaide koji je sa ženom živio u Kafarnaumu… Petar je bio pozvan sa svojim bratom Andrijom da bude učenik Isusa Krista (Mt 4:18–22; Marko 1:16–18; Luka 5:1–11)… 

Gospod… je odabrao [Petra] da obnaša ključeve kraljevstva na zemlji (Mt 16:13–18)… 

Petar je bio glavni apostol svoga vremena« ( Vodič za Sveta pisma, »Petar«, scriptures.lds.org).

Petrovi zapisi pokazuju njegov rast od priprostog ribara do moćnog apostola.

Petar je napisao ovu prvu poslanicu vjerojatno između 62. i 64. g. po. Kr. Pisao je iz »Babilon[a]« (1. Petrova 5:13), što je vjerojatno simbolična referenca na Rim.

Opće je prihvaćeno da je Petar umro tijekom vladavine rimskog cara Nerona — vjerojatno nakon 64. g. po. Kr., kada je Neron počeo proganjati kršćane (vidi Vodič za Sveta pisma, »Petar«).

Petar je naslovio ovu poslanicu na članove Crkve koji su živjeli u pet rimskih provincija Male Azije, smještenih u današnjoj Turskoj (vidi 1. Petrova 1:1). Petar je svoje čitatelje smatrao »izabranim« od Boga (1. Petrova 1:2). Pisao je kako bi ojačao i ohrabrio svece u kušnji njihove vjere (1. Petrova 1:7) te ih pripremo za buduće kušnje (1. Petrova 4:12). Petrova ih je poruka također podučila kako odgovoriti na progon (vidi 1. Petrova 2:19–23; 3:14–15; 4:13).

Petrov savjet je bio vrlo vremenit jer su se članovi Crkve nalazili pred nadolazećim razdobljem pojačanih progona. Do otprilike 64. g. po. Kr., oko vremena kada je Petar napisao ovu poslanicu, rimska vlast je uglavnom tolerirala kršćanstvo. U srpnju te godine požar je uništio veliki dio Rima i govorkalo se da ga je car Neron osobno naredio. U pokušaju preusmjeravanja krivnje za katastrofu, neki su ugledni Rimljani za požar optužili kršćane. To je dovelo do intenzivnih progona kršćana diljem Rimskog Carstva. Petar je dao naslutiti da kada sveci »trp[e] kao kršćani[]« (1. Petrova 4:16), tada oni mogu osjetiti radost znajući da idu stopama Isusa Krista (vidi 1. Petrova 2:19–23; 3:15–18; 4:12–19).

Usred nevolja i progona s kojima su se suočavali sveci njegovog vremena, Petar ih je ohrabrio da se okrenu jedni drugima u ljubavi i nježnosti (vidi 1. Petrova 1:22; 3:8–9). Nadalje, u 1. Petrovoj 5 čitamo da je Petar objasnio kako crkveni vođe trebaju ojačati svoje kongregacije.

Poslanica sadržava možda najjasnije biblijske reference na svijet duhova i djelo spasenja koje se tamo odvija. Petar je ukratko spomenuo da je Isus Krist posjetio svijet duhova kako bi propovijedao neposlušnim duhovima koji su živjeli u vrijeme Noe (vidi 1. Petrova 3:18–20). Dodao je da je evanđelje bilo propovijedano mrtvima kako bi se preminulim pojedincima dala prilika da im bude suđeno pod jednakim uvjetima kao i živima (vidi 1. Petrova 4:5–6). Predsjednik Joseph F. Smith je u našoj rasporedbi promišljao o značenju 1. Petrove 3:18–20 i 1. Petrove 4:6 kada je primio objavu koja pojašnjava nauke o svijetu duhova (vidi NiS 137).

1. Petrova 1:1–2:10 Petar piše o potrebi duhovnog rasta svetaca da bi mogli primiti vječne nagrade. Obećanje spasenja je omogućeno kroz dragocjenu krv Isusa Krista. Sveci su »izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu« (1. Petrova 2:9) koji je zadobio Božju milost.

1. Petrova 2:11–3:12 Učenici Isusa Krista žele poštovati sve ljude i pokoravati se civilnim vlastima i zakonima. Petar se obraća posebnoj skupini svetaca: slobodnim građanima, slugama, ženama i muževima.

1. Petrova 3:13–5:14 Kada su progoni uzrok patnje svetaca, oni trebaju upamtiti primjer Isusa Krista koji je patio, a zatim bio uzvišen. Isus Krist je propovijedao evanđelje mrtvima da bi imali pošten sud. Crkveni vođe slijede primjer Isusa Krista u brizi za stado Božje. Sveci se trebaju poniziti i predati svoje brige Bogu.