Pismo Wentworthu

»Rođen sam u gradu Sharonu, okrug Windsor u Vermontu, 23. prosinca, godine Gospodnje 1805. Kada mi je bilo deset godina moji su se roditelji preselili u Palmyru u New Yorku, gdje smo živjeli oko četiri godine, a od tamo smo se preselili u grad Manchester. Moj je otac bio farmer i podučio me umijeću rada na farmi. Kada mi je bilo oko četrnaest godina počeo sam razmišljati o važnosti spremnosti za budući život, i raspitujući se [glede] nauma spasenja otkrio sam kako postoji veliki sraz među vjerskim mišljenjima; ako bih otišao jednoj udruzi izložili bi mi jedan naum, a druga udruga drugi; svaka od njih ukazujući na vlastito osobito vjerovanje kao na summum bonum savršenstva. Uzevši u obzir da ne mogu sve biti u pravu i da Bog ne može biti autor tako velike zbrke odlučio sam iscrpnije istražiti to pitanje, vjerujući da ako Bog ima Crkvu ona neće biti rascijepljena u grupe, i ako je podučavao jednu grupu da štuje Boga na jedan način i poslužuje jedan oblik uredbi, on ne bi podučavao drugu grupu načelima koji su dijametralno suprotni.

Vjerujući Božjoj riječi, imao sam povjerenja u Jakovljevu izjavu: ‘Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se’ [Jakovljeva 1:5]. Povukao sam se na skrovito mjesto u šumarku i počeo prizivati Gospodina; dok sam se tako žarko molio moj je um bio udaljen od svega što me okruživalo te sam bio okružen nebeskim viđenjem i vidio sam dvije veličanstvene osobe koje su u potpunosti sličile jedna drugoj u izgledu, okružene blistavom svjetlošću koja bi zasjenila sunce za podneva. Rekli su mi da sve vjerske sljedbe vjeruju u krive nauke i da niti jedna od njih nije priznata od Boga kao njegova Crkva i kraljevstvo, te mi je bilo izričito zapovjeđeno da ‘ne idem za njima’, a istovremeno dobih obećanje da će mi punina evanđelja biti obznanjena u dogledno vrijeme.

Uvečer, 21. rujna, godine Gospodnje 1823, dok sam se molio Bogu i nastojao djelovati po vjeri u dragocjena obećanja Svetih pisama, iznenada svjetlost poput dnevne, samo daleko jasnija i veličanstvenija u svojoj pojavi i sjaju, osvijetlila je moju sobu; uistinu, na prvi pogled činilo se kao da je kuća ispunjena vatrom koja će ju uništiti; pojava je stvorila šok koji je zahvatio cijelo moje tijelo; u idućem trenutku osoba je stajala ispred mene okružena slavom čak i većom od one kojom sam već bio okružen. Taj se glasnik proglasio anđelom Božjim, poslanim da donese radosne vijesti da će se savez kojeg je Bog sklopio s drevnim Izraelom uskoro ispuniti, da pripremno djelo za drugi dolazak Mesije treba brzo početi, da je uskoro vrijeme kada će evanđelje u cijeloj svojoj punini biti propovijedano u moći svim narodima kako bi ljudi mogli biti pripremljeni za tisućljetnu vladavinu. Obaviješten sam da sam odabran biti oruđe u Božjim rukama u ostvarivanju njegovih nakana u ovoj veličanstvenoj rasporedbi.

Također sam obaviješten o starosjediocima ove zemlje te mi je pokazano tko su oni bili i odakle su došli; ukratko mi je obznanjeno njihovo porijeklo, napredak, civilizacija, zakoni, vladavine, njihova pravednost i opačina te konačno povlačenje Božjih blagoslova od njih kao naroda; također mi je rečeno gdje su pohranjene neke ploče na kojima je urezan sažetak svih zapisa drevnih proroka koji su živjeli na ovom kontinentu. Anđeo mi se ukazao tri puta iste noći i razjasnio mi iste istine. Nakon što sam primio mnoge posjete Božjih anđela koji su mi otkrili veličanstvenost i slavu događaja koji su se trebali dogoditi u posljednjim danima, ujutro 22. rujna, godine Gospodnje 1827, anđeo Gospodnji predade zapise u moje ruke.

Ti su zapisi bili urezani na ploče koje su imale izgled zlata. Svaka je ploča bila 15 cm široka i 20 cm dugačka, te ne toliko debela koliko običan lim. Bile su ispunjene urezima, egipatskim znakovljem, te povezane u jedan svezak poput listova knjige s tri prstena koji su prolazili kroz sve njih. Svezak je bio otprilike 15 cm debeo, a dio je bio zapečaćen. Znakovi na nezapečaćenom dijelu bili su mali, ali lijepo urezani. Cijela je knjiga bila pokazala mnoge naznake drevne izvedbe, te velike vještine u umijeću graviranja. S pločama se nalazio i zanimljiv predmet kojega su drevni zvali ‘Urim i Tumim’, a sastojao se od dva prozirna kamena uglavljena u okvir luka koji je bio pričvršćen za oplećak. Preveo sam zapis darom i moću Božjom pomoću Urima i Tumima.

»Ova knjiga… nam priča kako se naš Spasitelj ukazao na ovom kontinentu nakon svojeg uskrsnuća, te je tu ukorijenio evanđelje u cijeloj svojoj punini, bogatstvu, moći i blagoslovu. Priča nam da su imali apostole, proroke, pastire, učitelje i evanđeliste, isti ustroj, isto svećeništvo, uredbe, darove, moći i blagoslove koje su uživali i na istočnom kontinentu. Nadalje nam priča o tome kako su ljudi bili odbačeni kao posljedica njihovih prijestupa, da je posljednjem od njihovih proroka koji je boravio među njima bilo zapovjeđeno napisati sažetak njihovih proroštava, povijest itd., te ga sakriti u zemlju, a da će biti objelodanjen i sjedinjen s Biblijom radi ostvarenja Božjih nauma u posljednjim danima. Za detaljniji zapis uputio bih vas na Mormonovu knjigu koju možete kupiti u Nauvoou ili od bilo kojeg od naših putujućih starješina.

Čim je vijest o ovom otkriću obznanjena počela su kolati lažna izvješća, krivi prikazi i klevete, kao na krilima vjetra u svakom smjeru; rulja i zli spletkari redovito su opkoljavali kuću. Na mene se nekoliko puta pucalo, a ja sam jedva uspijevao pobjeći, i svaka je smicalica bila korištena kako bi mi ploče bile oduzete, no pratili su me Božja moć i blagoslov, a nekolicina je počela vjerovati mojem svjedočanstvu.

Dana 6. travnja 1830. uspostavljena je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana u gradu Fayette, okrug Seneca u državi New York. Nekolicina je bila pozvana i zaređena Duhom objave i proroštva te su počeli propovijedati kako im je Duh davao izričaj, a iako su bili slabi, ipak su bili ojačani moću Božjom i mnogi su privedeni pokajanju, uronjeni u vodu te su bili ispunjeni Duhom Svetim polaganjem ruku. Imali su vizije i prorokovali su, demoni su bili protjerivani, a bolesni iscjeljivani polaganjem ruku. Od tog se trenutka djelo počelo odvijati zaprepašćujućom brzinom, a crkve su ubrzo uspostavljene u državama New York, Pennsylvania, Ohio, Indiana, Illinois i Missouri; u posljednjoj navedenoj državi uspostavljeno je poveće naselje u okrugu Jackson: brojne osobe priključivale su se Crkvi i naš je broj brzo rastao; kupili smo velike čestice zemlje, naše su farme obilato rađale, a mir i sreća prevladavali su u našem domaćem okruženju i diljem našeg susjedstva; no kako se s našim susjedima (mnogi od njih su bili najniži od ljudi i pobjegli su od civiliziranog društva u granične zemlje kako bi izmaknuli ruci pravde) nismo mogli povezati u njihovim noćnim pijankama, kršenju šabata, trkama konja i kockanju, počeli su nas prvo ismijavati, zatim progoniti, a na posljetku se okupila organizirana rulja i spalila naše kuće; mnoge od naše braće premazali su katranom i posuli perjem te bičevali, a naposljetku, protivno zakonu, pravdi i čovječnosti, istjerali ih iz njihovih mjesta stanovanja, pa su morali, bez kuće i doma, lutati turobnim prerijama dok su njihova djeca ostavljala tragove svoje krvi po preriji. To se dogodilo u mjesecu studenom i oni u tom surovom razdoblju godine nisu imali nijedan drugi pokrov osim nebeske strehe; vlada je na taj događaj zažmirila, a iako imamo jamstvene isprave za našu zemlju i nismo prekršili nijedan zakon, nismo mogli dobiti naknadu.

Bilo je mnogo bolesnih koji su na ovaj nečovječan način bili istjerani iz svojih kuća i trebali su trpjeti to zlostavljanje i tražiti dom gdje god su ga mogli naći. Rezultat toga, što su mnogi on njih bili lišeni životnih udobnosti i neophodne njege, bio je taj da su mnogi od njih umrli; mnoga djeca postala su siročad, žene su [postale] udovice, a muževi udovci; naše farme zauzela je rulja, otuđeno je više tisuća grla stoke, ovaca, konja i svinja, a naša imovina iz kuća, namirnice, tiskarski stroj i slova polomljeni su, otuđeni ili na neki drugi način uništeni.

Mnogo naše braće preselilo se u okrug Clay, gdje su nastavili živjeti do 1836. godine; u te tri godine nije došlo do izbijanja nasilja, ali je bilo mnogo prijetnji nasiljem. No, u ljeto 1836. te su prijetnje počele poprimati ozbiljnije oblike; nakon prijetnji sazivani su javni sastanci, provodile su se rezolucije, prijetilo se odmazdom i uništenjem te su okolnosti ponovno poprimile zastrašujući izgled; okrug Jackson postao je dovoljan presedan, a kako se vlasti u tom okrugu nisu ni u što umiješale, oni [vlasti okruga Clay] su se hvalili da se neće miješati niti u ovom, što smo otkrili da je istina kada smo tražili pomoć od vlasti, i nakon mnogo lišavanja i gubitka vlasništva ponovno bili istjerani iz svojih domova.

Zatim smo se naselili u okruge Caldwell i Daviess gdje smo stvorili velika i prostrana naselja, misleći da ćemo se osloboditi ugnjetavanja ako se naselimo u nove okruge u kojima je bilo vrlo malo stanovnika; no ni ovdje nam nisu dopustili da živimo u miru i 1838. ponovno nas je napala rulja, guverner Boggs izdao je nalog za istrebljenje, a s dopuštenjem zakona organizirani pljačkaši obilazili su pokrajinu, otimali nam stoku, ovce, svinje itd; mnogi naši ljudi hladnokrvno su ubijeni, krepost naših žena bila je oskvrnjena, a mi smo bili prisiljeni prepisati svoju imovinu pod prijetnjom mača; i nakon što smo otrpjeli svako poniženje koje je na nas mogla sručiti nečovječna, bezbožna skupina razbojnika, od dvanaest do petnaest tisuća duša, muškaraca, žena i djece istjerano je sa svojih ognjišta i posjeda za koje smo imali jamstvene listove, da bez doma, prijatelja i krova nad glavom (po najjačoj zimi) lutaju kao prognanici po zemlji, ili traže utočište u srdačnijoj okolini i među manje barbarskim ljudima. Mnogi su se razboljeli i preminuli kao posljedica hladnoće i teškoća koje su trebali trpjeti; mnoge žene postale su udovice, djeca su [postala] siročad i siromašna. Trebalo bi mi više vremena nego što mi je omogućeno da opišem nepravdu, krivice, ubojstva, krvoprolića, lopovluk, bijedu i jad koje su skrivili ti barbarski, nečovječni i protuzakoniti događaji u državi Missouri.

U situaciji koju sam ranije spomenuo stigli smo u državu Illinois 1839. gdje smo pronašli gostoljubive ljude i prijateljski dom: ljude koji su bili voljni voditi se načelima zakona i čovječnosti. Počeli smo graditi grad imenom ‘Nauvoo’ u okrugu Hancock. Brojčano nas je bilo od šest do osam tisuća, uz veliki broj u okolnim okruzima i u gotovo svakom okrugu države. Dani su nam dokumenti za grad i vojni odred, čete koje sada broje 1.500 pripadnika. Imamo i dokumente za sveučilište, Društvo poljoprivrede i proizvodnje, imamo vlastite zakone i činovnike, i posjedujemo sve povlastice koje i drugi slobodni i prosvijećeni građani imaju.

Progoni nisu zaustavili napredak istine, već su samo nadodali goriva na vatru koja se proširila s povećanom brzinom. Ponosni na istinu koju su prihvatili i svjesni naše nevinosti, i istinitosti njihovog sustava vjere, posred kleveta i poniženja, starješine ove Crkve su pošli i posadili evanđelje u gotovo svakoj državi u Uniji; ono je prodrijelo u naše gradove, proširilo se diljem naših sela i prouzročilo da tisuće naših razumnih, plemenitih i rodoljubnih građana poslušaju njegove božanske naloge, te da se rukovode njegovim svetim istinama. Također se proširilo u Englesku, Irsku, Škotsku i Wales gdje je 1840. godine poslana nekolicina naših misionara, a preko pet tisuća se pridružilo standardu istine; sada nam se brojni ljudi priključuju u svakoj zemlji.

Naši misionari idu u razne narode, a u Njemačkoj, Palestini, Novoj Nizozemskoj [Australiji], Indiji i na drugim mjestima standard istine je uspostavljen; nijedna neposvećena ruka ne može zaustaviti napredovanje djela; progoni mogu bjesnjeti, rulje se mogu udružiti, vojske se mogu sakupiti, klevetanja se mogu širiti, ali istina će Božja ići naprijed odvažno, plemenito i neovisno, sve dok ne uđe na svaki kontinent, posjeti svaku klimu, prođe svakom zemljom i odjekne u svakom uhu, sve dok se svrhe Božje ne ispune i Veliki Jahve ne kaže: djelo je dovršeno.

Vjerujemo u Boga, Vječnog Oca, i u njegova Sina Isusa Krista i u Duha Svetoga.

Vjerujemo da će ljudi biti kažnjeni za osobne grijehe a ne za Adamov prijestup.

Vjerujemo da se po Kristovu Pomirenju sav ljudski rod može spasiti pokoravanjem evanđeoskim zakonima i uredbama.

Vjerujemo da su ovo temeljna načela i uredbe Evanđelja: (1) vjera u Gospodina Isusa Krista; (2) obraćenje; (3) krštenje uranjanjem za otpust grijeha; (4) polaganje ruku za dar Duha Svetoga.

Vjerujemo da čovjek mora biti pozvan od Boga proroštvom i polaganjem ruku onih koji imaju ovlast propovijedati Evanđelje i posluživati po evanđeoskim uredbama.

Vjerujemo u onakvo uređenje kakvo je postojalo u prvobitnoj Crkvi, poimence: apostoli, proroci, pastiri, učitelji, evanđelisti, itd.

Vjerujemo u dar jezika, proricanja, objave, viđenja, liječenja, tumačenja jezika, itd.

Vjerujemo da je Biblija Riječ Božja u onoj mjeri u kojoj je ispravno prevedena. A vjerujemo da je i Mormonova knjiga Riječ Božja.

Vjerujemo u sve ono što je Bog dosad objavio, u sve ono što On sad objavljuje, i vjerujemo da će On objaviti još mnogo toga velikoga i važnoga što se odnosi na Kraljevstvo Božje.

Vjerujemo u doslovno sabiranje Izraela i u obnovu Deset Plemena, te da Sion ima biti sagrađen na ovom [američkom] kopnu, da će Krist osobno na zemlji kraljevati i da će zemlja biti obnovljena i poprimiti svoju rajsku slavu.

Ističemo pravo da Svemogućeg Boga štujemo prema glasu svoje savjesti; svim pak ljudima priznajemo to pravo, nek štuju koga žele, gdje žele i kako žele.

Vjerujemo u podložnost kraljevima, predsjednicima, vladarima i poglavarima te u pokoravanje, poštivanje i podupiranje zakona.

Vjerujemo u poštenje, istinoljubivost, ćudorednost, dobrohotnost, krepost i dobrotvornost prema svim ljudima. Doista, može se reći da slijedimo Pavlov naputak: Sve vjerujemo, svemu se nadamo, podnijeli smo mnogo toga i nadamo se da ćemo biti kadri sve izdržati. Ako je bilo gdje što čestito, lijepo, na dobru glasu ili hvalevrijedno, mi to tražimo [vidi Članci vjere 1:1-13].

S poštovanjem,

JOSEPH SMITH.«⁴