Sveta pisma
Alma 22


Poglavlje 22

Aron podučava Lamonijevog oca o Stvaranju, Padu Adamovu i naumu otkupljenja kroz Krista — Kralj i sav njegov dom se obraćaju — Objašnjena je podjela zemlje između Nefijaca i Lamanaca. Oko 90–77. pr. Kr.

1 Evo, dok Amon tako podučavaše narod Lamonijev neprestance, vratit ćemo se izvješću o Aronu i braći njegovoj; jer nakon što on otputova iz zemlje Midoni, bijaše aodveden Duhom u zemlju Nefijevu, i to u kuću kralja što bijaše nad cijelom zemljom, bosim zemljom Jišmaelovom; i on bijaše otac Lamonijev.

2 I dogodi se da on uđe k njemu u palaču kraljevu, s braćom svojom, i pokloni se pred kraljem, te mu reče: Gle, o kralju, mi smo Amonova braća, koju ti aizbavi iz tamnice.

3 I sad, o kralju, poštediš li živote naše, bit ćemo sluge tvoji. A kralj im reče: Ustanite, jer ću vam udijeliti živote vaše, i neću dopustiti da mi budete sluge; već ću zahtijevati da mi poslužujete; jer bijah ponešto uznemiren u umu zbog velikodušnosti i velebnosti riječi brata tvojega Amona; i želim znati razlog zašto on ne uziđe s tobom iz Midonija.

4 A Aron reče kralju: Gle, Duh ga Gospodnji pozva drugim putem; otišao je u zemlju Jišmaelovu podučavati narod Lamonijev.

5 Tad im kralj reče: Što je to što ti reče o Duhu Gospodnjemu? Gle, to je ono što me uznemiruje.

6 I također, što je to što Amon reče — aPokaješ li se, bit ćeš spašen, a ne pokaješ li se, bit ćeš odbačen u posljednji dan?

7 I Aron mu odgovori i reče mu: Vjeruješ li da postoji Bog? I kralj reče: Znadem da Amalečani govore kako postoji Bog, i ja im udijelih da grade svetišta, kako bi se mogli skupljati da bi mu se klanjali. A kažeš li sad da postoji Bog, gle, apovjerovat ću.

8 I tad, kad Aron ču to, srce se njegovo poče radovati, i on reče: Gle, sigurno kao što ti živiš, o kralju, postoji Bog.

9 I kralj reče: Je li Bog onaj aVeliki Duh što izvede oce naše iz zemlje jeruzalemske?

10 I Aron mu reče: Da, on je onaj Veliki Duh, i on astvori sve i na nebu i na zemlji. Vjeruješ li to?

11 I on reče: Da, vjerujem da Veliki Duh stvori sve, i želim da mi ispripovjediš o svemu tome, i ja ću avjerovati riječima tvojim.

12 I dogodi se, kad Aron vidje da će kralj povjerovati riječima njegovim, on poče od stvaranja Adama, ačitajući Pisma kralju — kako Bog stvori čovjeka na sliku svoju, i da mu Bog dade zapovijedi, te da uslijed prijestupa čovjek pade.

13 I Aron mu razloži Pisma od astvaranja Adama, izlažući o padu čovjekovu pred njim, i o njihovu tjelesnom stanju, a i bnaumu otkupljenja, koji bijaše pripravljen cod postanka svijeta, kroz Krista, za sve koji god povjeruju u ime njegovo.

14 A pošto čovjek apade, on ne mogaše bzaslužiti ništa sam po sebi; no, Kristove patnje i smrt cpomiruju za grijehe njihove kroz vjeru i pokajanje, i tako dalje; i kako on krši uze smrti tako da dgrobu neće pripasti pobjeda, i kako će žalac smrti biti progutan u nadama o slavi; i Aron razloži sve to kralju.

15 I dogodi se, nakon što mu Aron bijaše razložio sve to, kralj reče: aŠto trebam činiti da bih mogao imati taj vječni život o kojemu ti govoraše? Da, što trebam činiti da bih se mogao broditi od Boga, i da ovaj opaki duh bude iščupan iz grudiju mojih, te primiti Duha njegova, kako bih se mogao ispuniti radošću, da ne bih bio odbačen u posljednji dan? Gle, reče on, odreći ću se csvega što posjedujem, da, ostavit ću kraljevstvo svoje, da bih mogao primiti tu veliku radost.

16 No, Aron mu reče: aŽeliš li to, pokloniš li se pred Bogom, da, pokaješ li se za sve grijehe svoje i pokloniš li se pred Bogom, i prizoveš li ime njegovo u vjeri, vjerujući da ćeš primiti, tad ćeš primiti bnadu koju želiš.

17 I dogodi se, nakon što Aron izreče te riječi, kralj se apokloni pred Gospodom na koljenima svojim; da, štoviše, leže ničice na zemlju, i bzavapi snažno, govoreći:

18 O Bože, Aron mi kaza da postoji Bog; a ako postoji Bog, i ako si ti Bog, hoćeš li mi se otkriti, a ja ću se odreći svih grijeha svojih da bih te upoznao, i da bih mogao biti uzdignut od mrtvih, i biti spašen u posljednji dan. A tad, kad kralj izreče te riječi, bijaše udaren kao da je mrtav.

19 I dogodi se da sluge njegovi otrčaše i javiše kraljici sve što se bijaše dogodilo kralju. I ona uđe do kralja; i kad ga vidje kako leži kao da je mrtav, a i Arona i braću njegovu kako stoje kao da oni bijahu uzrok pada njegova, ona se rasrdi na njih i zapovjedi da ih sluge njezini, to jest sluge kraljevi, uhvate i pogube.

20 Evo, sluge bijahu vidjeli uzrok kraljeva pada, zato se ne usudiše staviti ruke svoje na Arona i braću njegovu; i oni preklinjahu kraljicu, govoreći: Zašto nam zapovijedaš da pogubimo ove ljude, kad je, gle, jedan od njih amoćniji od svih nas? Stoga, past ćemo pred njima.

21 Evo, kad kraljica vidje strah slugu, i ona se poče plašiti silno, da ne bi kakvo zlo došlo na nju. I ona zapovjedi slugama svojim da pođu i pozovu narod, kako bi oni pogubili Arona i braću njegovu.

22 Evo, kad Aron vidje odlučnost kraljičinu, on se, poznavajući također tvrdoću srdaca naroda, preplaši da se mnoštvo ne bi skupilo, i da ne bi nastao veliki sukob i nemir među njima; zato on ispruži ruku svoju i podignu kralja sa zemlje te mu reče: Ustani. I on stade na noge svoje primivši snagu svoju.

23 Evo, ovo bijaše učinjeno u nazočnosti kraljice i mnogih od slugu. A kad oni to vidješe, veoma se zadiviše i počeše se plašiti. A kralj istupi i poče im aposluživati. I on im posluživaše, toliko da se sav dom njegov bobrati ka Gospodu.

24 Evo, mnoštvo se bijaše skupilo zbog zapovijedi kraljičine, i poče se javljati veliko mrmljanje među njima zbog Arona i braće njegove.

25 No, kralj istupi među njih, te im posluživaše. I oni se umiriše prema Aronu i onima koji bijahu s njim.

26 I dogodi se, kad kralj vidje da se narod umirio, on naredi da Aron i braća njegova istupe posred mnoštva, i da im propovijedaju riječ.

27 I dogodi se da kralj posla aproglas diljem cijele zemlje, među sav narod svoj što bijaše u cijeloj zemlji njegovoj, što bijaše u svim krajevima uokolo, koja se protezaše sve do mora, na istok i na zapad, i koja bijaše odijeljena od zemlje bzarahemalske uzanim pojasom divljine koji se pružaše od istočnoga mora sve do zapadnoga mora, i uokolo u graničnim predjelima morske obale i graničnim predjelima divljine koja bijaše na sjeveru blizu zemlje zarahemalske, kroz granične predjele Mantija, blizu izvora rijeke Sidon, koji se pružaše od istoka prema zapadu — i tako bijahu Lamanci i Nefijci podijeljeni.

28 Evo, adokoniji dio Lamanaca življaše u divljini i prebivaše u šatorima; i oni se bijahu proširili divljinom na zapadu, u zemlji Nefijevoj; da, i također zapadno od zemlje zarahemalske, u graničnim predjelima blizu morske obale, i na zapadu u zemlji Nefijevoj, u mjestu prvobitne baštine otaca njihovih, i tako granica bijaše uzduž morske obale.

29 A bijaše također mnogo Lamanaca na istoku blizu morske obale, kamo ih Nefijci protjeraše. I tako Nefijci bijahu gotovo okruženi Lamancima; ipak, Nefijci bijahu uzeli u posjed sve sjeverne dijelove zemlje što graniče s divljinom, kod izvora rijeke Sidon, od istoka do zapada, uokolo sa strane divljine; na sjeveru, sve dok ne stigoše do zemlje koju nazvaše aIzobila.

30 A ona graniči sa zemljom koju oni nazvaše aPustoš, jer ona bijaše tako daleko na sjeveru da ulažaše u zemlju koja bijaše naseljena, i bijaše uništena, o čijim smo bkostima govorili, koju otkri narod Zarahemlin, jer to bijaše zemlja cprvog iskrcavanja njihova.

31 I oni uziđoše odande u južnu divljinu. Tako zemlja na sjeveru bijaše nazvana aPustoš, a zemlja na jugu bijaše nazvana Izobila, i ona bijaše divljina koja je puna raznolikih divljih životinja svake vrste, od kojih dio bijaše došao iz zemlje na sjeveru radi hrane.

32 I evo, bijaše to audaljenost samo dan i pol putovanja za Nefijca, na granici zemlje Izobila i zemlje Pustoši, od istočnoga do zapadnoga mora; i tako zemlja Nefijeva i zemlja zarahemalska bijahu gotovo okružene vodom, i tu bijaše mala bprevlaka kopna između zemlje na sjeveru i zemlje na jugu.

33 I dogodi se da Nefijci bijahu napučili zemlju Izobila, i to od istočnoga do zapadnoga mora, i tako Nefijci u mudrosti svojoj, sa stražama svojim i četama svojim, ograničiše Lamance na jugu, da tako oni ne bi imali više posjeda na sjeveru, da ne bi preplavili zemlju na sjeveru.

34 Zato Lamanci ne mogahu imati više posjeda, osim u zemlji Nefijevoj i divljini uokolo. Evo, ovo bijaše mudrost kod Nefijaca — pošto im Lamanci bijahu neprijatelji, oni ne htjedoše dopustiti da im nanose patnje sa svake strane, i također da bi mogli imati zemlju kamo mogu pobjeći prema željama svojim.

35 A sad se ja, nakon što kazah ovo, vraćam ponovno izvješću o Amonu i Aronu, Omneru i Himniju, te braći njihovoj.