1 I gle, tad se dogodi da naša sljedeća namjera bijaše domoći se grada Mantija; no gle, ne bijaše nikakva načina da ih izvedemo iz grada malim skupinama svojim. Jer gle, oni se sjećahu onoga što prije učinismo; zato ih ne mogasmo ^aizmamiti iz uporišta njihovih.

2 A oni bijahu toliko mnogo moćniji brojem nego što bijaše vojska naša, da se ne usudismo poći i napasti ih u uporištima njihovim.

3 Da, i postade potrebno da uposlimo ljude svoje u zadržavanju onih dijelova zemlje što ih bijasmo ponovno zadobili od posjeda naših; zato postade potrebno da pričekamo, kako bismo mogli primiti još pojačanja iz zemlje zarahemalske, a i novu opskrbu zalihama.

4 I dogodi se da ja tako poslah poslanstvo upravitelju zemlje naše da ga upoznam sa zbivanjima u narodu našemu. I dogodi se da mi očekivasmo dobiti zalihe i pojačanje iz zemlje zarahemalske.

5 No gle, to nam je koristilo samo malo, jer Lamanci također primahu velika pojačanja iz dana u dan, a i mnoge zalihe; i takve bijahu prilike naše u tom vremenskom razdoblju.

6 A Lamanci se zalijetahu protiv nas s vremena na vrijeme, odlučivši nas lukavim naumom uništiti; ipak, ne mogasmo izići u boj protiv njih zbog skloništa njihovih i uporišta njihovih.

7 I dogodi se da čekasmo u tim teškim prilikama mnogo mjeseci, sve dok gotovo ne izginusmo zbog pomanjkanja hrane.

8 No, dogodi se da mi primismo hranu, koju doprati vojska od dvije tisuće ljudi nama u pomoć; i to je sva pomoć koju primismo, kako bismo obranili sebe i domovinu svoju da ne padnemo u ruke neprijatelja naših, da, kako bismo se sukobili s neprijateljem koji bijaše neizbrojiv.

9 I evo, uzrok tih neprilika naših, to jest uzrok zbog kojega nam ne poslaše više pojačanja, ne znadosmo; zato se ražalostismo, a i ispunismo se strahom, da ne bi na neki način sudovi Božji došli na zemlju našu, na propast našu i posvemašnje uništenje.

10 Zato izlismo duše svoje u molitvi Bogu, da nas on ojača i izbavi nas iz ruku neprijatelja naših, da, a i da nam dade snage kako bismo mogli zadržati gradove naše, i zemlje naše, i posjede naše, za uzdržavanje naroda našega.

11 Da, i dogodi se da nas Gospod Bog naš pohodi s jamstvima da će nas izbaviti; da, toliko da on navijesti mir dušama našim, i udijeli nam veliku vjeru, i učini da se nadamo izbavljenju našemu kroz njega.

12 I mi se ohrabrismo zbog male snage naše koju bijasmo primili, i bijasmo čvrsti u odlučnosti da svladamo neprijatelje naše, i ^azadržimo zemlje naše, i posjede naše, i žene naše, i djecu našu, i stvar ^bslobode naše.

13 I tako mi pođosmo sa svom snagom svojom protiv Lamanaca koji bijahu u gradu Mantiju, i razapesmo šatore naše uz stranu divljine koja bijaše blizu grada.

14 I dogodi se da sutradan, kad Lamanci vidješe da smo u graničnim predjelima pored divljine koja bijaše blizu grada, oni poslaše uhode svoje oko nas kako bi otkrili broj i snagu vojske naše.

15 I dogodi se, kad oni vidješe da nismo jaki gledom na broj naš, a bojeći se da ih ne bismo odsjekli od uzdržavanja njihova, osim ako ne iziđu u boj protiv nas i ne pobiju nas, a i držeći da nas mogu lako uništiti s brojnim četama svojim, zato oni počeše obavljati pripreme da iziđu protiv nas u boj.

16 A kad mi vidjesmo kako oni obavljaju pripreme da iziđu protiv nas, gle, ja naredih da se Gid s malim brojem ljudi sakrije u divljini, i također da se Teomner i malen broj ljudi sakrije također u divljini.

17 Evo, Gid i ljudi njegovi bijahu zdesna, a ostali slijeva; i kad se oni tako sakriše, gle, ja ostadoh s ostatkom vojske svoje na onom istom mjestu gdje najprije razapesmo šatore svoje u pripremi za trenutak kada Lamanci iziđu u boj.

18 I dogodi se da Lamanci iziđoše s brojnom vojskom svojom protiv nas. A kad oni dođoše, i upravo se htjedoše oboriti na nas mačem, ja naredih da se ljudi moji, oni koji bijahu sa mnom, povuku u divljinu.

19 I dogodi se da Lamanci krenuše za nama velikom brzinom, jer silno željahu sustići nas kako bi nas poubijali; zato su nas slijedili u divljinu; i mi prođosmo između Gida i Teomnera, tako da ih Lamanci ne otkriše.

20 I dogodi se, kad Lamanci prođoše, to jest kad vojska prođe, Gid i Teomner se digoše iz skrovišta svojih, i odsjekoše uhode lamanske da se ne mogahu vratiti u grad.

21 I dogodi se, nakon što ih odsjekoše, oni pohitaše u grad i oboriše se na stražare koji bijahu ostavljeni čuvati grad, toliko da ih uništiše i uzeše grad u posjed.

22 Evo, to bijaše učinjeno jer Lamanci dopustiše da cijela vojska njihova, osim nekoliko stražara, bude odvedena u divljinu.

23 I dogodi se da Gid i Teomner na taj način uzeše u posjed uporišta njihova. I dogodi se da mi krenusmo, nakon što putovasmo mnogo divljinom, smjerom prema zemlji zarahemalskoj.

24 A kad Lamanci vidješe kako kroče prema zemlji zarahemalskoj, silno se uplašiše da nije naum osmišljen koji će ih odvesti u uništenje; zato se ponovno počeše povlačiti u divljinu, da, i to natrag istim putom kojim bijahu došli.

25 I gle, pade noć, i oni razapeše šatore svoje, jer vrhovni časnici lamanski mišljahu da su Nefijci umorni zbog pješačenja svojega; a pošto mišljahu da su proganjali cijelu vojsku njihovu, zato ne pomišljahu na grad Manti.

26 Tad se dogodi, kad pade noć, ja naredih da ljudi moji ne spavaju, već da pokroče naprijed drugim putom prema zemlji Manti.

27 I zbog toga pokreta našeg u noći, gle, sutradan bijasmo ispred Lamanaca, toliko da stigosmo prije njih do grada Mantija.

28 I tako se dogodi da tim lukavim naumom uzesmo u posjed grad Manti bez prolijevanja krvi.

29 I dogodi se, kad čete lamanske stigoše u blizinu grada i vidješe da smo spremni suočiti se s njima, zapanjiše se silno i veoma se uplašiše, toliko da pobjegoše u divljinu.

30 Da, i dogodi se da čete lamanske pobjegoše iz cijelog ovoga predjela zemlje. No gle, oni odvedoše iz zemlje sa sobom mnoge žene i djecu.

31 I ^aoni gradovi koje Lamanci bijahu zauzeli, svi su oni u ovom vremenskom razdoblju u našem posjedu; a očevi naši, i žene naše, i djeca naša vraćaju se domovima svojim, svi osim onih koje Lamanci uzeše kao zarobljenike i odvedoše.

32 No gle, čete su naše premale da zadrže toliko velik broj gradova i toliko velike posjede.

33 No gle, uzdamo se u Boga našega koji nam dade pobjedu nad tim zemljama, toliko da se domogosmo onih gradova i onih zemalja koje bijahu naše.

34 Evo, ne znamo razlog zbog kojega nam vlada ne daje više pojačanja; niti oni ljudi koji uziđoše k nama znadu zašto ne primismo veće pojačanje.

35 Gle, ne znamo niste li neuspješni, te da povukoste snage u taj predio zemlje; ako je tako, ne želimo mrmljati.

36 A nije li tako, gle, bojimo se da nije kakvo ^astrančarenje u vladi, tako da nam ne šalju više ljudi u pomoć; jer znademo da su brojniji od onoga što poslaše.

37 No gle, to nije važno — uzdamo se da će nas Bog ^aizbaviti unatoč slabosti četa naših, da, i izbaviti nas iz ruku neprijatelja naših.

38 Gle, ovo je dvadeset i deveta godina, pri svršetku, a mi smo u posjedu zemalja svojih; a Lamanci pobjegoše u zemlju Nefijevu.

39 A oni sinovi naroda Amonova, o kojima tako uznosito govorah, sa mnom su u gradu Mantiju; i Gospod ih podrža, da, i očuva ih da ne padnu od mača, toliko da čak ni ^ajedna duša ne bijaše ubijena.

40 No gle, oni zadobiše mnogo rana; ipak stoje čvrsto u onoj ^aslobodi kojom ih Bog učini slobodnima; i pomno se sjećaju Gospoda Boga svojega iz dana u dan; da, trude se obdržavati propise njegove, i sudove njegove, i zapovijedi njegove neprestance, a vjera je njihova jaka u proroštva o onomu što će doći.

41 I evo, ljubljeni brate moj Moroni, neka te Gospod Bog naš, koji nas otkupi i učini nas slobodnima, očuva neprestance u nazočnosti svojoj; da, i nek iskaže naklonost ovome narodu, toliko da možete imati uspjeha u zaposjedanju svega onoga što nam Lamanci oduzeše, što bijaše za uzdržavanje naše. I evo gle, zaključujem poslanicu svoju. Ja sam Helaman, sin Almin.