1 I dogodi se, te iste godine otpoče rat ponovno između Nefijaca i Lamanaca. I premda bijah mlad, bijah velik stasom; zato me narod Nefijev postavi da budem vođa njihov, to jest vođa četa njihovih.

2 Zato se dogodi da u šesnaestoj godini svojoj krenuh na čelu vojske nefijske protiv Lamanaca; dakle, tri stotine dvadeset i šest godina bijaše prošlo.

3 I dogodi se da tri stotine dvadeset i sedme godine Lamanci navališe na nas silno velikom moću, toliko da zastrašiše čete moje; zato se one ne htjedoše boriti, i počeše se povlačiti prema sjevernim zemljama.

4 I dogodi se da mi dođosmo do grada Angole, i zauzesmo grad, te obavismo pripreme za obranu protiv Lamanaca. I dogodi se da mi utvrdismo grad snagom svojom; no unatoč svim utvrdama našim Lamanci navališe na nas i istjeraše nas iz grada.

5 I također nas protjeraše iz zemlje Davidove.

6 I mi pokročismo i dođosmo do zemlje Jošuine, koja bijaše u graničnim predjelima na zapadu kraj morske obale.

7 I dogodi se da mi sabrasmo narod svoj što brže mogasmo, tako da bismo ih mogli skupiti zajedno u jednu skupinu.

8 No gle, zemlja bijaše puna razbojnika i Lamanaca; i unatoč velikom uništenju što bijaše prijetilo narodu mojemu, oni se ne pokajaše za zla djela svoja; zato se krv i klanje proširiše po svemu licu zemlje, i od strane Nefijaca, a i od strane Lamanaca; i to bijaše jedan posvemašnji prevrat po svemu licu zemlje.

9 I evo, Lamanci imahu kralja, a ime njegovo bijaše Aron; i on navali na nas s vojskom od četrdeset i četiri tisuće. I gle, ja mu se oduprijeh s četrdeset i dvije tisuće. I dogodi se da ga ja porazih s vojskom svojom te on pobježe preda mnom. I gle, sve to bijaše učinjeno, i tri stotine i trideset godina bijaše prošlo.

10 I dogodi se da se Nefijci počeše kajati za bezakonje svoje, i počeše vikati baš kao što prorokovaše Samuel prorok; jer gle, nitko ne mogaše sačuvati ono što bijaše njegovo, zbog lopova, i razbojnika, i ubojica, i čarolija, i vradžbina što bijahu u zemlji.

11 Tako se poče javljati tugovanje i jadikovanje po svoj zemlji zbog svega toga, a naročito među narodom Nefijevim.

12 I dogodi se, kad ja, Mormon, vidjeh jadikovanje njihovo, i tugovanje njihovo, i žalost njihovu pred Gospodom, srce se moje poče radovati u meni, jer poznavah milosrđa i dugotrpnost Gospodnju, zato držah da će on biti milosrdan prema njima tako da će oni ponovno postati pravedan narod.

13 No gle, ta radost moja bijaše uzaludna, jer ^ažaljenje njihovo ne bijaše na pokajanje, zbog dobrote Božje; već to radije bijaše žaljenje ^bprokletih, zato što im Gospod neće uvijek dopustiti da osjećaju ^csreću u grijehu.

14 I oni ne dolažahu k Isusu ^asrca skršena i duha raskajana, već ^bproklinjahu Boga i željahu umrijeti. Ipak se borahu mačem za živote svoje.

15 I dogodi se da se žalost moja vrati ponovno k meni, i vidjeh da ^adan ^bmilosti ^cprođe za njih, i vremenito i duhovno; jer vidjeh tisuće njih sasječene u otvorenoj buni protiv Boga njihova, i nagomilane poput balege na licu zemlje. I tako tri stotine četrdeset i četiri godine bijahu prošle.

16 I dogodi se da tri stotine četrdeset i pete godine Nefijci počeše bježati pred Lamancima; i oni bijahu proganjani dok ne stigoše sve do zemlje Jašon, prije nego što bijaše moguće zaustaviti ih u povlačenju njihovu.

17 I evo, grad Jašon bijaše blizu ^azemlje gdje Am-Maron bijaše pohranio zapise za Gospoda, da ne bi bili uništeni. I gle, ja pođoh prema riječi Am-Maronovoj, i uzeh ploče Nefijeve, i izradih zapis prema riječima Am-Maronovim.

18 I na pločama Nefijevim izradih cjelovito izvješće o svim opačinama i odvratnostima; no, na ovim se ^apločama suzdržah izraditi cjelovito izvješće o opačinama i odvratnostima njihovim, jer gle, stalan prizor opačina i odvratnosti bijaše pred očima mojim još otkako bijah sposoban promatrati putove čovječje.

19 I jao meni zbog opačine njihove; jer srce moje bijaše ispunjeno žalošću zbog opačine njihove sve dane moje; ipak, znadem da ću biti ^auzdignut u posljednji dan.

20 I dogodi se da te godine narod Nefijev ponovno bijaše proganjan i protjerivan. I dogodi se da bijasmo tjerani naprijed sve dok ne dođosmo na sjever do zemlje koja se nazivaše Šem.

21 I dogodi se da mi utvrdismo grad Šem, i sabrasmo u nj narod naš koliko god to bijaše moguće, kako bismo ga možda mogli spasiti od uništenja.

22 I dogodi se da tri stotine četrdeset i šeste godine oni počeše ponovno navaljivati na nas.

23 I dogodi se da ja govorah narodu svojemu, i nukah ih s velikom snagom, da stoje odvažno pred Lamancima i ^abore se za žene svoje, i djecu svoju, i kuće svoje, i domove svoje.

24 I riječi moje pobudiše ih ponešto na srčanost, toliko da oni ne pobjegoše pred Lamancima, već im se suprotstaviše s odvažnošću.

25 I dogodi se da se mi sukobismo s vojskom od trideset tisuća protiv vojske od pedeset tisuća. I dogodi se da stajasmo pred njima s tolikom čvrstinom da oni pobjegoše pred nama.

26 I dogodi se, nakon što oni pobjegoše mi ih proganjasmo s četama našim, i susretosmo ih ponovno, i porazismo ih; ipak, snaga Gospodnja ne bijaše s nama; da, bijasmo prepušteni sami sebi, tako da Duh Gospodnji ne prebivaše u nama; zato postadosmo slabi poput braće naše.

27 I srce moje bijaše žalosno zbog te velike nevolje naroda mojega, zbog opačine njegove i odvratnosti njegovih. No gle, mi krenusmo protiv Lamanaca i razbojnika Gadijantonovih, sve dok ponovno ne uzesmo u posjed zemlje baštine naše.

28 I tri stotine četrdeset i deveta godina bijaše prošla. I tri stotine i pedesete godine mi sklopismo ugovor s Lamancima i razbojnicima Gadijantonovim, prema kojem podijelismo zemlje baštine naše.

29 I Lamanci nam dadoše zemlju na sjeveru, da, sve do ^auzana prolaza koji vođaše u zemlju na jugu. A mi dadosmo Lamancima svu zemlju na jugu.